ANTE TOMIĆ - Kazali su da Bekim ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje njega.
Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi ga drškom u čelo, tako snažno da se politički vođa bosanskih Srba namah sruši i ostane beživotno ležati raširenih ruku i nogu nasred bašče, bi li to bio razlog da cijela država tuguje?
Ili da, šta ja znam, Dragan Čović dođe žedan u kuhinju i halapljivo se napije kiseline za odčepljivanje odvoda koju je kućna pomoćnica nesmotreno ostavila na sudoperu, bi li se zbog njega na groblju pucali počasni plotuni?
Ili da Bakir Izetbegović, na primjer, krene iza kuće podrezati grane šljive, ne slušajući ženu Sabiju koja mu je lijepo rekla: “Bakire, bolan, isključi motornu pilu dok se penješ merdevinama”, bi li to bio razlog da javna televizija, umjesto Halida i Hanke, sedam dana emitira isključivo takozvanu ozbiljnu muziku?
Čija je selidba na ahiret vrijedna službenog žalovanja, koji je ljudski gubitak vrijedan državnih komemoracija, knjiga žalosti, minuta šutnje i neutješnih đačkih sastavaka, zbog koga se svi trebaju nijemo zaustaviti, otvorenih usta, u poslovičnom šoku i nevjerici, upitate se čitajući o smiješnom skandalu koji je prije nekoliko dana uznemirio susjednu Bosnu i Hercegovinu.
NEČUVENI SKANDAL
Činovnike je, vidjeli ste vjerojatno, užasno nasekiralo da se Martina Mlinarević Sopta, bosanska veleposlanica u Češkoj, na vijest o smrti Bekima Sejranovića drznula državnu zastavu spustiti na pola koplja i s nekoliko rečenica na društvenoj mreži oprostiti s talentiranim piscem i dragim prijateljem. Savjetnici i pomoćnici i tajnice potpeticama su žurno kuckali dugačkim hodnicima Ministarstva vanjskih poslova, zgranuto šapćući o nečuvenom skandalu kao da je Mlinarević Sopta, brat bratu, čitav godišnji budžet veleposlanstva ostavila u praškoj kockarnici, seksualno uznemiravala češkog premijera ili na Karlovom mostu službenom limuzinom drogirana pregazila trudnicu.
Zar je spustiti zastavu za jednim mrtvim piscem stvarno takva svinjarija, pa još u Bosni i Hercegovini, gdje zastavama svakodnevno pokrivaju lijesove baraba i bitangi, grme plotuni za budale i varalice, visoki svećenici svih vjera mole za duše nezasitnih pljačkaša i čitavi parlamenti ustaju da se u tišini oproste od ratnih zločinaca, uglas reknu “slava mu” za baš svakim nacionalističkim govnom?
Ako se već s državnim počastima pokopavaju izravni krivci da je Bosna i Hercegovina sramota od države, nitko u koga je ostalo trun poštenja i pameti neće zamjeriti bosanskoj veleposlanici da je tugujući za prijateljem i piscem spustila zastavu na zgradi, premda on to po protokolu, bogzna zašto, ne zaslužuje.
Zamjerili bi joj možda, ali vrlo oprezno, skrupulozno i tiho, samo da njezin prijatelj nije bio osobito protokolaran i služben čovjek. Naprotiv, Bekim Sejranović bio je vagabund, skitnica. Otkako je u mladosti otišao iz svoje kuće u Brčkom, on nije prestao putovati svijetom.
SVUGDJE TUĐI
To milo i plemenito stvorenje, taj nenadmašni pričalica čitavog je svog kratkog života blijedio pred graničnim brkljama, bio vječno ustravljen da će ga neke useljeničke vlasti zateći bez papira. Čak i kad je imao uredne papire, proganjalo ga je da je zbog nečega u krivnji, da on tu ne pripada, i u Norveškoj, i u Hrvatskoj, i u Bosni svugdje se osjećao tuđi, ni jedna država i zastava nije zapravo bila njegova.
Spuštajući u Pragu na pola koplja plavu zastavu sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama, Martina Mlinarević Sopta jednoga je vagabunda vratila kući, jednoga bosanskog pisca njegovoj bosanskoj domovini i književnosti. Bila je to u jednu ruku krivotvorina, ali u drugu ruku prekrasna ljudska i rodoljubna gesta s kojom je bosanska veleposlanica poručila: “Ti si, Bekime dušo, naš”.
Završilo je, nažalost, kako je završilo, sa skandalom. Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje Sejranovića. Kad pogledaš tko je tu netko i nešto, bolje ti je ostati nitko i ništa.
Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Kolumne
Re: Kolumne
Ja sam prije dva-tri dana čitala Jergovićevu kolumnu o misi za Bleiburg u Sarajevu, htjela sam postaviti, ali gdje god sam taj tekst našla, stajala je napomena o zabrani objavljivanja bez konsultacije sa autorom 
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
Re: Kolumne
Miljenko Jergović Kronika jednog poraza. Ukucaj u Google i odmah imaš u rezultatima
1
1
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
Re: Kolumne
Zašto zadugo neću na hrvatsko more?
Doživljaji jednog Bosanca u Hrvatskoj
Moj odnos s Hrvatskom ima prilično dugu istoriju. Od samog rođenja sam nekako vezan za tu zemlju. Sve je ustvari počelo tako što su moji roditelji odlučili izgraditi vikendicu na Pelješcu, tada nelegalno, kao i svi ostali, i to bez struje, vode i osnovnih uslova za normalan život. Desilo se to krajem sedamdesetih, u mračno doba komunizma, kada smo kao dvije radničke porodice, dajdžina i naša, uspjeli sagraditi dvije kuće; jednu u Trnovu kraj Sarajeva, a drugu u pelješkoj opštini Janjina, koja tada kao administrativna jedinica nije postojala. Kuća u Trnovu je bila nalik planinarskom domu, sa preko 150 kvadrata, dok je kućica na Pelješcu sagrađena s čatrnjom, dvije male sobe i kuhinjom, te betonskom terasom preko čatrnje - dovoljno da u njoj spava ponekad i po petnaest osoba, kad bismo se kao sardine poredali jedni pored drugih, a tokom dana svakako smo svi bili na plažama.
Tada je Pelješac bio veoma popularan i pretežno popunjen gostima iz Bosne i Srbije. Većinom smo svi imali kuće, a kako je to bila jedna država, nismo se ni obazirali na moguće opasnosti, sve do 1990. godine, kada je krenulo rušenje "nelegalno izgrađenih objekata". U našem naselju je od 35 kuća preživjelo samo sedam. Vlasnici porušenih su bili Srbi, iako su sve kuće bile nelegalno izgrađene, da bi se tek nedavno legalizovale. Tada je mog tatu čovjek pitao kako se zove, a nakon što je ovaj odgovorio "Kemo Softić", uzvraćeno mu je "dovoljno je Keminih kuća porušeno", misleći na mnoge druge kuće koje su rušene zbog nelegalne gradnje. Kućica je preživjela, dok je ona u Trnovu zapaljena dok je dedo živio u njoj. Malo prije nego što će mu prve komšije poslati zapaljivu granatu, jedan od njih je došao da ga ubijedi kako mu je najsigurnije mjesto dnevna soba, pošto "bi se mogle voditi borbe s druge strane kuće". Poučen iskustvom iz Drugog svjetskog rata, kada su ga takođe prve komšije pokušale ubiti, ali se nekako oslobodio i preživio streljanje, dedo je upravo otišao u podrum. Drugi razlog je bio taj što se iz nekog razloga u dnevnoj sobi našla i zmija, a pošto nije baš bilo pravo vrijeme za borbu s njom, odlučio je otići sprat niže. Kada su komšije poslale zapaljivu granatu, ušao je ponovo u dnevnu sobu, uzeo 12.000 njemačkih maraka koje su tamo bile, ali ga je dim onesvijestio. Probudila ga je vatra, i uspio je pobjeći. Prenoćio je u žbunu pored potoka, a ujutru nastavio preko planina. Jedno vrijeme je bio u bjelašničkim selima Dujmovići i Dejčići, ali nakon što su i ta sela pala, zaputio se prema Pelješcu - pješke.
Nikad neću saznati koliki je put prevalio pješke - bio je u veoma dobroj formi - ali ono što znam je da su ga iz Metkovića vratili u Jablanicu, pošto mu je falio neki papir kojim bi dokazao da je izbjeglica. Vratio se u Jablanicu, i opet zaputio prema granici. Neki ljudi mu jesu pomogli s prevozom, ali su to bili izolovani slučajevi. Na kraju je došao do Ploča, odakle se trajektom prebacio u Trpanj, i od Trpnja za samo dvadesetak kilometara i pet sati pješačenja došao do Janjine. Tu je proveo naredne četiri godine, sve do 1996. godine, kad se vratio u Sarajevo. O njemu i danas kruže priče kao o najboljem majstoru na cijelom Pelješcu - naime, mi smo ga uvijek zezali da je bio ratni profiter jer je jedan od rijetkih koji je poslije rata imao više para nego prije, a sve zahvaljujući svom radu. Rukama je znao bukvalno sve, i kako se to pročulo na Pelješcu, posla nikad nije nedostajalo. Ipak, ostao mu je gorak okus odnosa janjinske opštine prema izbjeglicama koja je cijeli rat krala humanitarnu pomoć. Prvo bi uzeli sve što im se sviđa, a onda bi ostatak ostavili na smetljištu, gdje su bosanske izbjeglice dolazile vidjeti je li išta ostalo za njih.
Mi smo te 1996. godine došli autobusom po njega. Sestri je bilo dosadno pa se vratila u Sarajevo, a mama i trinaestogodišnji ja smo ostali mjesec i po, vrijeme u kom smo obišli i rođake u Dubrovniku, te cijeli Pelješac. Kugla sladoleda je tada u Dubrovniku koštala dvije kune, grad je bio prazan, a more kristalno čisto.
Za razliku od nas sa dvije kuće od kojih jedna u Hrvatskoj, porodica moje supruge je imala dvije kuće u BiH, jednu u Derventi, a drugu blizu Počitelja. Ova počiteljska je zapaljena poslije rata, a derventsku je srušio čovjek koji se tu nastanio, uz saglasnost opštine, takođe nakon rata. Dakle, od ukupno četiri vikendice koje su imale naše dvije porodice, ostala je samo jedna, i to ova u Hrvatskoj, zahvaljujući tome što nismo imali srpska imena, jer da jesmo, ne bi ostala ni ona. Valjda bismo zbog toga trebali biti zahvalni.
Upravo te 1996. godine počinje i moje nerviranje s ljetovanjem na Pelješcu, ali i drugim dijelovima Hrvatske. Naravno, logično je bilo doći u svoju kuću, koliko god bila mala i neuslovna, te tu imati nekakvu bazu, a onda hodati po okolnim mjestima i uživati na plažama Pelješca, Korčule, Mljeta, Dubrovnika itd. S izuzetkom mojih komšija, koji su divni ljudi i nisu mještani, imao sam uvijek osjećaj da svojom pojavom idem na živce svakom mještaninu mjesta u koje dolazim na svoje. Tako su se redale razne anegdote, a neke od njih ću prepričati i ovdje.
Nekad pred kraj devedesetih, kada smo konačno krenuli obilaziti more automobilima, otišao sam na ljetovanje s tri druga. Kako smo imali ograničene budžete (što je bilo i normalno sa 17-18 godina života), gledali smo gdje uštedjeti svaku moguću kunu. Ipak, već tada su nas pokušavali oguliti gdje god su mogli, a najbolji primjer je policijska kazna od 250 kuna zbog znaka zabranjenog parkiranja, što je tada nama bio ogroman novac. Ne bi to bilo toliko čudno da je znak tu zaista i postojao, ali je skinut godinama prije toga, a na samom mjestu je bilo parkirano najmanje 20 drugih auta. Kaznu smo dobili samo mi.
Naredno ljeto sam ponovo otišao na Pelješac, i imao sam konflikt s lokalcima oko basketa kojeg smo igrali "u vrijeme odmora" na plaži. Naime, u mjestu Sreser na plaži ima jedan koš, a domaćini su nas opomenuli da "ća smo koji kurac došli tu lupat' loptom dok oni spavaju tokom dana". Ja sam im odgovorio da je Sreser moj, i da ja nisam nikome došao.
Godinu poslije smo pokušali večerati u jednom trpanjskom restoranu. Nakon što nas nisu htjeli ni poslužiti (jer ko je vidio pare od sarajevskog dvadesettrogodišnjaka), prešli smo preko puta. Pola sata nakon nas je došla grupa Nijemaca, a jelo su dobili prije nas. Nama nikad nije stiglo ono što smo naručili, nego povremeno tu i tamo pokoje jelo, potpuno odvojeno jedno od drugoga, i uglavnom pogrešno. Kad smo rekli da ne namjeravamo platiti ono što nismo dobili, stigao je komentar "ja sam se borija za ovu zemlju, sad ću van presudit'". Srećom je tu naišao i policajac, jedan jedini koji živi u Trpnju, i smirio je situaciju, a pijani gazda nas je već mislio ganjati puškom. Ostali smo i gladni tu veče, bez mogućnosti da išta igdje kupimo jer je nažalost sve već bilo zatvoreno. Naredno veče smo otišli u treći restoran, a tu su nas pokušali prevariti i naplatiti mnogo više nego što je pisalo na cjenovniku. Na moju opasku da riblja pašteta za predjelo nije ni naručena, i da ne košta pedeset kuna po osobi nego deset, vlasnik je opalio paljbu po meni i kazao da "ća san ja njega tu stao praviti lopovom i budalom, kad je on meni napravija najbolji crni rižot i speka odličnu ribu". Dakle, pošto nas je bilo šest, radilo se o cifri od 240 kuna više samo za predjelo, a ostalo nisam ni provjeravao. Platili smo kako je rečeno i izašli s namjerom da se više nikad tu ne pojavimo. Spali smo na kuhanje u apartmanima i lošu picu iz objekta zvanog Veslo, gdje se pod morskim plodovima podrazumijevaju zaleđene školjke i lignje od svima nama dobro poznatog dobavljača sladoleda i drugih zaleđenih proizvoda.
Kad smo već kod pice, sjetih se sad i anegdote iz Lovišta, gdje smo naručili takođe takvu picu, znajući da će biti od zaleđenih morskih plodova, ali smo se nadali barem porciji maslina koju smo dodatno platili deset kuna. Nakon što na pici nije bilo nijedne masline, ja sam samo zatražio da dodaju masline na nju, kako smo i naručili, a konobar je hladno ubacio jednu jedinu maslinu na sredinu pice i vratio mi tanjir. I ta jedna je bila iz konzerve, i to na hrvatskom primorju, gdje domaće masline rastu kao korov. Naravno, platio sam i samo izašao, ostavivši im pet loših recenzija širom interneta, naglašavajući da me primitivci više nikad neće vidjeti. I danas ne razumijem zašto bi neko zbog porcije maslina izgubio bilo kakvog gosta, pa i onog najgoreg.
Ipak, vrhunac se desio u Istri, gdje sam mislio da je situacija ipak drugačija. Otišli smo tamo prije tri godine, i zaista se lijepo proveli, međutim desilo se nekoliko situacija poput ove. Kupajući se pored mola, moja žena i ja smo pokušali izaći iz mora uz stepenice vezane za mol. Tu je bio parkiran i gliser iz kojeg je izlazio neki Nijemac, i (ne) vidjevši moju ženu kako izlazi iz mora, slučajno (valjda...) ju je udario nogom u glavu. Kao pravi Balkanac, ono što moja žena mrzi kod mene, zaurlao sam na čovjeka, na šta mi je vlasnik glisera odbrusio "ne vičite mi na gosta". Eh tu sam dobrano poludio i pitao ga "a šta sam ti ja?" U međuvremenu su mi se samopouzdanje i kupovna moć okrenuli za 180 stepeni, tako da sam bio veoma odrešit. Srećom, staloženi Nijemac se umiješao i izvinio svima.
Situacije slične ovim su mi se dešavale bukvalno svake godine. A svake godine bih primijetio i neko medijsko prepucavanje, malo u Avazu, pa malo u Večernjem listu, itd. Pritom, ako bih otišao negdje drugo na odmor, toga nije bilo. Ovdje ne moram ni spominjati mrke poglede i prikriveno neprijateljstvo na koje sam nailazio svakodnevno jer mi to nekako dođe i normalno poslije svih ovih godina. Neverbalnom komunikacijom kojoj sam bio izložen mi je često davano doznanja da ipak nisam domaći. Za razliku od Hrvatske, u svim drugim jugoslovenskim republikama sam se uvijek osjećao kao kod kuće, i to zato jer su me ljudi tako i dočekivali. I pored toga, i dalje sam odlazio u Hrvatsku, nastojeći pobijediti sve to i ignorišući činjenicu da sam tamo možda nepoželjan. Uvijek sam govorio i govoriću da ne mogu svi biti isti, da svugdje ima dragih i finih ljudi, i bio sam u pravu, ali nažalost, sve mi se više čini da su ti fini ljudi pretihi za moj ukus, jer ne vidim baš da se neko glasno zauzima protiv odluka poput ove da se naši državljani ne puštaju u zemlju. Pored toga, navijao sam za Hrvatsku na svakom prvenstvu, čak se kitio i hrvatskom zastavom, uz podsmijeh mnogih mojih poznanika i skakao na svaki njihov uspjeh kao da je moj. Ignorisao sam Hloverku Novak Srzić koja je govorila da smo paradajz turisti, ali kroz sve ove godine sam se osjećao svake godine manje i manje poželjnim. Obrnuto proporcionalno sam se tako u Neumu osjećao poželjnijim, iako sam u tom gradu 1998. godine doživio tuču na nacionalnom nivou, gdje smo kao školarci jedva izvukli živu glavu. U Neumu su ljudi postajali sve ljubazniji, normalniji i bolji ugostitelji, valjda jer su shvatili da žive od ljudi sa bosanskim pasošima. Posljednji put kad sam bio tamo, iako sam vidio nekoliko gradilišta usred juna (to sam samo viđao na našem primorju), osjećao sam se lijepo, a jedan konobar mi je iskreno rekao kako "svako ko tvrdi da ima svježe morske plodove na Jadranu, laže". Zatim me poslužio pastom sa zaleđenim plodovima koja je zaista bila prihvatljiva, uz osmijeh, normalnu cijenu i odnos u kom nema gađenja. Pritom ću naglasiti da mi Neum nije omiljena destinacija za ljetovanje, te da sam i dalje zaljubljen u Pelješac, Korčulu, Brela, Bašku Vodu i druga mjesta u kojima mi je svojevremeno bilo lijepo.
Posljednja odluka Kriznog štaba kojom se nalaže da svi ljudi koji dolaze iz BiH moraju u samoizolaciju na 14 dana samo mi je stavila so na ranu koja tinja još od raspada Jugoslavije. Iako me lično uopšte ne pogađa jer iz Holandije i dalje mogu doći na more, a s holandskim pasošem gdje god želim, osjećam gorak okus nedobrodošlice koje je samo začinila sva ta dugogodišnja loša iskustva. Budući da sam neko ko sa hrvatskim hotelijerima i vlasnicima apartmana radi već duže od pet godina, moram biti iskren i reći da nikad nisam u poslu doživio negativno iskustvo, ali sam uspio i sa druge strane vidjeti zašto se neki od njih ponašaju tako kako se ponašaju. Uspio sam shvatiti zašto su cijene tako paprene, zašto su Kinezi, Koreanci, Australci i drugi daleki gosti najpoželjniji, te koliko oni ustvari ulože u sve ono što će eventualno prodavati mjesec ili dva. Ali i pored toga, ne mogu shvatiti zašto bi se neko odrekao naših turista koji su pored toliko poniženja i dalje vjerni gosti, te i dalje dolaze u velikom broju.
Znam da ljudi iz naše zemlje ne čine značajan procenat, pogotovo kad se sve to pretvori u eure, ali opet sam siguran da nijednoj državi nije svejedno hoće li imati sto miliona eura manje ili više, a najmanje toliko se samo za smještaj obrne od ljudi sa bh. pasošima.
Ovdje bismo mogli spomenuti i mnoga druga neriješena pitanja, poput krađe vode iz Buškog jezera, dugogodišnje kontrole neba, uvozničkog lobija, ali onda bismo mogli nabrajati danima. Iako nekima možda zvuči smiješno, miris borovine, mora i soli je mnogima veoma važan, a ove godine bi mogli ostati uskraćeni svega toga, osim ako odu u Tursku. Prije nekoliko godina sam napisao tekst "Nikad više u Hrvatsku na more", gdje sam u prvoj rečenici rekao da se šalim, ali mi sve to više nikako ne izgleda kao šala, nego kao situacija koja se uskoro više neće moći izbjeći. U međuvremenu sam obišao Grčku, Vijetnam, Crnu Goru, Tursku i neke druge zemlje, i sve mi se više i više čini da u Hrvatsku više neću ići.
U to ime ću, nakon duge holandske zime, nazdraviti časom grčkog pića zvanog "uzo" i sebi napraviti ledenu kafu na grčki način. Susjedima ću, nakon što su odlučili pustiti ljude koji dolaze iz Švedske, Belgije, Francuske, Velike Britanije i drugih zemalja sa groznom epidemiološkom slikom, a nama ulaz u svoju zemlju uskratiti, poručujem jednostavno da ću rado razguliti, ali njihove kamene plaže, loši restorani, grozna usluga i namrgođene face me zadugo neće vidjeti. I opet se iskreno nadam da ću se predomisliti.
Mirza Softić, Prometej.ba
Doživljaji jednog Bosanca u Hrvatskoj
Moj odnos s Hrvatskom ima prilično dugu istoriju. Od samog rođenja sam nekako vezan za tu zemlju. Sve je ustvari počelo tako što su moji roditelji odlučili izgraditi vikendicu na Pelješcu, tada nelegalno, kao i svi ostali, i to bez struje, vode i osnovnih uslova za normalan život. Desilo se to krajem sedamdesetih, u mračno doba komunizma, kada smo kao dvije radničke porodice, dajdžina i naša, uspjeli sagraditi dvije kuće; jednu u Trnovu kraj Sarajeva, a drugu u pelješkoj opštini Janjina, koja tada kao administrativna jedinica nije postojala. Kuća u Trnovu je bila nalik planinarskom domu, sa preko 150 kvadrata, dok je kućica na Pelješcu sagrađena s čatrnjom, dvije male sobe i kuhinjom, te betonskom terasom preko čatrnje - dovoljno da u njoj spava ponekad i po petnaest osoba, kad bismo se kao sardine poredali jedni pored drugih, a tokom dana svakako smo svi bili na plažama.
Tada je Pelješac bio veoma popularan i pretežno popunjen gostima iz Bosne i Srbije. Većinom smo svi imali kuće, a kako je to bila jedna država, nismo se ni obazirali na moguće opasnosti, sve do 1990. godine, kada je krenulo rušenje "nelegalno izgrađenih objekata". U našem naselju je od 35 kuća preživjelo samo sedam. Vlasnici porušenih su bili Srbi, iako su sve kuće bile nelegalno izgrađene, da bi se tek nedavno legalizovale. Tada je mog tatu čovjek pitao kako se zove, a nakon što je ovaj odgovorio "Kemo Softić", uzvraćeno mu je "dovoljno je Keminih kuća porušeno", misleći na mnoge druge kuće koje su rušene zbog nelegalne gradnje. Kućica je preživjela, dok je ona u Trnovu zapaljena dok je dedo živio u njoj. Malo prije nego što će mu prve komšije poslati zapaljivu granatu, jedan od njih je došao da ga ubijedi kako mu je najsigurnije mjesto dnevna soba, pošto "bi se mogle voditi borbe s druge strane kuće". Poučen iskustvom iz Drugog svjetskog rata, kada su ga takođe prve komšije pokušale ubiti, ali se nekako oslobodio i preživio streljanje, dedo je upravo otišao u podrum. Drugi razlog je bio taj što se iz nekog razloga u dnevnoj sobi našla i zmija, a pošto nije baš bilo pravo vrijeme za borbu s njom, odlučio je otići sprat niže. Kada su komšije poslale zapaljivu granatu, ušao je ponovo u dnevnu sobu, uzeo 12.000 njemačkih maraka koje su tamo bile, ali ga je dim onesvijestio. Probudila ga je vatra, i uspio je pobjeći. Prenoćio je u žbunu pored potoka, a ujutru nastavio preko planina. Jedno vrijeme je bio u bjelašničkim selima Dujmovići i Dejčići, ali nakon što su i ta sela pala, zaputio se prema Pelješcu - pješke.
Nikad neću saznati koliki je put prevalio pješke - bio je u veoma dobroj formi - ali ono što znam je da su ga iz Metkovića vratili u Jablanicu, pošto mu je falio neki papir kojim bi dokazao da je izbjeglica. Vratio se u Jablanicu, i opet zaputio prema granici. Neki ljudi mu jesu pomogli s prevozom, ali su to bili izolovani slučajevi. Na kraju je došao do Ploča, odakle se trajektom prebacio u Trpanj, i od Trpnja za samo dvadesetak kilometara i pet sati pješačenja došao do Janjine. Tu je proveo naredne četiri godine, sve do 1996. godine, kad se vratio u Sarajevo. O njemu i danas kruže priče kao o najboljem majstoru na cijelom Pelješcu - naime, mi smo ga uvijek zezali da je bio ratni profiter jer je jedan od rijetkih koji je poslije rata imao više para nego prije, a sve zahvaljujući svom radu. Rukama je znao bukvalno sve, i kako se to pročulo na Pelješcu, posla nikad nije nedostajalo. Ipak, ostao mu je gorak okus odnosa janjinske opštine prema izbjeglicama koja je cijeli rat krala humanitarnu pomoć. Prvo bi uzeli sve što im se sviđa, a onda bi ostatak ostavili na smetljištu, gdje su bosanske izbjeglice dolazile vidjeti je li išta ostalo za njih.
Mi smo te 1996. godine došli autobusom po njega. Sestri je bilo dosadno pa se vratila u Sarajevo, a mama i trinaestogodišnji ja smo ostali mjesec i po, vrijeme u kom smo obišli i rođake u Dubrovniku, te cijeli Pelješac. Kugla sladoleda je tada u Dubrovniku koštala dvije kune, grad je bio prazan, a more kristalno čisto.
Za razliku od nas sa dvije kuće od kojih jedna u Hrvatskoj, porodica moje supruge je imala dvije kuće u BiH, jednu u Derventi, a drugu blizu Počitelja. Ova počiteljska je zapaljena poslije rata, a derventsku je srušio čovjek koji se tu nastanio, uz saglasnost opštine, takođe nakon rata. Dakle, od ukupno četiri vikendice koje su imale naše dvije porodice, ostala je samo jedna, i to ova u Hrvatskoj, zahvaljujući tome što nismo imali srpska imena, jer da jesmo, ne bi ostala ni ona. Valjda bismo zbog toga trebali biti zahvalni.
Upravo te 1996. godine počinje i moje nerviranje s ljetovanjem na Pelješcu, ali i drugim dijelovima Hrvatske. Naravno, logično je bilo doći u svoju kuću, koliko god bila mala i neuslovna, te tu imati nekakvu bazu, a onda hodati po okolnim mjestima i uživati na plažama Pelješca, Korčule, Mljeta, Dubrovnika itd. S izuzetkom mojih komšija, koji su divni ljudi i nisu mještani, imao sam uvijek osjećaj da svojom pojavom idem na živce svakom mještaninu mjesta u koje dolazim na svoje. Tako su se redale razne anegdote, a neke od njih ću prepričati i ovdje.
Nekad pred kraj devedesetih, kada smo konačno krenuli obilaziti more automobilima, otišao sam na ljetovanje s tri druga. Kako smo imali ograničene budžete (što je bilo i normalno sa 17-18 godina života), gledali smo gdje uštedjeti svaku moguću kunu. Ipak, već tada su nas pokušavali oguliti gdje god su mogli, a najbolji primjer je policijska kazna od 250 kuna zbog znaka zabranjenog parkiranja, što je tada nama bio ogroman novac. Ne bi to bilo toliko čudno da je znak tu zaista i postojao, ali je skinut godinama prije toga, a na samom mjestu je bilo parkirano najmanje 20 drugih auta. Kaznu smo dobili samo mi.
Naredno ljeto sam ponovo otišao na Pelješac, i imao sam konflikt s lokalcima oko basketa kojeg smo igrali "u vrijeme odmora" na plaži. Naime, u mjestu Sreser na plaži ima jedan koš, a domaćini su nas opomenuli da "ća smo koji kurac došli tu lupat' loptom dok oni spavaju tokom dana". Ja sam im odgovorio da je Sreser moj, i da ja nisam nikome došao.
Godinu poslije smo pokušali večerati u jednom trpanjskom restoranu. Nakon što nas nisu htjeli ni poslužiti (jer ko je vidio pare od sarajevskog dvadesettrogodišnjaka), prešli smo preko puta. Pola sata nakon nas je došla grupa Nijemaca, a jelo su dobili prije nas. Nama nikad nije stiglo ono što smo naručili, nego povremeno tu i tamo pokoje jelo, potpuno odvojeno jedno od drugoga, i uglavnom pogrešno. Kad smo rekli da ne namjeravamo platiti ono što nismo dobili, stigao je komentar "ja sam se borija za ovu zemlju, sad ću van presudit'". Srećom je tu naišao i policajac, jedan jedini koji živi u Trpnju, i smirio je situaciju, a pijani gazda nas je već mislio ganjati puškom. Ostali smo i gladni tu veče, bez mogućnosti da išta igdje kupimo jer je nažalost sve već bilo zatvoreno. Naredno veče smo otišli u treći restoran, a tu su nas pokušali prevariti i naplatiti mnogo više nego što je pisalo na cjenovniku. Na moju opasku da riblja pašteta za predjelo nije ni naručena, i da ne košta pedeset kuna po osobi nego deset, vlasnik je opalio paljbu po meni i kazao da "ća san ja njega tu stao praviti lopovom i budalom, kad je on meni napravija najbolji crni rižot i speka odličnu ribu". Dakle, pošto nas je bilo šest, radilo se o cifri od 240 kuna više samo za predjelo, a ostalo nisam ni provjeravao. Platili smo kako je rečeno i izašli s namjerom da se više nikad tu ne pojavimo. Spali smo na kuhanje u apartmanima i lošu picu iz objekta zvanog Veslo, gdje se pod morskim plodovima podrazumijevaju zaleđene školjke i lignje od svima nama dobro poznatog dobavljača sladoleda i drugih zaleđenih proizvoda.
Kad smo već kod pice, sjetih se sad i anegdote iz Lovišta, gdje smo naručili takođe takvu picu, znajući da će biti od zaleđenih morskih plodova, ali smo se nadali barem porciji maslina koju smo dodatno platili deset kuna. Nakon što na pici nije bilo nijedne masline, ja sam samo zatražio da dodaju masline na nju, kako smo i naručili, a konobar je hladno ubacio jednu jedinu maslinu na sredinu pice i vratio mi tanjir. I ta jedna je bila iz konzerve, i to na hrvatskom primorju, gdje domaće masline rastu kao korov. Naravno, platio sam i samo izašao, ostavivši im pet loših recenzija širom interneta, naglašavajući da me primitivci više nikad neće vidjeti. I danas ne razumijem zašto bi neko zbog porcije maslina izgubio bilo kakvog gosta, pa i onog najgoreg.
Ipak, vrhunac se desio u Istri, gdje sam mislio da je situacija ipak drugačija. Otišli smo tamo prije tri godine, i zaista se lijepo proveli, međutim desilo se nekoliko situacija poput ove. Kupajući se pored mola, moja žena i ja smo pokušali izaći iz mora uz stepenice vezane za mol. Tu je bio parkiran i gliser iz kojeg je izlazio neki Nijemac, i (ne) vidjevši moju ženu kako izlazi iz mora, slučajno (valjda...) ju je udario nogom u glavu. Kao pravi Balkanac, ono što moja žena mrzi kod mene, zaurlao sam na čovjeka, na šta mi je vlasnik glisera odbrusio "ne vičite mi na gosta". Eh tu sam dobrano poludio i pitao ga "a šta sam ti ja?" U međuvremenu su mi se samopouzdanje i kupovna moć okrenuli za 180 stepeni, tako da sam bio veoma odrešit. Srećom, staloženi Nijemac se umiješao i izvinio svima.
Situacije slične ovim su mi se dešavale bukvalno svake godine. A svake godine bih primijetio i neko medijsko prepucavanje, malo u Avazu, pa malo u Večernjem listu, itd. Pritom, ako bih otišao negdje drugo na odmor, toga nije bilo. Ovdje ne moram ni spominjati mrke poglede i prikriveno neprijateljstvo na koje sam nailazio svakodnevno jer mi to nekako dođe i normalno poslije svih ovih godina. Neverbalnom komunikacijom kojoj sam bio izložen mi je često davano doznanja da ipak nisam domaći. Za razliku od Hrvatske, u svim drugim jugoslovenskim republikama sam se uvijek osjećao kao kod kuće, i to zato jer su me ljudi tako i dočekivali. I pored toga, i dalje sam odlazio u Hrvatsku, nastojeći pobijediti sve to i ignorišući činjenicu da sam tamo možda nepoželjan. Uvijek sam govorio i govoriću da ne mogu svi biti isti, da svugdje ima dragih i finih ljudi, i bio sam u pravu, ali nažalost, sve mi se više čini da su ti fini ljudi pretihi za moj ukus, jer ne vidim baš da se neko glasno zauzima protiv odluka poput ove da se naši državljani ne puštaju u zemlju. Pored toga, navijao sam za Hrvatsku na svakom prvenstvu, čak se kitio i hrvatskom zastavom, uz podsmijeh mnogih mojih poznanika i skakao na svaki njihov uspjeh kao da je moj. Ignorisao sam Hloverku Novak Srzić koja je govorila da smo paradajz turisti, ali kroz sve ove godine sam se osjećao svake godine manje i manje poželjnim. Obrnuto proporcionalno sam se tako u Neumu osjećao poželjnijim, iako sam u tom gradu 1998. godine doživio tuču na nacionalnom nivou, gdje smo kao školarci jedva izvukli živu glavu. U Neumu su ljudi postajali sve ljubazniji, normalniji i bolji ugostitelji, valjda jer su shvatili da žive od ljudi sa bosanskim pasošima. Posljednji put kad sam bio tamo, iako sam vidio nekoliko gradilišta usred juna (to sam samo viđao na našem primorju), osjećao sam se lijepo, a jedan konobar mi je iskreno rekao kako "svako ko tvrdi da ima svježe morske plodove na Jadranu, laže". Zatim me poslužio pastom sa zaleđenim plodovima koja je zaista bila prihvatljiva, uz osmijeh, normalnu cijenu i odnos u kom nema gađenja. Pritom ću naglasiti da mi Neum nije omiljena destinacija za ljetovanje, te da sam i dalje zaljubljen u Pelješac, Korčulu, Brela, Bašku Vodu i druga mjesta u kojima mi je svojevremeno bilo lijepo.
Posljednja odluka Kriznog štaba kojom se nalaže da svi ljudi koji dolaze iz BiH moraju u samoizolaciju na 14 dana samo mi je stavila so na ranu koja tinja još od raspada Jugoslavije. Iako me lično uopšte ne pogađa jer iz Holandije i dalje mogu doći na more, a s holandskim pasošem gdje god želim, osjećam gorak okus nedobrodošlice koje je samo začinila sva ta dugogodišnja loša iskustva. Budući da sam neko ko sa hrvatskim hotelijerima i vlasnicima apartmana radi već duže od pet godina, moram biti iskren i reći da nikad nisam u poslu doživio negativno iskustvo, ali sam uspio i sa druge strane vidjeti zašto se neki od njih ponašaju tako kako se ponašaju. Uspio sam shvatiti zašto su cijene tako paprene, zašto su Kinezi, Koreanci, Australci i drugi daleki gosti najpoželjniji, te koliko oni ustvari ulože u sve ono što će eventualno prodavati mjesec ili dva. Ali i pored toga, ne mogu shvatiti zašto bi se neko odrekao naših turista koji su pored toliko poniženja i dalje vjerni gosti, te i dalje dolaze u velikom broju.
Znam da ljudi iz naše zemlje ne čine značajan procenat, pogotovo kad se sve to pretvori u eure, ali opet sam siguran da nijednoj državi nije svejedno hoće li imati sto miliona eura manje ili više, a najmanje toliko se samo za smještaj obrne od ljudi sa bh. pasošima.
Ovdje bismo mogli spomenuti i mnoga druga neriješena pitanja, poput krađe vode iz Buškog jezera, dugogodišnje kontrole neba, uvozničkog lobija, ali onda bismo mogli nabrajati danima. Iako nekima možda zvuči smiješno, miris borovine, mora i soli je mnogima veoma važan, a ove godine bi mogli ostati uskraćeni svega toga, osim ako odu u Tursku. Prije nekoliko godina sam napisao tekst "Nikad više u Hrvatsku na more", gdje sam u prvoj rečenici rekao da se šalim, ali mi sve to više nikako ne izgleda kao šala, nego kao situacija koja se uskoro više neće moći izbjeći. U međuvremenu sam obišao Grčku, Vijetnam, Crnu Goru, Tursku i neke druge zemlje, i sve mi se više i više čini da u Hrvatsku više neću ići.
U to ime ću, nakon duge holandske zime, nazdraviti časom grčkog pića zvanog "uzo" i sebi napraviti ledenu kafu na grčki način. Susjedima ću, nakon što su odlučili pustiti ljude koji dolaze iz Švedske, Belgije, Francuske, Velike Britanije i drugih zemalja sa groznom epidemiološkom slikom, a nama ulaz u svoju zemlju uskratiti, poručujem jednostavno da ću rado razguliti, ali njihove kamene plaže, loši restorani, grozna usluga i namrgođene face me zadugo neće vidjeti. I opet se iskreno nadam da ću se predomisliti.
Mirza Softić, Prometej.ba
1
1
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
Re: Kolumne
Nazi hippies: when the New Age and Far-Right overlap
Jules Evans
A protestor at the anti-lockdown rally in Berlin last month, making a heart sign while carrying a Nazi flag
Last week, there were rallies in London, Berlin and LA against lockdown measures, and what was noticeable was they attracted both New Agers and far-right groups. I’ve written about this overlap before — how both the New Age and the far right (and left) are drawn to conspiracy theories.
We’ve seen this overlap with the fastest-spreading conspiracy theory — Qanon, which insists that an evil cabal of Hollywood celebs and liberal politicians (led by Tom Hanks and Hillary Clinton) are child-eating Satanists who control the world. Luckily, a secret government source called Q (who leaves cryptic comments on the website 8Chan) is gathering together a patriot army to fight back and support president Trump, who is a genius sent by God to defeat the evil cabal and usher in a new Age of Love.
This conspiracy theory, which would be a terrible movie plot, is surprisingly popular around the world and is beginning to influence American politics, to the extent that Congress is now debating a bipartisan bill to condemn it. And the Qanon cult has proved popular with both the Far Right and New Age influencers (here is an excellent podcast episode on how Qanon funnels New Agers into far-right thinking).
Some people are astounded that New Age hippies could have any overlap with extremist conspiracy politics. But it happens. This week, I want to look at another period when the New Age overlapped with far-right politics, with disastrous consequences for the world — Germany in the 1920s and 30s.
Fascism and the occulture
After the trauma of defeat in World War One and the despair of the depression [think Iraq War and 2008 financial crisis], Germany experienced a big occult revival. Germans turned to magical solutions for their problems, and that brought the ‘occulture’ into the mainstream.
The occulture is a sort of petri-dish of magical and alternative ideas — alternative medicine, eclectic spirituality, nature-mysticism and ecology, magic, drugs, conspiracy theories and — sometimes — radical politics. The occulture is by no means all bad (I’m a part of it) but it can be a breeding ground for millenarian and sometimes extremist politics.
Nazism emerged from this occulture, which in 1920s and 30s Germany took a very nationalist or ‘Volkisch’ colour — occult theories blended with Nationalist, anti-democratic and racist myths, as they are doing again today.
Leading Nazis like Heinrich Himmler and Rudolf Hess were hugely into New Age / occult spirituality. Reading about the sort of bonkers stuff they were into, it’s hard to believe they ever seized power and ran a country (then again, Trump’s team included Steve Bannon, whose favourite philosopher is occult thinker Julius Evola, also popular with 1930s fascists).
Here’s some of the New Age stuff leading Nazis were into:
a) Astrology
Germany’s two largest astrological organizations endorsed the Nazi party, as did Erik Jan Hanusson, the country’s leading astrologer. The Nazi regime also approved a Working Community of German Astrologers. Rudolf Hess and Himmler were both obsessed with astrology — Himmler hired several astrologers to try and find Mussolini when the Italian leader disappeared. The Nazis also created a ‘working group on cosmo-biological research’ within Goebbels’ Reich Chamber of Culture. Goebbels was fascinated by Nostradamus’ prophecies, which he thought predicted Nazi success — he organized propaganda campaigns to spread these prophecies in enemy countries.
b) Dowsing / divining
The Nazis backed an organization called the Society for Scientific Pendulum Research (GfWPF) to explore dowsing using a pendulum. In 1934, Hitler hired Germany’s most famous dowser, von Pohl, to police the Reich Chancellery for harmful death rays. German U-boat captain Hans Roeder created a Pendulum Institute to try and help the Germany Navy win the war in the Atlantic. Day after day dowsers were forced by the SS to stand ‘with their arms stretched out across the nautical charts’ just in case the pendulum made the slightest movement. It had no success.
c) Ley lines
Himmler’s SS conducted extensive research into subterranean geomantic energies and ley lines. Some projects included ‘Atlantian-Germanic Circles’, ‘triangles of Spirit’, and the ‘Aryan pentagram’.
d) Alternative medicine
Hitler, Hess, Himmler and many other leading Nazis were into alternative medicine, organic and vegetarian diets, homeopathy, anti-vaxxing, and natural healing. Hess, the deputy Fuhrer, opened a centre for alternative medical practices in Dresden in 1934. Himmler, meanwhile, supported alternative medicine — such as using plant extracts to heal cancer — and authorised experiments prisoners in concentration camps for this research.
e) Parapsychology
The first ever institute devoted to parapsychology research — the Paracelsus Institute — was set up under the Nazis, at the Nazi-founded Reich University of Strasbourg. The Nazis also set up an Institute for Occult Warfare.
f) Wholeness / Holism / Whole Earth / Eco-fascism
The Nazis, like many other Germans, were fascinated by holism, by the idea of ‘wholeness’ for the individual and for society — as a way of healing the divisions caused by rationalism, materialism, industrialism, and military defeat. This quest for wholeness led them to a sort of early environmental holism — they passed legislation to protect forests and rivers, and moved to ban experiments on animals (while authorising experiments on camp prisoners).
Greens today who think all we need to save the world is a ‘paradigm shift’ to an ecocentric world-view should realize you can hold such a view and also be a fascist. This is Ernst Lehmann, a Nazi professor of botany:
We recognize that separating humanity from nature, from the whole of life, leads to humankind’s own destruction and to the death of nations. Only through a re-integration of humanity into the whole of nature can our people be made stronger…This striving toward connectedness with the totality of life, with nature itself, a nature into which we are born, this is the deepest meaning and the true essence of National Socialist thought.
This eco-bio-politics, in which humans are an animal like any other, led in the Nazis’ case to eugenics — as with any other animal, the weak and sick specimens should be killed, and superior breeds (ie the Aryan race) should be protected against invasive species (Jews).
The Nazis were also huge fans of organic farming and of Rudolf Steiner’s biodynamic agriculture, which sees farming as a mystical communion with the land and its spirits / energies. Several leading Nazis supported this theory, and Himmler authorized experiments on it using slave labour in concentration camps.
They also promoted forms of nature-mysticism and nature-worship, as well as championing pre-Christian pagan rites like solstice festivals. To find out more about the Nazis’ eco-fascism, read this .
g) Mind-altering drugs
The Nazi government sponsored research into the use of mind-altering drugs to improve soldiers’ performance, and backed the widespread use of methamphetamine by soldiers to keep morale high. They also were the first government to back psychedelic research, experimenting with mescaline on camp inmates to see if it could be used to break their will.
h) Occult theories
Many Nazis were influenced by variants of Theosophy, an occult ‘spiritual science’ which emerged in the late 19th century, and which put forward a spiritual theory of evolution, in which humans’ spiritual progress is guided by ‘hidden masters’ via successive races. Theosophy was also popular with progressives, but its racial and authoritarian aspects attracted those on the Right.
The Nazis were drawn to German varieties of Theosophy, such as Ariosophy and ‘World Ice Theory, which were anti-democratic, and which saw the Aryan race as spiritual superbeings, locked in a cosmic war with subhuman races. These theories suggested that other races, such as Tibetans or the Brahmin class in India, were really Aryans — and the Buddha was actually a blond-haired ‘Nordic’.
This gave Nazis a license to indulge their fascination with eastern religions — Himmler always carried a copy of the Bhagavad Gita and encouraged his SS officers to practice yoga, seeing them as the modern descendants of the Indian warrior caste. He also sent an expedition to Tibet to meet the Dalai Lama and explore Tibetan magic.
i) Hitler as Guru
Hitler selling his fantasy of German supremacy. It rapidly fell apart when it came into contact with reality, but that didn’t stop him leading Germany into a death spiral.
If this all makes Nazis sound a bit like a New Age cult, then Hitler was very much its authoritarian guru. He was an enthusiastic reader of texts on magic and the occult, such as Ernst Schertel’s 1923 book, Magic: History, Theory, Practice, in which Hitler underlines passages like:
‘The man with the greatest force of imagination commands the world and creates realities according to his will instead of being the slave of an unsubstantial, bodiless empiricism.’ [This reminds me of Trump, a fan of the occult movement New Thought, in which reality is whatever you will it to be.]
Numerous Germans compared Hitler to a magician, a hypnotist, a medicine-man, who cast a spell on his listeners in his rally speeches. One German, Kurt Ludecke, recalls that after hearing Hitler, his ‘critical faculty was swept away’ by the ‘intense will of the man…. I experienced an exaltation that could be likened only to a religious conversion. I felt sure that no one who had heard Hitler that afternoon could doubt that he was a man of destiny, the vitalizing force in the future of Germany.’
His followers attributed occult powers to Hitler of insight, prophecy and infallibility, much like the more fanatical followers of Trump suggest he is playing ‘4 dimensional chess’, so that even his mispelt tweets contain occult wisdom.
In fact, Hitler was completely incompetent at the management of the war, rejecting expertise and relying on his own supposedly infallible intuition — he decided to invade Poland after seeing the Northern Lights and taking it as an omen. As with Trump, this magical ignorance infuriated his generals, and cost many lives (In Trump’s case, so far, tens of thousands, in Hitler’s case, many millions).
Like other gurus, Hitler was a malignant narcissist, willing to lead the entire nation to death and destruction rather than back down and admit his magical prophecies of a thousand-year Reich were fantasy.
j) Conspiracy theories and the cosmic battle between Us and Them
Finally, Hitler and his fellow Nazis sold the German people a simplistic supernatural fantasy and conspiracy theory, in which all their problems were caused by a hidden global elite of monsters / vampires / demons — ie the Jews — but the magical light-warriors of the Nazi party would defeat them in a cosmic battle, ushering in a golden age of peace and love. The Nazis fully bought into conspiracy theories themselves, like the Protocols of the Elders of Zion, which Hitler believed were genuine, but which were actually written and disseminated by Russian intelligence in around 1900, to foster anti-Jewish sentiment.
Doesn’t this sound like Qanon to you? All our problems are caused by a hidden Satanic elite — not a race, this time, but a secret cabal made up of demonic liberals from Hollywood, the Democratic Party and the Deep State. In the darkness, they perform their monstrous blood-rituals on children. But Trump, Q and a few other heroes will defeat these monsters, liberate enslaved humanity, and usher in a glorious age of peace and love. But for that to happen, democracy must be suspended and there must be awful bloodshed and retribution. ‘Now comes the pain’, as foaming Qanoners put it. A bloody purge is necessary. The demons need to be exorcised. Only then will there by Love and Unity. Any anti-Trump information is planted by the ‘lying press’ (a favourite Nazi term).
It’s an End of Days death cult, like Isis, like Nazism, like the Jim Jones cult. It is radicalizing people and ruining their lives through social media — people you may know and love, like the woman from Texas arrested last month for attacking various passers-by in her car because she said they were paedophiles. Her social media feed was full of Qanon posts about Satanists trafficking children. She’d been red-pilled, and is now going to prison.
It’s not clear who is behind the Q posts. A good theory is its Jim Watkins, the owner of 8Chan, where Q posts (if you were a deep state mole, would you post on a chatboard mainly used for Japanese porn?) Whoever is it, Trump allies like disgraced general Michael Flynn have openly supported it, and Trump — when asked about it last week — said Qanoners were patriots. This is a movement condemned by the FBI for fostering domestic terrorism. It is a fascist delusional fantasy, eagerly spread by Russian state trolls, that threatens Western democracy. Any sane Republicans should condemn it, and if a friend posts Q stuff on social media, let them know where the path leads. They might not go all the way down that path but they might unwittingly help others to do so.
However, we shouldn’t kid ourselves that this sort of toxic magical thinking only happens on the far-right. You can also find aspects of it on the far-left, in totalizing Us versus Them narratives like the idea all white people are racist, or all men hate women, or conspiracy theories that a secret cabal of Big Money (ie Jews) is destroying the planet. Black Lives Matter has at its heart an eminently fair and reasonable demand — the American police should be less trigger-happy in its policing, particularly of black communities. But it also occasionally turns into cultish thinking and witch hunts, particularly among white liberals, where unless you adopt the right terminology, read the right books, make the right ritualistic confession of your latent racism, you are evil.
As in Weimar Germany, there is a general occult revival happening at the moment — occult feminists, occult anti-racists, occult environmentalists…Faith, magic and spirituality can infuse many forms of politics. But the ecstatic needs to be balanced with the pragmatic, the rational, and with respect for law and democratic process.
I am not claiming that New Age spirituality inevitably leads to extremist politics. There are plenty of New Age centrist liberals, who are open to ecstatic experiences and non-materialist metaphysics, and also into critical thinking and democratic processes. I try to achieve that balance myself.
What I am saying is we shouldn’t be bewildered by the present overlap between the New Age and extremist conspiracy thinking. It’s happened before.
(https://medium.com/)
Sorry što je na engleskom, ali SOD
Jules Evans
A protestor at the anti-lockdown rally in Berlin last month, making a heart sign while carrying a Nazi flag
Last week, there were rallies in London, Berlin and LA against lockdown measures, and what was noticeable was they attracted both New Agers and far-right groups. I’ve written about this overlap before — how both the New Age and the far right (and left) are drawn to conspiracy theories.
We’ve seen this overlap with the fastest-spreading conspiracy theory — Qanon, which insists that an evil cabal of Hollywood celebs and liberal politicians (led by Tom Hanks and Hillary Clinton) are child-eating Satanists who control the world. Luckily, a secret government source called Q (who leaves cryptic comments on the website 8Chan) is gathering together a patriot army to fight back and support president Trump, who is a genius sent by God to defeat the evil cabal and usher in a new Age of Love.
This conspiracy theory, which would be a terrible movie plot, is surprisingly popular around the world and is beginning to influence American politics, to the extent that Congress is now debating a bipartisan bill to condemn it. And the Qanon cult has proved popular with both the Far Right and New Age influencers (here is an excellent podcast episode on how Qanon funnels New Agers into far-right thinking).
Some people are astounded that New Age hippies could have any overlap with extremist conspiracy politics. But it happens. This week, I want to look at another period when the New Age overlapped with far-right politics, with disastrous consequences for the world — Germany in the 1920s and 30s.
Fascism and the occulture
After the trauma of defeat in World War One and the despair of the depression [think Iraq War and 2008 financial crisis], Germany experienced a big occult revival. Germans turned to magical solutions for their problems, and that brought the ‘occulture’ into the mainstream.
The occulture is a sort of petri-dish of magical and alternative ideas — alternative medicine, eclectic spirituality, nature-mysticism and ecology, magic, drugs, conspiracy theories and — sometimes — radical politics. The occulture is by no means all bad (I’m a part of it) but it can be a breeding ground for millenarian and sometimes extremist politics.
Nazism emerged from this occulture, which in 1920s and 30s Germany took a very nationalist or ‘Volkisch’ colour — occult theories blended with Nationalist, anti-democratic and racist myths, as they are doing again today.
Leading Nazis like Heinrich Himmler and Rudolf Hess were hugely into New Age / occult spirituality. Reading about the sort of bonkers stuff they were into, it’s hard to believe they ever seized power and ran a country (then again, Trump’s team included Steve Bannon, whose favourite philosopher is occult thinker Julius Evola, also popular with 1930s fascists).
Here’s some of the New Age stuff leading Nazis were into:
a) Astrology
Germany’s two largest astrological organizations endorsed the Nazi party, as did Erik Jan Hanusson, the country’s leading astrologer. The Nazi regime also approved a Working Community of German Astrologers. Rudolf Hess and Himmler were both obsessed with astrology — Himmler hired several astrologers to try and find Mussolini when the Italian leader disappeared. The Nazis also created a ‘working group on cosmo-biological research’ within Goebbels’ Reich Chamber of Culture. Goebbels was fascinated by Nostradamus’ prophecies, which he thought predicted Nazi success — he organized propaganda campaigns to spread these prophecies in enemy countries.
b) Dowsing / divining
The Nazis backed an organization called the Society for Scientific Pendulum Research (GfWPF) to explore dowsing using a pendulum. In 1934, Hitler hired Germany’s most famous dowser, von Pohl, to police the Reich Chancellery for harmful death rays. German U-boat captain Hans Roeder created a Pendulum Institute to try and help the Germany Navy win the war in the Atlantic. Day after day dowsers were forced by the SS to stand ‘with their arms stretched out across the nautical charts’ just in case the pendulum made the slightest movement. It had no success.
c) Ley lines
Himmler’s SS conducted extensive research into subterranean geomantic energies and ley lines. Some projects included ‘Atlantian-Germanic Circles’, ‘triangles of Spirit’, and the ‘Aryan pentagram’.
d) Alternative medicine
Hitler, Hess, Himmler and many other leading Nazis were into alternative medicine, organic and vegetarian diets, homeopathy, anti-vaxxing, and natural healing. Hess, the deputy Fuhrer, opened a centre for alternative medical practices in Dresden in 1934. Himmler, meanwhile, supported alternative medicine — such as using plant extracts to heal cancer — and authorised experiments prisoners in concentration camps for this research.
e) Parapsychology
The first ever institute devoted to parapsychology research — the Paracelsus Institute — was set up under the Nazis, at the Nazi-founded Reich University of Strasbourg. The Nazis also set up an Institute for Occult Warfare.
f) Wholeness / Holism / Whole Earth / Eco-fascism
The Nazis, like many other Germans, were fascinated by holism, by the idea of ‘wholeness’ for the individual and for society — as a way of healing the divisions caused by rationalism, materialism, industrialism, and military defeat. This quest for wholeness led them to a sort of early environmental holism — they passed legislation to protect forests and rivers, and moved to ban experiments on animals (while authorising experiments on camp prisoners).
Greens today who think all we need to save the world is a ‘paradigm shift’ to an ecocentric world-view should realize you can hold such a view and also be a fascist. This is Ernst Lehmann, a Nazi professor of botany:
We recognize that separating humanity from nature, from the whole of life, leads to humankind’s own destruction and to the death of nations. Only through a re-integration of humanity into the whole of nature can our people be made stronger…This striving toward connectedness with the totality of life, with nature itself, a nature into which we are born, this is the deepest meaning and the true essence of National Socialist thought.
This eco-bio-politics, in which humans are an animal like any other, led in the Nazis’ case to eugenics — as with any other animal, the weak and sick specimens should be killed, and superior breeds (ie the Aryan race) should be protected against invasive species (Jews).
The Nazis were also huge fans of organic farming and of Rudolf Steiner’s biodynamic agriculture, which sees farming as a mystical communion with the land and its spirits / energies. Several leading Nazis supported this theory, and Himmler authorized experiments on it using slave labour in concentration camps.
They also promoted forms of nature-mysticism and nature-worship, as well as championing pre-Christian pagan rites like solstice festivals. To find out more about the Nazis’ eco-fascism, read this .
g) Mind-altering drugs
The Nazi government sponsored research into the use of mind-altering drugs to improve soldiers’ performance, and backed the widespread use of methamphetamine by soldiers to keep morale high. They also were the first government to back psychedelic research, experimenting with mescaline on camp inmates to see if it could be used to break their will.
h) Occult theories
Many Nazis were influenced by variants of Theosophy, an occult ‘spiritual science’ which emerged in the late 19th century, and which put forward a spiritual theory of evolution, in which humans’ spiritual progress is guided by ‘hidden masters’ via successive races. Theosophy was also popular with progressives, but its racial and authoritarian aspects attracted those on the Right.
The Nazis were drawn to German varieties of Theosophy, such as Ariosophy and ‘World Ice Theory, which were anti-democratic, and which saw the Aryan race as spiritual superbeings, locked in a cosmic war with subhuman races. These theories suggested that other races, such as Tibetans or the Brahmin class in India, were really Aryans — and the Buddha was actually a blond-haired ‘Nordic’.
This gave Nazis a license to indulge their fascination with eastern religions — Himmler always carried a copy of the Bhagavad Gita and encouraged his SS officers to practice yoga, seeing them as the modern descendants of the Indian warrior caste. He also sent an expedition to Tibet to meet the Dalai Lama and explore Tibetan magic.
i) Hitler as Guru
Hitler selling his fantasy of German supremacy. It rapidly fell apart when it came into contact with reality, but that didn’t stop him leading Germany into a death spiral.
If this all makes Nazis sound a bit like a New Age cult, then Hitler was very much its authoritarian guru. He was an enthusiastic reader of texts on magic and the occult, such as Ernst Schertel’s 1923 book, Magic: History, Theory, Practice, in which Hitler underlines passages like:
‘The man with the greatest force of imagination commands the world and creates realities according to his will instead of being the slave of an unsubstantial, bodiless empiricism.’ [This reminds me of Trump, a fan of the occult movement New Thought, in which reality is whatever you will it to be.]
Numerous Germans compared Hitler to a magician, a hypnotist, a medicine-man, who cast a spell on his listeners in his rally speeches. One German, Kurt Ludecke, recalls that after hearing Hitler, his ‘critical faculty was swept away’ by the ‘intense will of the man…. I experienced an exaltation that could be likened only to a religious conversion. I felt sure that no one who had heard Hitler that afternoon could doubt that he was a man of destiny, the vitalizing force in the future of Germany.’
His followers attributed occult powers to Hitler of insight, prophecy and infallibility, much like the more fanatical followers of Trump suggest he is playing ‘4 dimensional chess’, so that even his mispelt tweets contain occult wisdom.
In fact, Hitler was completely incompetent at the management of the war, rejecting expertise and relying on his own supposedly infallible intuition — he decided to invade Poland after seeing the Northern Lights and taking it as an omen. As with Trump, this magical ignorance infuriated his generals, and cost many lives (In Trump’s case, so far, tens of thousands, in Hitler’s case, many millions).
Like other gurus, Hitler was a malignant narcissist, willing to lead the entire nation to death and destruction rather than back down and admit his magical prophecies of a thousand-year Reich were fantasy.
j) Conspiracy theories and the cosmic battle between Us and Them
Finally, Hitler and his fellow Nazis sold the German people a simplistic supernatural fantasy and conspiracy theory, in which all their problems were caused by a hidden global elite of monsters / vampires / demons — ie the Jews — but the magical light-warriors of the Nazi party would defeat them in a cosmic battle, ushering in a golden age of peace and love. The Nazis fully bought into conspiracy theories themselves, like the Protocols of the Elders of Zion, which Hitler believed were genuine, but which were actually written and disseminated by Russian intelligence in around 1900, to foster anti-Jewish sentiment.
Doesn’t this sound like Qanon to you? All our problems are caused by a hidden Satanic elite — not a race, this time, but a secret cabal made up of demonic liberals from Hollywood, the Democratic Party and the Deep State. In the darkness, they perform their monstrous blood-rituals on children. But Trump, Q and a few other heroes will defeat these monsters, liberate enslaved humanity, and usher in a glorious age of peace and love. But for that to happen, democracy must be suspended and there must be awful bloodshed and retribution. ‘Now comes the pain’, as foaming Qanoners put it. A bloody purge is necessary. The demons need to be exorcised. Only then will there by Love and Unity. Any anti-Trump information is planted by the ‘lying press’ (a favourite Nazi term).
It’s an End of Days death cult, like Isis, like Nazism, like the Jim Jones cult. It is radicalizing people and ruining their lives through social media — people you may know and love, like the woman from Texas arrested last month for attacking various passers-by in her car because she said they were paedophiles. Her social media feed was full of Qanon posts about Satanists trafficking children. She’d been red-pilled, and is now going to prison.
It’s not clear who is behind the Q posts. A good theory is its Jim Watkins, the owner of 8Chan, where Q posts (if you were a deep state mole, would you post on a chatboard mainly used for Japanese porn?) Whoever is it, Trump allies like disgraced general Michael Flynn have openly supported it, and Trump — when asked about it last week — said Qanoners were patriots. This is a movement condemned by the FBI for fostering domestic terrorism. It is a fascist delusional fantasy, eagerly spread by Russian state trolls, that threatens Western democracy. Any sane Republicans should condemn it, and if a friend posts Q stuff on social media, let them know where the path leads. They might not go all the way down that path but they might unwittingly help others to do so.
However, we shouldn’t kid ourselves that this sort of toxic magical thinking only happens on the far-right. You can also find aspects of it on the far-left, in totalizing Us versus Them narratives like the idea all white people are racist, or all men hate women, or conspiracy theories that a secret cabal of Big Money (ie Jews) is destroying the planet. Black Lives Matter has at its heart an eminently fair and reasonable demand — the American police should be less trigger-happy in its policing, particularly of black communities. But it also occasionally turns into cultish thinking and witch hunts, particularly among white liberals, where unless you adopt the right terminology, read the right books, make the right ritualistic confession of your latent racism, you are evil.
As in Weimar Germany, there is a general occult revival happening at the moment — occult feminists, occult anti-racists, occult environmentalists…Faith, magic and spirituality can infuse many forms of politics. But the ecstatic needs to be balanced with the pragmatic, the rational, and with respect for law and democratic process.
I am not claiming that New Age spirituality inevitably leads to extremist politics. There are plenty of New Age centrist liberals, who are open to ecstatic experiences and non-materialist metaphysics, and also into critical thinking and democratic processes. I try to achieve that balance myself.
What I am saying is we shouldn’t be bewildered by the present overlap between the New Age and extremist conspiracy thinking. It’s happened before.
(https://medium.com/)
Sorry što je na engleskom, ali SOD
-
Vanilla
- Aktivan član
- Reactions: 1395
- Posts: 1661
- Joined: Mon Jun 08, 2020 11:59 pm
- Location: Home Sweet Home
Re: Kolumne
Hajde, prepricaj
Kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Re: Kolumne
Nesigurna vremena izrode razne situacije i spoje nespojivo. Trenutno je pandemija dobar način ujedinjenja svih mogućih teoretičara zavjere i raznoraznih skupina, samo su im ciljevi različiti 
Re: Kolumne
Pa čitajte! Zanimljivo je...
Povod svega su nedavni protesti protiv restrikcija zbog korone, u Berlinu, New Yorku i drugdje. Na prvoj slici se vidi žena na protestima kako rukama pokazuje znak srca, a na ramenu nosi nacističku zastavu.
Ukratko - New Age-ri i ekstremni desničari spadaju u grupe koje su zagovornici mnogih teorija zavjere. Tako je najnovija teorija pod nazivom Qanon, koja u suštini zagovara ideju da svijetom upravlja zli savez djeco-jedućih i krv-pijućih holivudskih moćnika i liberalnih demokrata (predvođenih Tom Hanksom i Hillary Clinton), protiv kojih se formira grupa patriota koji će pod pokroviteljstvom od Boga poslanog Donalda Trumpa spasiti svijet i uvesti ga u novu eru ljubavi... Koliko god smiješno zvučalo, ovo je nešto u što pristalice ove teorije iskreno vjeruju i teorija je sa najbrojnijim pristalicama, od svih teorija.
Povlači se paralela sa nacizmom, jer su slične ideje zagovarali (sa Jevrejima kao tom zlom silom koju treba uništiti da se svijet spase i u mir i ljubav uvede.
I nacisti su vjerovali u okultno, pridavali veliki značaj prirodi i alternativnoj medicini, astrologiji i proročanstvima. Sve to se danas reprizira u pokretima New Age i nevjerovatno je kako ljudi lako i sa koliko fanatične vjere prihvataju takve sulude stavove i teorije. Mislim, to autor teksta navodi
Propustio sam dosta, ali bezveze što sam i ovo
Pročitajte!
Povod svega su nedavni protesti protiv restrikcija zbog korone, u Berlinu, New Yorku i drugdje. Na prvoj slici se vidi žena na protestima kako rukama pokazuje znak srca, a na ramenu nosi nacističku zastavu.
Ukratko - New Age-ri i ekstremni desničari spadaju u grupe koje su zagovornici mnogih teorija zavjere. Tako je najnovija teorija pod nazivom Qanon, koja u suštini zagovara ideju da svijetom upravlja zli savez djeco-jedućih i krv-pijućih holivudskih moćnika i liberalnih demokrata (predvođenih Tom Hanksom i Hillary Clinton), protiv kojih se formira grupa patriota koji će pod pokroviteljstvom od Boga poslanog Donalda Trumpa spasiti svijet i uvesti ga u novu eru ljubavi... Koliko god smiješno zvučalo, ovo je nešto u što pristalice ove teorije iskreno vjeruju i teorija je sa najbrojnijim pristalicama, od svih teorija.
Povlači se paralela sa nacizmom, jer su slične ideje zagovarali (sa Jevrejima kao tom zlom silom koju treba uništiti da se svijet spase i u mir i ljubav uvede.
I nacisti su vjerovali u okultno, pridavali veliki značaj prirodi i alternativnoj medicini, astrologiji i proročanstvima. Sve to se danas reprizira u pokretima New Age i nevjerovatno je kako ljudi lako i sa koliko fanatične vjere prihvataju takve sulude stavove i teorije. Mislim, to autor teksta navodi
Propustio sam dosta, ali bezveze što sam i ovo
Pročitajte!-
Vanilla
- Aktivan član
- Reactions: 1395
- Posts: 1661
- Joined: Mon Jun 08, 2020 11:59 pm
- Location: Home Sweet Home
Re: Kolumne
E hvala ti, kiss.
Kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Re: Kolumne
Svima je zajedničko to da sredstvima zavjere želi kontrolirati i manipulisati određene skupine ljudi.
Re: Kolumne
Najstrasnije,i najopasnije mi je u svemu tome,sto sve te sekte
organizuju,osmisle veoma visoko skolovani i obrazovani ljudi
koji su u biti bolesni.
Posto su rjeciti,imaju govornu nadarenost,vrlo im je lahko privuci mase
i to vecinom nize obrazovane.
organizuju,osmisle veoma visoko skolovani i obrazovani ljudi
koji su u biti bolesni.
Posto su rjeciti,imaju govornu nadarenost,vrlo im je lahko privuci mase
i to vecinom nize obrazovane.
Re: Kolumne
Kronika jednog poraza
Nedjelja, 31. listopada, bila je dan s obilnim padalinama, naročito po Mejtašu, Marijin dvoru i okolini hotela Holiday Inn. Opisao ih je, u svom romanu “Istorija bolesti”, Tvrtko Kulenović. On je, međutim, imao drukčiju perspektivu nego ja, jer se prema hotelu Holiday Inn kretao, naravno pješice, jer se tih dana i mjeseci zbog nečega nismo vozili tramvajima i taksijima, od Dolac Malte, dok sam ja išao baš s Mejtaša do Marijin dvora, pa preko Tršćanske, niz koju su zviždale ubrzane metafore. Obojica smo, međutim, stigli neokrhnuti, i jednako nesvjesni da, možda, uopće i nismo morali ići. Broj mrtvih i ranjenih, onih koji su stradali od padalina tog dana, može se provjeriti u izvještajima od ponedjeljka, 1. studenog, ali dobar je slučaj htio da svi budući osnivači PEN Centra u Bosni i Hercegovini, njih 36, stignu neoštećeni u hotel Holiday In.
Najprije su zadihano otpuhivali, zatim ih je hvatala euforija radosti i smijeha – jer živi smo! – a onda su razgovarali o tome je li to Radovan Karadžić saznao što namjeravaju učiniti, pa je naredio svojoj artiljeriji i snajperima da raspale. Zatim se prešlo na posao. Osnivači PEN Centra Bosne i Hercegovine, među kojima je bilo nekoliko hrvatskih penovaca, koji su svoje članstvo uložili u osnivanje novoga Centra, potpisali su “Izjavu osnivača PEN Centra BiH”, koja počinje ovako: “Mi, dolje potpisani pisci, različitih nacionalnosti, političkih uvjerenja i umjetničkih stremljenja, sastali smo se ujedinjeni u saznanju da smo se svi mi i naša zajednička domovina Bosna i Hercegovina našli pred sudbonosnom odlukom: opstati ili nestati. U tom povijesnom momentu pred nas se kao pisce i intelektualce postavlja zadatak da – uprkos razornoj agresiji i ratnom razaranju – odbranimo i za budućnost sačuvamo ideale nacionalne i građanske slobode, slobode ljudske misli i duha i slobodnog duhovnog stvaranja u državnoj zajednici u kojoj živimo i u kojoj će živjeti naša djeca.” A završava ovako: PEN Centar Bosne i Hercegovine će štititi slobodu izražavanja u svim oblicima književnosti, nastojeći da “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda.”
Na kraju su, po izboru Tvrtka Kulenovića za prvog predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini, te uz njega i šestero članova Uprave, osnivači prilazili stolu da potpišu Izjavu osnivača. Bio sam daleko najmlađi među njima, pa se nisam gurao da budem među prvima, tako da u arhivima, kao nepromjenjivo, ostaje da sam pod rednim brojem dvadeset i tri.
Što zbog okolnosti te nedjelje, 31. listopada 1992, što zbog padalina i snajperskih metafora, a što iz nenarušenog poštovanja prema većini ljudi s kojima sam se tog dana zavjerio, ali najprije i najviše zato što je “Izjava osnivača PEN Centra BiH” najljepše sročen, meni najvažniji tekst koji sam kolektivno potpisivao, želio sam da do kraja ostanem pasivni, nevidljivi član, čak ni nakon što djelovanje ni ideali društva nisu više imali previše veze s Izjavom.
Na kraju sam, ipak, morao otići. Pri izlasku za sobom sam ostavio ove riječi: “Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.”
Obrazloženje sam objavio zajedno s još trojicom pisaca, Ivanom Lovrenovićem, Željkom Ivankovićem i Ivicom Đikićem, koji su, svaki sa svojim obrazloženjem, napustili PEN Centar BiH. Zajednički povod bio je način na koji je artikulirano “Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg”, koje je potpisala skupina članova, uključujući i predsjednika PEN Centra BiH, i koje je objavljeno na njegovoj službenoj stranici. U tom pismu članovi “povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom” potvrđuju svoju “odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima”, pa zbog toga smatraju da je “ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju”, i prisnažuju da je “antifašistička pozicija” koju oni zastupaju “bolja i humanija strana povijesti”, pa u to ime “iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, zahtijevaju “da se planirana misa otkaže”.
Kako organizatori i pokrovitelji mise, pa i sam nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, misu nekako drukčije najavljuju i adresiraju, a ne kao misu za fašiste i njihove simpatizere, tako iz pisma proizlazi da njegovi potpisnici smatraju da su svi koji su stradali na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga “fašisti i njihovi simpatizeri”. Što je u osnovi, ipak, nešto novo, jer čak ni jugoslavenski komunisti, nakon što su krajem osamdesetih priznali da se nakon Bleiburga nešto događalo, kao ni jugoslavenski i partizanski povjesničari, svjedoci i počinitelji, uključujući Milana Bastu i Simu Dubajića, nisu tvrdili da su svi oni koji su tada poubijani bili “fašisti i njihovi simpatizeri”. Ali ako je to već takva, “antifašistička pozicija”, čemu onda poštovanje samo prema “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, kada je na putu prema Bleiburgu, ili po povratku s Bleiburga, stradalo i nezanemarivo mnoštvo “fašista i njihovih simpatizera” iz redova crnogorskih, srbijanskih i bosanskih četnika, muslimanskih milicija iz Bosne i Sandžaka, bosanskih i sandžačkih muslimana angažiranih u njemačkim SS postrojbama… Zar to što se pretpostavlja – premda nije jasno iz kojih se pretpostavki i to pretpostavlja – da će nadbiskup Puljić držati pomen samo ustašama određuje da se poštovanje odaje samo “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, a ne i brojnim nevinim žrtvama “fašista i njihovih simpatizera” koji nisu bili ustaše. Na kraju, kako su na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga stradali samo “fašisti i njihovi simpatizeri”, meni bi, da sam bio u prilici da porazgovaram sa sastavljačima pisma, bilo zanimljivo doznati što je bio, fašist ili njihov simpatizer, osamnaestogodišnji pitomac Časničke škole u Zagrebu Himzo Polovina, koji je bio u istoj odori kao i svi drugi? On je, kao i mnogi, mlađi ili stariji od njega, preživio, jer je naišao na dobrog partizana, kao što su toliki drugi, mlađi ili stariji od njega, nestali, da im se nikad za grob ne sazna, jer su naišli na lošeg partizana. Ali i dobar i loš partizan su, za razliku od pitomca Časničke škole u Zagrebu Himze Polovine, s “bolje i humanije strane povijesti”.
Ali znao sam da o ovome neće biti razgovora. I očekivao sam ono što se dalje događalo, i to da ću odmah biti identificiran kao Hrvat, premda sam, kao i ostala trojica, iz PEN Centra BiH istupio kao pisac, a onda i to da ću odmah zatim biti proglašen za ustašu. Očekivao sam da će nas najprije denuncirati i vrijeđati sami članovi PEN Centra BiH, da bi zatim cijelu stvar prenijeli u javnost, nudeći kao gotovu stvar da smo nas četvorica, a sa nama još osmorica pisaca koji su ovom prilikom napustili PEN Centar BiH ili su nas podržali, upravo ti “fašisti i fašistički simpatizeri”, na koje PENdžije upozoravaju, samo više ne iz 1945, nego iz 2020.
Kao dragocjenost čuvam jednu od posljednjih poruka, koja mi je s adrese PEN Centra BiH stigla na elektronsku adresu, prije nego što su me konačno izbrisali s mailing liste. Jedna članica tajnici PEN Centra BiH šalje screenshot (presnimku) vlastite Facebook objave, da ova to distribuira ukupnom članstvu. U objavi članica kori one koji nisu dovoljno oštri u osudi odmetnika, koji ne prihvataju “našu izjavu odanosti antifašizmu”, nego bi tu nešto razgovarali s njima. “Šta je tu nejasno?!”, pita ih, klikćući, članica, i odmah odgovara: “Moja reakcija na ostavke: Handke (njih šestorica, zapravo) u našem sokaku!” Asocira tako ona na davnu jugoslavensku komediju “Hitler iz našeg sokaka”, o folksdojčeru Leksiju i njegovim doživljajima, među redom čestitim, antifašistički raspoloženim banatskim Srbima, ali nas neće nazvati Hitlerima. Jer to je benigno. Nazvat će nas Handkeima.
Skupština Kantona Sarajevo 11. je prosinca, na prijedlog SDA, jednoglasnom odlukom proglasila Petera Handkea nepoželjnom osobom na teritoriju kantona. Članica piše, tajnica PEN Centra u Bosni i Hercegovini, razašilja, članstvo glasno ili šutke podržava, ali se zapravo ne buni nitko, da se simboličko značenje Petera Handkea prenese na šestoricu pisaca, koji su odranije identificirani kao Hrvati, a zatim i razotkriveni kao ustaše. Kako se o Handkeu ne govori, niti se o njemu misli kao o piscu, nego kao o osobi koja je zbog političkih zastranjivanja proglašena nepoželjnom osobom na teritoriju Kantona Sarajevo, PENdžijkina mrzilačka objava se, distribucijom po poštanskim sandučićima PEN Centra BiH i legitimiziranjem unutar interne zajednice, kojoj pripada baš svaki član i baš svaka članica, pretvara u svojevrsni akt o protjerivanju šestorice pisaca iz Sarajeva. I tu je, što se mene tiče, važan dio priče završen.
Ali još uvijek nije do kraja objašnjeno zašto sam istupio iz PEN Centra u Bosni i Hercegovini, nakon što sam se jednom davno bio izložio potencijalnom nepovoljnom djelovanju atmosferskih padalina na svoju kosu i ten, na svoje kosti i meso. Za to će nam objašnjenje biti potreban Asmir Kujović, predsjednik PEN Centra u Bosni i Hercegovini.
Nakon prvih nesnalaženja, pa i pomirljivih izjava za koje je strogo ukoren, Kujović će najprije uskliknuti: “Neću se nikome izvinjavati zbog antifašizma!” Čime je, zapravo, sugerirao da nas smatra fašistima. I pružio je šlagvort onima koji su tome imali još što za pridodati. Takvih je bilo ne samo po sarajevskim medijima, nego i svud po regiji, naročito među zagrebačkom lijevo-liberalnom fejsbučkom inteligencijom, koja koliko umije uživati u sarajevskoj gostoljubivosti, toliko joj na živce idu Bosanci (o Hercegovcima da i ne pričamo) i Sarajlije koji su se naselili tu negdje oko njih. I zapravo se ne zna tko više uživa: zagrebački ljevičari kad u Sarajevu Jergovića proglašavaju ustašom, ili njihovi sarajevski prijatelji kad u Zagrebu Jergovića proglašavaju četnikom.
Ali nismo još stigli do onoga što bi moglo za meritum biti važno.
Premda sam mislio šutjeti, i o svemu pisati nakon što se dogodi sve ono što se treba dogoditi, događaji su me naveli da od toga u tri navrata odstupim. Izjave sam dao ljudima, i medijima kojima vjerujem: portalu Nova rs i dnevnom listu Danas, iz Beograda, te portalu Deutsche Welle.
Tekst za Deutsche Welle pisao je Dragoslav Dedović, važan pjesnik naših jezika, antologičar i angažirani intelektualac, koji godinama živi u Njemačkoj, i sam član PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Čovjek u čiju pamet i čestitost ne bih posumnjao. Ali, što će nekome biti neobično, u njega jednako povjerenje imaju i oni, pa njegov tekst distribuiraju preko službenog maila Centra, uz pohvale na “dobrom i iznijansiranom tekstu”. Tekst je objavljen 20. svibnja, i čekat ću punih dvadeset dana, dopuštajući predsjedniku PEN Centra u Bosni i Hercegovini Asmiru Kujoviću da nešto demantira ili doda, a članove njegova društva da nešto prigovore, ukoliko se s Kujovićem kardinalno ne slažu.
Važan mi je ovaj odlomak: “Miljenko Jergović: ‘Da se bilo tko od vajnih građana, povjesničara amatera i PEN-ovih antifašističkih barjaktara sjetio načelnika Luburićeva stožera doktora Muhameda Riđanovića, ustaše iz vrlo ugledne mostarske familije, mnogo toga bi u ovoj priči drukčije izgledalo’.
Asmir Kujović na ovakvu argumentaciju kaže: ‘Političke vođe ondašnjih bosanskih muslimana krenule su putem koji je nama danas nepojmljiv, pogotovu što su ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese. Ne može se generalizirati, svaki slučaj je slučaj za sebe, ali ja se ne bih usudio optuživati nekog za fašizam samo zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH’.”
Demonstracije u Sarajevu, održane za vrijeme mise, kao i PEN-ovo pismo, bile su praćene narativom o monstruoznom nizu ustaških zločina, počinjenih tokom boravka Vjekoslava Maksa Luburića u Sarajevu, od sredine veljače do kraja ožujka i početka travnja 1945. Po drveću na Marijin dvoru povješane su figure, koje su trebale podsjetiti na ljude koji su 28. ožujka 1945. obješeni na istome mjestu. Dizajnirani su, i na službenim mjestima istaknuti džambo plakati s fotografijom obješenih. Jedan od njih podignut je na najreprezentativnije mjesto u gradu, iznad Vječne vatre, gdje se za socijalizma o praznicima postavljao grandiozni portret maršala Tita.
Stvaran je dojam da nadbiskup Puljić, skupa s dvadesetoro svojih uzvanica, u Katedrali drži misu za Luburića. I da je to taj fašizam, kojemu sve Sarajevo, skupa s PEN Centrom u Bosni i Hercegovini, pružaju otpor. Tako u gradu u kojemu Hrvati-katolici nikada nisu činili većinu, procentualno su najbrojniji bili na popisu iz 1910, za vrijeme NDH moglo ih je najviše biti do dvadeset posto, a danas ih je jedva nekoliko postotaka, politički likvidiranih, javno nepostojećih, nevidljivih i neprisutnih, ozloglašenih. Oni su, međutim, ti fašisti iz 1945. Ili nositelji njihove simboličke krivnje. Ali što ako nisu, i ako je simbolička krivnja povijesno gledano malo drukčije raspoređena?
U odgovoru na moj spomen Luburićeva najbližeg suradnika u Sarajevu 1945, Kujović kaže da su “vođe ondašnjih bosanskih muslimana (…) ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese”. Time on retroaktivno denacionalizira Hrvate muslimanske vjeroispovijesti, i to ne neki običan svijet koji je iz oportunizma deklarirao ovu ili onu pripadnost, nego one koji su, zajedno sa svojim tek nešto brojnijim sunarodnicima katolicima, činili srž, smisao i poželjnu etničku sliku Nezavisne Države Hrvatske. A nakon što ih je denacionalizirao, traži da se ide od slučaja do slučaja, jer “ne može se generalizirati”. Oh, kako to samo razumno zvuči, nakon što se s položaja predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini potpisalo proglas u kojemu su svi oni kojima nadbiskup Puljić slavi misu “fašisti i njihovi simpatizeri”! Na spomen doktora Muhameda Riđanovića, Kujović je još krotkiji i ljubazniji, pa se, kako implicira, za razliku od mene “ne bi usudio optuživati nekog za fašizam zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH”. Dakle, Đikić, Ivanković, Lovrenović, Jergović, Mlakić, Mirko Marjanović, Mladenko Marijanović, Dragan Marijanović, Milo Jukić, Alen Kristić mogu biti i ustaše, i fašisti, i njihovi simpatizeri, kojima se Asmir Kujović ne bi ispričavao, dok načelnik Luburićeva stožera Muhamed Riđanović – koji se zbog Kujovićeva ekskulpiranja od hrvatstva u grobu svom neznanom okreće – više ne može biti ni Hrvat, ni ustaša, premda je prvo bio cijeloga života, a u vezi drugog je Poglavniku prisegnuo na “samokres, bodež i na Kuran časni”, i svoju prisegu nije do smrti pogazio.
Muhamed Riđanović rodio se u Mostaru 1892, u vrlo uglednoj i dobrostojećoj ulemanskoj obitelji, koja je generacijama davala vjerske učenjake. Od đačkih je dana bio pristalica pravaške ideologije, nacionalni Hrvat i frankovac. Nakon što je u Beču završio medicinu, u Mostaru je držao privatnu praksu, nakon čega je bio glavni liječnik u Okružnom uredu za osiguranje radnika. Jedno vrijeme bio je predsjednik mjesnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, a 1935. i gradonačelnik Mostara. Od travnja 1941. uključuje se u borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i provođenje njezinih ideala. Dogurao je do pukovnika u Poglavnikovu Tjelesnom Zdrugu, koji je predstavljao Pavelićevu pretorijansku gardu, ljude od najvećega njegovog povjerenja.
Maks Luburić, koji je, kao i doktor Riđanović, bio ustaški pukovnik, bio je čak dvadeset i jednu godinu od njega mlađi. Sirov, surov i fanatiziran, sirotinja iz Humca kod Ljubuškog, Luburić, za razliku od Riđanovića, nije bio obrazovan čovjek. Izbačen je iz škole, prao je suđe u nekoj gostionici. A onda se pronašao u ustašama. Sve što je u životu postigao Luburić duguje svome krvološtvu. Svijetu iz kojeg je potekao i svome narodu na pleća je svalio težak teret moralne odgovornosti, kakav bi jedva iznijele i mnogo veće, slobodnije i odgovornije zajednice nego što je hrvatska.
Ali jedno je sigurno: ne bi ni takav Luburić mogao probrati onih 55 mučenika i mučenica, koji će 28. ožujka 1945. visjeti na Marijin dvoru, niti onih 322 Sarajlija, komunista, partizanskih ilegalaca, slučajno preživjelih Židova, srpskih uglednika, koliko je identificirano žrtava njegova terora (nestalima i neidentificiranima duše se do danas nisu smirile). Ne bi on to mogao, koliki god zlikovac bio, e da mu nije bilo doktora Riđanovića, njegova načelnika, i svih onih koji su Sarajevo znali do u svaku dušu, u svaku kuću i svaki podrum. Jer Vjekoslav Luburić naprosto nije bio iz Sarajeva, niti je u Sarajevu ikada živio. O ovome Asmir Kujović, vjerojatno, ne bi, jer se ne bi usudio optuživati i generalizirati. U tome ga razumijem. O tome nisu htjeli ni partizani u Sarajevu 1945, i svih narednih godina, nego je ustaški zločin pripisivan isključivo Hrvatima katolicima, a muslimanima je prepuštena mogućnost da im se zaboravi da su bili ustaše, jer im nakon toga neće na kraj pameti biti da priznaju da su ikada bili Hrvati. Ili, kako implicira Asmir Kujović, nikada nisu ni bili? Nego samo činovnici u nekoj instituciji.
Stvar, međutim, postaje groteskna kada se usudimo primijetiti da je Vjekoslav Maks Luburić umro 1969. u Španjolskoj, a da je njegov najbliži suradnik tokom sarajevske krvave kampanje, doktor Muhamed Riđanović, stradao baš na Bleiburgu. Ili na onom što se ovih dana u Sarajevu naziva Bleiburgom: ubijen je, bez suda, negdje oko Maribora. I to je također zločin, jednako odvratan, a po posljedicama i odvratniji od ubojstava svih onih koje bismo se, usprkos PENdžijskoj kandžiji, pa makar me i stoput Kujovićev zbor proglasio Handkeom, usudili oglasiti nevinima. Odvratniji je mnogo od ubijanja Himzinih školskih drugova, pitomaca Časničke škole. Posljedice ubojstva doktora Riđanovića osjećaju se i danas, u Sarajevu. Jer pokušajmo samo zamisliti koliko bi čišća i jasnija bila antifašistička platforma, i kolikima bi se samo predsjednik PEN-a imao iskrenu, duboku ljudsku potrebu ispričati, da je Muhamed Riđanović, kao što je i trebalo biti, suđen, a zatim obješen u Sarajevu, na istome onom mjestu na kojem su 28. ožujka 1945. vješani ljudi.
Antifašizam Asmira Kujovića i PEN Centra u Bosni i Hercegovini, to jest onih njegovih članova koji su pročitali izvanredno uravnotežen tekst Dragoslava Dedovića, i ništa im nije zasmetalo, ili su se uplašili onoga što im je zasmetalo, pa se nisu usudili ništa reći, antifašizam je dopola. Njihov antifašizam prestaje čim se dođe do Muhameda Riđanovića, ili čim se u današnje vrijeme od deklasirane hrvatske manjine u Sarajevu stigne do bošnjačke većine. Antifašizam dopola nije, međutim, antifašizam, jer je takvih, dopola antifašista, posvuda u našim krajevima. Isti je takav antifašist, uvjeren sam u to, a možda još veći, i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić. Jest, drži on misu za hrvatske fašizme, ali je dušom i srcem protiv tuđih fašizama.
Među onima koji su se bavili našim napuštanjem PEN-a bilo je mnogo čeljadi, uglavnom gnjevne, kivne i himbene. Među zanimljivijima i najpristojnijim u iskazu bio je Mustafa efendija Cerić, koji je skoro dvadeset godina bio reis-ul-ulema, muslimanski vjerski vođa u Bosni i Hercegovini. Svoj osvrt napisao je i objavio na prvi dan Ramazanskog bajrama, i u njemu se bavio uglavnom Ivanom Lovrenovićem i mnome. Kaže da voli čitati moje “novele”, premda “duge su, malo zamorne, ali su osvježavajuće za one koji vole da naduže odmaraju dušu i naslađuju um”, ali ga više od njih “impresionira Jergovićev oštri jezik i jasni stav o graničnim pitanjima morala i politike”. I poziva nas, umirovljeni reis, koji nije član PEN Centra u Bosni i Hercegovini, da se vratimo u PEN. A zatim kaže ono što mi, zapravo, mora reći: i da se Bošnjake, kao ni Židove ne može optužiti za fašizam, kao što ja to činim, i da su Bošnjaci marginalizirani u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, premda su većina, dok su manjine uzdignute u status većine. Kod Bošnjaka se, kaže on, “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”.
I tako, preko ljubaznog efendije Cerića i manje ljubaznog predsjednika Kujovića, došli smo do razloga zbog kojih ne mogu biti član ni onoga u čijem sam osnivanju sudjelovao. Ne vjerujem da postoji nacija u kojoj se “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”, ne vjerujem da se nacionalni identiteti mogu mijenjati retroaktivno, to jest da se mogu ikome mijenjati, osim samome sebi, ne vjerujem u antifašizam u društvu u kojem većina manjini pokušava nametnuti teme i načine provođenja vjerskih obreda, čak i kada ti obredi slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ne dajem ni pet para za onu, koja se također pojavljivala u PENdžiluku i oko njega, da bi misa za Bleiburg, možda, i bila prihvatljiva, ali da je sa stanovišta državnog suvereniteta neprihvatljivo to što je Hrvatski sabor njezin pokrovitelj. Sa stanovišta državnog suvereniteta to je mnogo prihvatljivije od toga da se u Zetri održava grandiozni predizborni skup Redžepa Tajipa Erdogana pred izbore u – Turskoj. Protiv čega nitko ne demonstrira. I prirodno je što ne demonstrira, jer bi se mogle fasovati batine. U sarajevskoj Katedrali, kao ni u bilo kojoj crkvi, nijedna država, pa ni bosanskohercegovačka, nije suverena, a u Zetri bi, bogme, bosanskohercegovačka država morala biti suverena.
I tako privodimo kraju vjerojatno i posljednji sarajevski skandal u koji sam bio upleten. Vjerujem da ih više neće biti. Polako dijelimo ono što je od baštine ostalo, vama ono što vam je pripalo, meni ono što mi ne možete uzeti. Vama ostaje Sarajevo u zbilji, ja ću Sarajevom raspolagati kao svojim imaginarijem, u kojem sam jedini gospodar. Mome Sarajevu ništa ne može vaše Sarajevo. Nemam nikakvih pretenzija prema ičemu što je vaše ili što ste zapasali.
Postoji Sarajevo koje sam ja napisao, i koje ću, Bože zdravlja, mira i sabranja, pisati i dalje, a postoji i Sarajevo kojem sam, za Asmira Kujovića i njegovu članicu, Handke iz njihova sokaka. Ne bih se tome dalje opirao. Ali neka i u porazu ovo bude jasno: da sutra nekim čudom ponovo osvane nedjelja 31. listopada 1992, ja bih se opet, mirne duše, i ispunjen strahom za vlastiti život, zaputio prema Holiday Innu osnivati nešto što “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda”. Kao što će mi i dalje, mimo svega čime završava naš zajednički put, članica koja u meni vidi Handkea iz svog sokaka – bezbeli da je njen sokak, ako sam ja u njemu nepoželjna osoba! – biti jednako beznačajna, toliko beznačajna da joj i dalje ne bih spominjao ime, a Asmira Kujovića ću, kao i dosad, smatrati jednim od značajnijih pjesnika ovih naših malih, ojađenih i krvavih jezika u novom mileniju, koji je, upravo zato što je dobar pjesnik, bio prezren od čaršijskog književnog jada i bijede kojim je okružen, ali nema nikakve sumnje da će mu držanje pred ustašama u zadnjih mjesec dana kod njih biti veliki plus i da će ih time uvjeriti da su mu ravni.
Re: Kolumne
..moja omiljena kolumna..
PIŠE EDA VUJEVIĆ
24. listopada 2020. - 18:49
Nije da se hvalim, ali prošlog vikenda, u jednom jedinome danu, crkle su mi dvije važne naprave – električni roštilj i televizor. Pritome moram naglasiti kako imam osnovanu sumnju kako je jedno na neki način povezano s drugim, ali kako nisam stručna, tu sumnju neću produbljivati. Bilo je to 'vako...
Subota. Zakoniti sprema piletinu na roštilju, a ja ću svoj doprinos ručku dati u vidu salate od poma i kukumara i to kad završim s poslom. Mislim, čisto da se zabilježi, novinari rade i subotom i nedjeljom, kad nas dopadne dežurstvo, a dopadne nas često. Dakle, u radnoj sobi ja kujem, pletem, heklam, a on u kuhinji meštruje, komada pijevca, dere mu kožu, lomi mu kosti, čupa grkljan, nemam pojma... Kadli... Aj ća, nestade struje! Ekran se momentalno zacrni, a i meni se zacrni jerbo nemam pojma jesam li tekst bila sejvala ili ga mogu otpisati što mi je jedna od najgorih frustracija. Napišeš tekst i izgubiš ga u bespuću internetske zbiljnosti... Paralelno s gašenjem ekrana upali se alarm koji počne pijukati i kojeg ja, naravski, ne znam ugasiti.
- Nesta' struje – rekoh ja.
- Bogati? – kaže on i pokuša upaliti svjetlo u kuhinji... Ništa! – Stvarno, nestalo struje...
Onda on odšeće do mjerila i otvori poklopac. 'Izbacila fidovka', konstatira i digne to nešto što se zove fidovka. Struja se vrati. Ekran opet svijetli. Aj dobro... Nisam nego konstatirala da mi kompjutor ipak ništa nije pojeo i da je tekst na kojem sam radila ostao sačuvan, kadli... Aj ća! Opet nestade struje.
POLA PO POLA
Da vas dalje ne zamaram ponavljanjem iste radnje, iskakanje tog nečeg što se zove fidovka se desilo još triput. Onda je on zaključio da je garant nastao kvar u produžnome kabelu. Onda je otišao na parkiralište i iz auta u kojem tko zna zašto drži rezervni produžni kabel, donio novi. Onda je ponovo uštekao roštilj i konstatirao kako nije do kabela nego 'grijač probija na masu'. Ne pitajte me šta to znači, pojma nemam. Onda je konstatirao da to probijanje izvodi samo pola grijača, a da je druga polovica, koja je nekako odvojena od druge polovice, neprobojna.
- Šta to znači? – upitala sam ja.
- To znači da kokoš mogu peći samo na polovici roštilja! – rekao je on. – Trebat će mi duplo vremena, ali no sikiriki... Ručak neće propasti.
Aj dobro. Ručali smo u kasno popodne i činilo se da je sve okej i da će se u ponedjeljak kupiti novi grijač i čiča-miča... No međutim... No međutim, od štrecanja i probijanja na masu televizor je probio na živce i otkazao poslušnost. Točnije, neki dio koji se zove prijemnik je crko, a to smo primijetili tek navečer kad i normalni ljudi gledaju televiziju. Ekran crn, crno mi se piše...
- Mošli ti to popraviti? – upitala sam ga puna nade i povjerenja.
- Nema šanse – rekao je. – Treba naručiti novi prijemnik.
- Oklen ćeš ga naručiti?
- Pa od našeg operatera, bogati – rekao je on.
- A kad ćeš ga naručiti?
- Pa sad – pogledao me je kao da gleda maloumnu osobu – Napisat ću im mail, možda netko bude i dostupan na chatu da mu očatam pištulu... Pa šta si se uzbunila, moš' jednu večer bez televizije! Imaš one DVD-ove šta ti stoje ima godinu dana....
- Znači – živnula sam – Znači, mogu gledati de-ve-de?!
- Pa naravski – rekao je s licem mučenika koji živi s tehnički potpuno insuficijentnom ženom.
Samo, znate šta? Devedeovi se brzo troše kad nemaš alternative! Dok sam ja napeto pratila razvoj istrage u nekome švedskom gradu u kojem se desilo misteriozno ubojstvo trudne Meksikanke, Zakoniti je zaronio u ormar sa starim video kasetama. On, naime, još uvijek iz samo njemu poznatih razloga, čuva video, bog ga video! Oko ponoći, kad sam ja već savladala sve švedske kriminalističke izraze, tipa mörda, offer, tvivel i undersökning, on je u video šišnuo kasetu...
- Ovo je božićna priredba – kazao je – Ono kad je mali bio prvaš...
Dakle, zbilja... Te 1991. godine stvari su izgledale još i gore nego danas. Osim što je nadu budila činjenica da Jedinac raste i da nastupa u božićnoj priredbi i da će rat valjda ipak završiti... Majkemi mile, kad se sjetim 1991., korona mi lakše pada.
- Vidi ga u ovom plavom đemperiću, sin je isti ti – rekla sam. A njemu drago.
- Sin je isti svoj sin – dodao je on ponosno.
- A ja ko da uopće nisam ni u čemu sudjelovala – uzdahnula sam nad tužnom činjenicom da nitko na ovom svijetu nije meni sličan. Jedinstvena li sam, blago mi se!
Onda smo do dvi ure noću sentimentalno buljili u točku milog nam djeteta koje će kasnije, puno kasnije, umjesto božićnih recitacija izvoditi reperski asortiman začinjen teškom psovačinom koju, molim lijepo, nije čuo u mojoj kući. Štaš', život piše romane, ali i burleske i humoreske. C'est la vie, odnosno sånt är livet, kako bi rekli Šveđani! Kako su i reperski koncerti masovno otkazani, možda se Jedinac zahvaljujući koroni vrati zeki i potočiću?
OVLAŠTENI SERVIS
Nedjeljnu večer sam provela sretna što je pravda u švedskoj kriminalističkoj seriji opet pobijedila. Zato volim krimiće, to je jedino utočište u kojem sve na kraju dođe na svoje mjesto, gdje se krivci uvijek pronađu a policajci, premda svi odreda imaju ćuka u glavi, uspiju otpetljati i najzamršenije slučajeve. Kad odgledam dobru krimi seriju, nekako mi svijet izgleda kao neloše mjesto za život. Istina, taj me dojam brzo prođe jer se već s jutarnjim buđenjem suočim s time da ovlašteni predstavnik firme koja pravi roštilje uopće ne prodaje rezervne dijelove za te roštilje.
- Pazi – sikće Zakoniti – Em nemaju dijelova, em kad taj grijač i dođe iz Italije, oni mi ga neće prodati.
- Zašto? – zinula sam ja.
- Zato što oni misle da ja nisam u stanju montirati grijač na roštilj i da to jedino oni mogu napraviti i da njima zato moram platiti dodatnih 350 kuna za ruke – izrecitirao je on, baš ko gangsta reper u usponu.
- Pa šta ćemo? – upitam – Da kupimo novi roštilj? Iljadu kuna je novi...
- Ma neću novi – zacvrčao je – Naručio sam novi grijač preko i-beja... Iz Italije!
- Bogati?
- Bogami! – zadovoljno je kazao – Neće mene nikakav ovlašteni predstavnik vući za nos.
- Pa kad će doći taj grijač?
- Kad dođe, dobro dođe – slegnuo je ramenima.
- A dotle?
- A dotle ćemo peći u dvi ture, na pola grijača! –rezimirao je moj Zakoniti pekar, lekar, apotekar. – A prijemnik za televiziju stiže sutra ujutro! Potvrdio operater!
PIŠE EDA VUJEVIĆ
24. listopada 2020. - 18:49
Nije da se hvalim, ali prošlog vikenda, u jednom jedinome danu, crkle su mi dvije važne naprave – električni roštilj i televizor. Pritome moram naglasiti kako imam osnovanu sumnju kako je jedno na neki način povezano s drugim, ali kako nisam stručna, tu sumnju neću produbljivati. Bilo je to 'vako...
Subota. Zakoniti sprema piletinu na roštilju, a ja ću svoj doprinos ručku dati u vidu salate od poma i kukumara i to kad završim s poslom. Mislim, čisto da se zabilježi, novinari rade i subotom i nedjeljom, kad nas dopadne dežurstvo, a dopadne nas često. Dakle, u radnoj sobi ja kujem, pletem, heklam, a on u kuhinji meštruje, komada pijevca, dere mu kožu, lomi mu kosti, čupa grkljan, nemam pojma... Kadli... Aj ća, nestade struje! Ekran se momentalno zacrni, a i meni se zacrni jerbo nemam pojma jesam li tekst bila sejvala ili ga mogu otpisati što mi je jedna od najgorih frustracija. Napišeš tekst i izgubiš ga u bespuću internetske zbiljnosti... Paralelno s gašenjem ekrana upali se alarm koji počne pijukati i kojeg ja, naravski, ne znam ugasiti.
- Nesta' struje – rekoh ja.
- Bogati? – kaže on i pokuša upaliti svjetlo u kuhinji... Ništa! – Stvarno, nestalo struje...
Onda on odšeće do mjerila i otvori poklopac. 'Izbacila fidovka', konstatira i digne to nešto što se zove fidovka. Struja se vrati. Ekran opet svijetli. Aj dobro... Nisam nego konstatirala da mi kompjutor ipak ništa nije pojeo i da je tekst na kojem sam radila ostao sačuvan, kadli... Aj ća! Opet nestade struje.
POLA PO POLA
Da vas dalje ne zamaram ponavljanjem iste radnje, iskakanje tog nečeg što se zove fidovka se desilo još triput. Onda je on zaključio da je garant nastao kvar u produžnome kabelu. Onda je otišao na parkiralište i iz auta u kojem tko zna zašto drži rezervni produžni kabel, donio novi. Onda je ponovo uštekao roštilj i konstatirao kako nije do kabela nego 'grijač probija na masu'. Ne pitajte me šta to znači, pojma nemam. Onda je konstatirao da to probijanje izvodi samo pola grijača, a da je druga polovica, koja je nekako odvojena od druge polovice, neprobojna.
- Šta to znači? – upitala sam ja.
- To znači da kokoš mogu peći samo na polovici roštilja! – rekao je on. – Trebat će mi duplo vremena, ali no sikiriki... Ručak neće propasti.
Aj dobro. Ručali smo u kasno popodne i činilo se da je sve okej i da će se u ponedjeljak kupiti novi grijač i čiča-miča... No međutim... No međutim, od štrecanja i probijanja na masu televizor je probio na živce i otkazao poslušnost. Točnije, neki dio koji se zove prijemnik je crko, a to smo primijetili tek navečer kad i normalni ljudi gledaju televiziju. Ekran crn, crno mi se piše...
- Mošli ti to popraviti? – upitala sam ga puna nade i povjerenja.
- Nema šanse – rekao je. – Treba naručiti novi prijemnik.
- Oklen ćeš ga naručiti?
- Pa od našeg operatera, bogati – rekao je on.
- A kad ćeš ga naručiti?
- Pa sad – pogledao me je kao da gleda maloumnu osobu – Napisat ću im mail, možda netko bude i dostupan na chatu da mu očatam pištulu... Pa šta si se uzbunila, moš' jednu večer bez televizije! Imaš one DVD-ove šta ti stoje ima godinu dana....
- Znači – živnula sam – Znači, mogu gledati de-ve-de?!
- Pa naravski – rekao je s licem mučenika koji živi s tehnički potpuno insuficijentnom ženom.
Samo, znate šta? Devedeovi se brzo troše kad nemaš alternative! Dok sam ja napeto pratila razvoj istrage u nekome švedskom gradu u kojem se desilo misteriozno ubojstvo trudne Meksikanke, Zakoniti je zaronio u ormar sa starim video kasetama. On, naime, još uvijek iz samo njemu poznatih razloga, čuva video, bog ga video! Oko ponoći, kad sam ja već savladala sve švedske kriminalističke izraze, tipa mörda, offer, tvivel i undersökning, on je u video šišnuo kasetu...
- Ovo je božićna priredba – kazao je – Ono kad je mali bio prvaš...
Dakle, zbilja... Te 1991. godine stvari su izgledale još i gore nego danas. Osim što je nadu budila činjenica da Jedinac raste i da nastupa u božićnoj priredbi i da će rat valjda ipak završiti... Majkemi mile, kad se sjetim 1991., korona mi lakše pada.
- Vidi ga u ovom plavom đemperiću, sin je isti ti – rekla sam. A njemu drago.
- Sin je isti svoj sin – dodao je on ponosno.
- A ja ko da uopće nisam ni u čemu sudjelovala – uzdahnula sam nad tužnom činjenicom da nitko na ovom svijetu nije meni sličan. Jedinstvena li sam, blago mi se!
Onda smo do dvi ure noću sentimentalno buljili u točku milog nam djeteta koje će kasnije, puno kasnije, umjesto božićnih recitacija izvoditi reperski asortiman začinjen teškom psovačinom koju, molim lijepo, nije čuo u mojoj kući. Štaš', život piše romane, ali i burleske i humoreske. C'est la vie, odnosno sånt är livet, kako bi rekli Šveđani! Kako su i reperski koncerti masovno otkazani, možda se Jedinac zahvaljujući koroni vrati zeki i potočiću?
OVLAŠTENI SERVIS
Nedjeljnu večer sam provela sretna što je pravda u švedskoj kriminalističkoj seriji opet pobijedila. Zato volim krimiće, to je jedino utočište u kojem sve na kraju dođe na svoje mjesto, gdje se krivci uvijek pronađu a policajci, premda svi odreda imaju ćuka u glavi, uspiju otpetljati i najzamršenije slučajeve. Kad odgledam dobru krimi seriju, nekako mi svijet izgleda kao neloše mjesto za život. Istina, taj me dojam brzo prođe jer se već s jutarnjim buđenjem suočim s time da ovlašteni predstavnik firme koja pravi roštilje uopće ne prodaje rezervne dijelove za te roštilje.
- Pazi – sikće Zakoniti – Em nemaju dijelova, em kad taj grijač i dođe iz Italije, oni mi ga neće prodati.
- Zašto? – zinula sam ja.
- Zato što oni misle da ja nisam u stanju montirati grijač na roštilj i da to jedino oni mogu napraviti i da njima zato moram platiti dodatnih 350 kuna za ruke – izrecitirao je on, baš ko gangsta reper u usponu.
- Pa šta ćemo? – upitam – Da kupimo novi roštilj? Iljadu kuna je novi...
- Ma neću novi – zacvrčao je – Naručio sam novi grijač preko i-beja... Iz Italije!
- Bogati?
- Bogami! – zadovoljno je kazao – Neće mene nikakav ovlašteni predstavnik vući za nos.
- Pa kad će doći taj grijač?
- Kad dođe, dobro dođe – slegnuo je ramenima.
- A dotle?
- A dotle ćemo peći u dvi ture, na pola grijača! –rezimirao je moj Zakoniti pekar, lekar, apotekar. – A prijemnik za televiziju stiže sutra ujutro! Potvrdio operater!
Re: Kolumne
..vridi pročitat..
EDA VUJEVIĆ
24. listopada 2020. - 18:49
14422812
Ilustracija/AFP
Facebook Twitter Ispis
Nije da se hvalim, ali prošlog vikenda, u jednom jedinome danu, crkle su mi dvije važne naprave – električni roštilj i televizor. Pritome moram naglasiti kako imam osnovanu sumnju kako je jedno na neki način povezano s drugim, ali kako nisam stručna, tu sumnju neću produbljivati. Bilo je to 'vako...
Subota. Zakoniti sprema piletinu na roštilju, a ja ću svoj doprinos ručku dati u vidu salate od poma i kukumara i to kad završim s poslom. Mislim, čisto da se zabilježi, novinari rade i subotom i nedjeljom, kad nas dopadne dežurstvo, a dopadne nas često. Dakle, u radnoj sobi ja kujem, pletem, heklam, a on u kuhinji meštruje, komada pijevca, dere mu kožu, lomi mu kosti, čupa grkljan, nemam pojma... Kadli... Aj ća, nestade struje! Ekran se momentalno zacrni, a i meni se zacrni jerbo nemam pojma jesam li tekst bila sejvala ili ga mogu otpisati što mi je jedna od najgorih frustracija. Napišeš tekst i izgubiš ga u bespuću internetske zbiljnosti... Paralelno s gašenjem ekrana upali se alarm koji počne pijukati i kojeg ja, naravski, ne znam ugasiti.
- Nesta' struje – rekoh ja.
- Bogati? – kaže on i pokuša upaliti svjetlo u kuhinji... Ništa! – Stvarno, nestalo struje...
Onda on odšeće do mjerila i otvori poklopac. 'Izbacila fidovka', konstatira i digne to nešto što se zove fidovka. Struja se vrati. Ekran opet svijetli. Aj dobro... Nisam nego konstatirala da mi kompjutor ipak ništa nije pojeo i da je tekst na kojem sam radila ostao sačuvan, kadli... Aj ća! Opet nestade struje.
POLA PO POLA
Da vas dalje ne zamaram ponavljanjem iste radnje, iskakanje tog nečeg što se zove fidovka se desilo još triput. Onda je on zaključio da je garant nastao kvar u produžnome kabelu. Onda je otišao na parkiralište i iz auta u kojem tko zna zašto drži rezervni produžni kabel, donio novi. Onda je ponovo uštekao roštilj i konstatirao kako nije do kabela nego 'grijač probija na masu'. Ne pitajte me šta to znači, pojma nemam. Onda je konstatirao da to probijanje izvodi samo pola grijača, a da je druga polovica, koja je nekako odvojena od druge polovice, neprobojna.
- Šta to znači? – upitala sam ja.
- To znači da kokoš mogu peći samo na polovici roštilja! – rekao je on. – Trebat će mi duplo vremena, ali no sikiriki... Ručak neće propasti.
Aj dobro. Ručali smo u kasno popodne i činilo se da je sve okej i da će se u ponedjeljak kupiti novi grijač i čiča-miča... No međutim... No međutim, od štrecanja i probijanja na masu televizor je probio na živce i otkazao poslušnost. Točnije, neki dio koji se zove prijemnik je crko, a to smo primijetili tek navečer kad i normalni ljudi gledaju televiziju. Ekran crn, crno mi se piše...
- Mošli ti to popraviti? – upitala sam ga puna nade i povjerenja.
- Nema šanse – rekao je. – Treba naručiti novi prijemnik.
- Oklen ćeš ga naručiti?
- Pa od našeg operatera, bogati – rekao je on.
- A kad ćeš ga naručiti?
- Pa sad – pogledao me je kao da gleda maloumnu osobu – Napisat ću im mail, možda netko bude i dostupan na chatu da mu očatam pištulu... Pa šta si se uzbunila, moš' jednu večer bez televizije! Imaš one DVD-ove šta ti stoje ima godinu dana....
- Znači – živnula sam – Znači, mogu gledati de-ve-de?!
- Pa naravski – rekao je s licem mučenika koji živi s tehnički potpuno insuficijentnom ženom.
Samo, znate šta? Devedeovi se brzo troše kad nemaš alternative! Dok sam ja napeto pratila razvoj istrage u nekome švedskom gradu u kojem se desilo misteriozno ubojstvo trudne Meksikanke, Zakoniti je zaronio u ormar sa starim video kasetama. On, naime, još uvijek iz samo njemu poznatih razloga, čuva video, bog ga video! Oko ponoći, kad sam ja već savladala sve švedske kriminalističke izraze, tipa mörda, offer, tvivel i undersökning, on je u video šišnuo kasetu...
- Ovo je božićna priredba – kazao je – Ono kad je mali bio prvaš...
Dakle, zbilja... Te 1991. godine stvari su izgledale još i gore nego danas. Osim što je nadu budila činjenica da Jedinac raste i da nastupa u božićnoj priredbi i da će rat valjda ipak završiti... Majkemi mile, kad se sjetim 1991., korona mi lakše pada.
- Vidi ga u ovom plavom đemperiću, sin je isti ti – rekla sam. A njemu drago.
- Sin je isti svoj sin – dodao je on ponosno.
- A ja ko da uopće nisam ni u čemu sudjelovala – uzdahnula sam nad tužnom činjenicom da nitko na ovom svijetu nije meni sličan. Jedinstvena li sam, blago mi se!
Onda smo do dvi ure noću sentimentalno buljili u točku milog nam djeteta koje će kasnije, puno kasnije, umjesto božićnih recitacija izvoditi reperski asortiman začinjen teškom psovačinom koju, molim lijepo, nije čuo u mojoj kući. Štaš', život piše romane, ali i burleske i humoreske. C'est la vie, odnosno sånt är livet, kako bi rekli Šveđani! Kako su i reperski koncerti masovno otkazani, možda se Jedinac zahvaljujući koroni vrati zeki i potočiću?
OVLAŠTENI SERVIS
Nedjeljnu večer sam provela sretna što je pravda u švedskoj kriminalističkoj seriji opet pobijedila. Zato volim krimiće, to je jedino utočište u kojem sve na kraju dođe na svoje mjesto, gdje se krivci uvijek pronađu a policajci, premda svi odreda imaju ćuka u glavi, uspiju otpetljati i najzamršenije slučajeve. Kad odgledam dobru krimi seriju, nekako mi svijet izgleda kao neloše mjesto za život. Istina, taj me dojam brzo prođe jer se već s jutarnjim buđenjem suočim s time da ovlašteni predstavnik firme koja pravi roštilje uopće ne prodaje rezervne dijelove za te roštilje.
- Pazi – sikće Zakoniti – Em nemaju dijelova, em kad taj grijač i dođe iz Italije, oni mi ga neće prodati.
- Zašto? – zinula sam ja.
- Zato što oni misle da ja nisam u stanju montirati grijač na roštilj i da to jedino oni mogu napraviti i da njima zato moram platiti dodatnih 350 kuna za ruke – izrecitirao je on, baš ko gangsta reper u usponu.
- Pa šta ćemo? – upitam – Da kupimo novi roštilj? Iljadu kuna je novi...
- Ma neću novi – zacvrčao je – Naručio sam novi grijač preko i-beja... Iz Italije!
- Bogati?
- Bogami! – zadovoljno je kazao – Neće mene nikakav ovlašteni predstavnik vući za nos.
- Pa kad će doći taj grijač?
- Kad dođe, dobro dođe – slegnuo je ramenima.
- A dotle?
- A dotle ćemo peći u dvi ture, na pola grijača! –rezimirao je moj Zakoniti pekar, lekar, apotekar. – A prijemnik za televiziju stiže sutra ujutro! Potvrdio operater!
Zbilja, taj dio za TV je stigao, ali... Ali sad ručamo oko sedam navečer i pritom gledamo ..
EDA VUJEVIĆ
24. listopada 2020. - 18:49
14422812
Ilustracija/AFP
Facebook Twitter Ispis
Nije da se hvalim, ali prošlog vikenda, u jednom jedinome danu, crkle su mi dvije važne naprave – električni roštilj i televizor. Pritome moram naglasiti kako imam osnovanu sumnju kako je jedno na neki način povezano s drugim, ali kako nisam stručna, tu sumnju neću produbljivati. Bilo je to 'vako...
Subota. Zakoniti sprema piletinu na roštilju, a ja ću svoj doprinos ručku dati u vidu salate od poma i kukumara i to kad završim s poslom. Mislim, čisto da se zabilježi, novinari rade i subotom i nedjeljom, kad nas dopadne dežurstvo, a dopadne nas često. Dakle, u radnoj sobi ja kujem, pletem, heklam, a on u kuhinji meštruje, komada pijevca, dere mu kožu, lomi mu kosti, čupa grkljan, nemam pojma... Kadli... Aj ća, nestade struje! Ekran se momentalno zacrni, a i meni se zacrni jerbo nemam pojma jesam li tekst bila sejvala ili ga mogu otpisati što mi je jedna od najgorih frustracija. Napišeš tekst i izgubiš ga u bespuću internetske zbiljnosti... Paralelno s gašenjem ekrana upali se alarm koji počne pijukati i kojeg ja, naravski, ne znam ugasiti.
- Nesta' struje – rekoh ja.
- Bogati? – kaže on i pokuša upaliti svjetlo u kuhinji... Ništa! – Stvarno, nestalo struje...
Onda on odšeće do mjerila i otvori poklopac. 'Izbacila fidovka', konstatira i digne to nešto što se zove fidovka. Struja se vrati. Ekran opet svijetli. Aj dobro... Nisam nego konstatirala da mi kompjutor ipak ništa nije pojeo i da je tekst na kojem sam radila ostao sačuvan, kadli... Aj ća! Opet nestade struje.
POLA PO POLA
Da vas dalje ne zamaram ponavljanjem iste radnje, iskakanje tog nečeg što se zove fidovka se desilo još triput. Onda je on zaključio da je garant nastao kvar u produžnome kabelu. Onda je otišao na parkiralište i iz auta u kojem tko zna zašto drži rezervni produžni kabel, donio novi. Onda je ponovo uštekao roštilj i konstatirao kako nije do kabela nego 'grijač probija na masu'. Ne pitajte me šta to znači, pojma nemam. Onda je konstatirao da to probijanje izvodi samo pola grijača, a da je druga polovica, koja je nekako odvojena od druge polovice, neprobojna.
- Šta to znači? – upitala sam ja.
- To znači da kokoš mogu peći samo na polovici roštilja! – rekao je on. – Trebat će mi duplo vremena, ali no sikiriki... Ručak neće propasti.
Aj dobro. Ručali smo u kasno popodne i činilo se da je sve okej i da će se u ponedjeljak kupiti novi grijač i čiča-miča... No međutim... No međutim, od štrecanja i probijanja na masu televizor je probio na živce i otkazao poslušnost. Točnije, neki dio koji se zove prijemnik je crko, a to smo primijetili tek navečer kad i normalni ljudi gledaju televiziju. Ekran crn, crno mi se piše...
- Mošli ti to popraviti? – upitala sam ga puna nade i povjerenja.
- Nema šanse – rekao je. – Treba naručiti novi prijemnik.
- Oklen ćeš ga naručiti?
- Pa od našeg operatera, bogati – rekao je on.
- A kad ćeš ga naručiti?
- Pa sad – pogledao me je kao da gleda maloumnu osobu – Napisat ću im mail, možda netko bude i dostupan na chatu da mu očatam pištulu... Pa šta si se uzbunila, moš' jednu večer bez televizije! Imaš one DVD-ove šta ti stoje ima godinu dana....
- Znači – živnula sam – Znači, mogu gledati de-ve-de?!
- Pa naravski – rekao je s licem mučenika koji živi s tehnički potpuno insuficijentnom ženom.
Samo, znate šta? Devedeovi se brzo troše kad nemaš alternative! Dok sam ja napeto pratila razvoj istrage u nekome švedskom gradu u kojem se desilo misteriozno ubojstvo trudne Meksikanke, Zakoniti je zaronio u ormar sa starim video kasetama. On, naime, još uvijek iz samo njemu poznatih razloga, čuva video, bog ga video! Oko ponoći, kad sam ja već savladala sve švedske kriminalističke izraze, tipa mörda, offer, tvivel i undersökning, on je u video šišnuo kasetu...
- Ovo je božićna priredba – kazao je – Ono kad je mali bio prvaš...
Dakle, zbilja... Te 1991. godine stvari su izgledale još i gore nego danas. Osim što je nadu budila činjenica da Jedinac raste i da nastupa u božićnoj priredbi i da će rat valjda ipak završiti... Majkemi mile, kad se sjetim 1991., korona mi lakše pada.
- Vidi ga u ovom plavom đemperiću, sin je isti ti – rekla sam. A njemu drago.
- Sin je isti svoj sin – dodao je on ponosno.
- A ja ko da uopće nisam ni u čemu sudjelovala – uzdahnula sam nad tužnom činjenicom da nitko na ovom svijetu nije meni sličan. Jedinstvena li sam, blago mi se!
Onda smo do dvi ure noću sentimentalno buljili u točku milog nam djeteta koje će kasnije, puno kasnije, umjesto božićnih recitacija izvoditi reperski asortiman začinjen teškom psovačinom koju, molim lijepo, nije čuo u mojoj kući. Štaš', život piše romane, ali i burleske i humoreske. C'est la vie, odnosno sånt är livet, kako bi rekli Šveđani! Kako su i reperski koncerti masovno otkazani, možda se Jedinac zahvaljujući koroni vrati zeki i potočiću?
OVLAŠTENI SERVIS
Nedjeljnu večer sam provela sretna što je pravda u švedskoj kriminalističkoj seriji opet pobijedila. Zato volim krimiće, to je jedino utočište u kojem sve na kraju dođe na svoje mjesto, gdje se krivci uvijek pronađu a policajci, premda svi odreda imaju ćuka u glavi, uspiju otpetljati i najzamršenije slučajeve. Kad odgledam dobru krimi seriju, nekako mi svijet izgleda kao neloše mjesto za život. Istina, taj me dojam brzo prođe jer se već s jutarnjim buđenjem suočim s time da ovlašteni predstavnik firme koja pravi roštilje uopće ne prodaje rezervne dijelove za te roštilje.
- Pazi – sikće Zakoniti – Em nemaju dijelova, em kad taj grijač i dođe iz Italije, oni mi ga neće prodati.
- Zašto? – zinula sam ja.
- Zato što oni misle da ja nisam u stanju montirati grijač na roštilj i da to jedino oni mogu napraviti i da njima zato moram platiti dodatnih 350 kuna za ruke – izrecitirao je on, baš ko gangsta reper u usponu.
- Pa šta ćemo? – upitam – Da kupimo novi roštilj? Iljadu kuna je novi...
- Ma neću novi – zacvrčao je – Naručio sam novi grijač preko i-beja... Iz Italije!
- Bogati?
- Bogami! – zadovoljno je kazao – Neće mene nikakav ovlašteni predstavnik vući za nos.
- Pa kad će doći taj grijač?
- Kad dođe, dobro dođe – slegnuo je ramenima.
- A dotle?
- A dotle ćemo peći u dvi ture, na pola grijača! –rezimirao je moj Zakoniti pekar, lekar, apotekar. – A prijemnik za televiziju stiže sutra ujutro! Potvrdio operater!
Zbilja, taj dio za TV je stigao, ali... Ali sad ručamo oko sedam navečer i pritom gledamo ..
-
blackadder
- Član
- Reactions: 443
- Posts: 729
- Joined: Sat Apr 18, 2020 4:24 pm
Nisi cijeli tekst kopirao
niste na pijaci.
Re: Kolumne
SPRIJEČEN POKUŠAJ UBISTVA MINISTRA LUKAČA: Policija opasnom kriminalcu i duševnom bolesniku jedva otela pištolj i spasila ministra
Zahvaljujući munjevitoj reakciji policije, višestruko procesuirani kriminalac i težak duševni bolesnik ispred PU Prijedor spriječen je u pokušaju ubistva ministra Dragana Lukača. Napadaču je tom prilikom jedva otet pištolj kojim je namjeravao ubiti ministra.
Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ
Juče nešto prije 10 sati krenem prema PU Prijedor, kad ispred vidim postrojenu “svitu” na čelu sa načelnikom Sretojom Vujanovićem. Pretpostavio sam da dočekuju nekog važnog i promijenio pravac kretanja, čime sam možebitno izbjegao krivični postupak za novi “pokušaj ubistva”. Ovoga puta “njegovog veličanstva” ministra Dragana Lukača.
Prilikom prolaženja na vrhu stepeništa primijetio sam dozivanje drugih i mlataranje rukama jednog pripadnika žandarmerije. Kasnije sam shvatio da je u pitanju Danko Karanović, koji je tu čekao svog starog jarana Lukača kako bi ga ulizički pozdravio. Prije izvjesnog vremena Lukač ga je uz gadne psovke otjerao, ali moguće je da su se ponovo slizali.
Taman sam prolazio pored klupe i pomislio kako je sjedanje na istu najbolje neverbalno signaliziranje obezbjeđenju da nemam namjeru činiti probleme. I tako sačekam prilazak policajaca koji bi me “stavili pod kontrolu”. Vidim da nekoliko metara udaljen policajac gleda u mom pravcu i jednostavno mu klimnem glavom. U nadi da će me prepoznati pod maskom.
Istovremeno, sa suprotne strane dolazi policijski eskort (4-5 vozila) i zaustavlja se ispred ulaza u PU Prijedor. Na podnaslovnoj fotografiji vidite gdje sam sjedio u odnosu na ono šta se dešavalo u tim trenucima (označeno). Nakon što mu pratioci otvaraju vrata izlazi “njegovo visočanstvo” Dragan Lukač, te prilazi načelniku Vujanoviću.
Raportiranje i pozdravljanje trajalo je manje od minute, a onda svi ulaze u zgradu. Sačekam još malo, vidim da mi niko ne prilazi, pa požurim udaljiti se izvan sporih dešavanja. Znam da dosadašnja priča odudara od naslova i podnaslova, ali vjerujte da bi moje nastavljanje kretanja u pravcu policije završilo se bombastičnim naslovom poput ovoga koji postavljam.
Prije par godina namjerno bih ušetao u zgradu ili bar prišao akterima, čisto iz inata – da pojedince pogledam u oči. No, nakon iskustava opisanih u ovom tesktu svako može shvatiti uzroke mog potonjeg “kukavičluka”. Ministar Lukač i načelnik Vujanović dokazano su vješti “čuvari” od izmišljenih i lažnih opasnosti i to spram sopstvenih “ugrožavanja”, a još nismo imali prilike vidjeti dokaze njihovih sposobnosti na opštem planu. Znate ono: kad treba zaštititi građane i društvo.
Kako vidjeh iz medija Lukač je došao “umiriti” stanovništvo prijedorske regije od migrantske opasnosti kakvu sam opisao u tekstu KOSTREŠEVIĆU, PAZI ŠTA OBEĆAVAŠ NARODU: Sigurnost građanima “garantuju” patološke kukavice . Vujanović je prvo izmislio nepostojeću opasnost od migranata, režimski mediji su povodom toga isprepadali narod, a sad je Lukač došao slavodobitno proglasiti “pobjedu”. No, kod lakovjernog naroda loše izrežirane predstave očigledno prolaze.
Koliko puta je ministar Lukač lažno optuživao razne pojedince i kategorije po samo njemu znanim aršinima? Kao “čuvar naroda i države” jedino je dokazan u sferi izmišljenih opasnosti i protiv onih koji imaju hrabrosti javno iznositi mišljenje. Posebice kad su u pitanju kritike Dodikovog režima. Uostalom, hajde da na bazi činjenica javno raspravimo kakvu to “opasnost” predstavlja moja persona, pa me godinama medijski satanizuju kao ubicu (u pokušaju) i “naoružanog” luđaka.
Šta sam suštinski uradio 2016. godine, ili dvije godine kasnije (2018), kada sam osvanuo na naslovnicama medija kompletnog ex-jugoslavenskog prostora? Ili prošle godine kada je medijska pompa izostala, ali sam procsuiran za “ugrožavanje sigurnosti” pomenutog Danka Karanovića? U sva tri slučaja pretrpio sam nezakonite napade policajaca, prijavio tužilaštvu krivična djela, a onda se suočio sa lažnim prijavama – kako bi stvarni počinioci izbjegli odgovornost za stvari koje su meni činili.
Nebrojeno puta sam pisao kako sam već izdržao kaznu za izmišljene prijetnje Daliboru Ivaniću iz septembra 2016. godine, a suđenje koje treba utvrditi jesam li doista počinio krivično djelo tek je ljetos započelo. Poslao je mojoj kući patrolu policije da mi maltretiraju porodicu, potom sam pretrpio fizički napad njegovog bodigarda Karanovića, no na sve to reagovao sam mirno i razborito. Pozvao sam dežurnog tužioca i prijavio pretrpljna krivična djela.
I tu nastaje problem. Valja se čupati od krivične odgovornosti za ono šta su počinili. Zato Sretoja Vujanović, kako smo to na suđenju utvrdili, za šest minuta sporovodi kompletnu “istragu” i laže tužiocu da sam ja prijetio Ivaniću. Ljudi moji, bukvalno sam izgubio svijest kada sam shvatio da mene hapse umjesto bandita koje sam prijavio. Intervenisala je hitna pomoć i završio sam u prijedorskoj bolnici radi saniranja pretrpljene traume.
Ništa nisam uradio od nonoga za šta me Ivanić, Vujanović i Karanović lažno optužiše, a onda se Lukač pobrinuo da ionako degutantna situacija poprimi krajnje iracionalne razmjere. Optužen sam za verbalne prijetnje, a Lukač je izmislio samo njemu znan “pokušaj ubistva”. Pa je slagao da sam bio naoružan i da mi je “jedva otet pištolj”, iako sam bio nenaoružan i opkoljen sa desetak policajaca. Na sve to nazvao me je duševnim bolesnikom i o meni stvorio “javnu sliku” kakvu trpim do danas.
Šta sam uradio septembra 2018. godine? Opet sam bio na regionalnim naslovnicama kao luđak koji je nakon “zakonitog” hapšenja pokušao samoubistvo slavinom za vodu. Aman tri sedmice prije toga predao sam MUP-u zahtjev da prekinu sa primjenom nezakonite suspenzije jer porodica i ja bukvalno gladujemo, a posebno zbog moje troje djece. Naveo sam u zahtjevu da ću 3. septembra doći na posao jer je to moje pravo, a poslodavac ima i više nego dovoljno vremena da otkloni nezakonitu mjeru suspenzije.
Mogli su mi poslati pismeni odgovor, mogli su me pozvati na razgovor, mogli su činiti šta im drago, ali su u toj situaciji vidjeli priliku za novo nezakonito hapšenje. Kao što sam najavio pismenim podneskom tog jutra došao sam na “posao” i nakon minut uslijedio je poziv mog šefa da se popnem na sprat radi razgovora. Odručih da ću doći poslije kafe i odem do obližnjeg kafića na nekih pola sata.
Po povratku na hodniku me sačeka policajac i kaže da ne mogu na sprat, nego da odem do svoje kancelarije u prizemlju. Odatle nazovem šefa i kažem šta se dogodilo, na šta on reče da ga sačekam u kancelatiji. Ubrzo se pojavio i počeo zapomagati kako mu je teško što me mora prijaviti zbog ometanja rada drugih kolega. Iskreno, nisam razumio o čemu čovjek govori, a posebice jer je zapomagao kao neko u životnoj opasnosti.
U kancelariji sam sveukupno proveo pet minuta i to u oba navrata (dok su trajali razgovori), a izašao sam odmah poslije šefa. U ćošku hodnika ispred moje kancelarije imamo mali sto i dvije stolice gdje odmaramo, jedemo ili popijemo kafu. To nije radni prostor, nije bilo nikog opd kolega, pa sam sjeo da razmislim šta mi je činiti dalje. Minut nije prošao kad ulazi načelnik Vujanović sa još 5-6 pripadnika policije, koji me opkoljavaju kao da sam najgori kriminalac. Imam snimke događaja, pa sve možemo egzaktno razjasniti.
Policajac mi naređuje da napustim kancelariju i prestanem ometati rad službenika. Pogledam oko sebe da još jednom provjerim gdje se nalazim i ima li ikog prisutnog. Mislim, ludih ljudi, zar ne vide da nisam u kancelariji i da oko mene nama nikog kog bih “ometao u radu”. Policajac ponavlja iste rečenice nekoliko puta, no ja ga ignorišem i čekam da progovori najviši po funkciji – Sretoja Vujanović. Želim ga upitati: je li to način “rješavanja” mog pismenog zahtjeva i otklanjanja nezakonite suspencije?
Jok, na mig načelnika policajci me iznenada hvataju, savijaju mi obe ruke na leđa, te me kroz prepun hodnik građana provedoše kao najgoreg kriminalca. U drugoj kancelariji mi saopštiše da sam uhapšen. Kažem: nikakav problem, ali tražim da mi omoguće podnošenje prijave zbog protivpravnog lišenja slobode. Umjesto da mi omoguće podnošenje prijave, kako to zakon nalaže, sprovedoše me i zatvoriše u prostorije za zadržavanje.
Prilikom sprovođenja pozovem se na pravo uhapšenih da se jave porodici, te kažem majci da ode kod dežurnog tužioca i podnese prijavu povodom nezakonitog lišenja slobode. Sjedim sam u prostoriji za zadržavanje i pokušavam shvatiti kakvu ujdurmu sad izvode. Odjednom sam se sledio. Sjetio sam se da smo Davor Dragičević i ja par dana nakon zahtjeva za ukidanje nezakonite suspenzije Republičkom javnom tužilaštvu RS predali dopunu prijave za ubistvo njegovog sina. To je ona prijava u kojoj smo procesuirali ministra Lukača, Darka Ćuluma, Darka Ilića, Želimira Lepira, Dalibora Vreću i “zamalo ubijenog” Dalibora Ivanića.
Odjednom sve šta se dešava ima svoj smisao, a nije trebalo biti pretjerano pamentan za shvatanje kako slijedi “eliminacija” neželjnog svjedoka-prijavitelja ubistva nesrećnog Davida Dragičevića. Nakon dva sata provedena u tom pritvoru vidim da nema lijekova koje mi je porodica trebala donijeti, ne daju porodici da me vidi iako je to zajamčeno pravo, a najgore od svega – nema reakcije iz tužilaštva. Nema druge, kidam česmu i pravim više površinskih povreda po rukama. Čisto da se raskrvarim, da moraju omogućiti intervenciju hitne pomoći. Pobogu, tolike godine rada sa okorjelim kriminalcima, pa da ne znam kako se izlazi iz pritvora.
Normalno, u bolnici stupam u kontakt sa porodicom, dobijam obavještenja da su mediji digli gadnu frku, da se moji iz “Pravde za Davida” i iz opozicionih stranaka spremaju na organizovani dolazak u Prijedor. Ubrzo stiže i advokat kog su moji saborci angažovali, nakon čega više nije bilo životne opasnosti. Znam šta su sve mediji pisali o tom slučaju, no ovo je sva istina oko tog “mog zločina”, odnosno oko tadašnjeg pokušaja likvidacije.
Idemo na treći slučaj iz jula prošle godine. Aman tri godine trpio sam fizičke napade, prijetnje, teške uvrede, provokacije i ukupno maltretiranje od strane pomenutog Lukačevog intimusa Danka Karanovića. Više puta sam PU prijedor podnosio prijave zbog krivičnih djela, te se obraćao rukovodstvu za razgovor oko toga da ga spriječe u takvim zloupotrebama službenog položaja i ovlaštenja. I apsolutno nikakva reakcija nije uslijedila.
Nakon te posljednje provokacije na ulici pomislim kako bi možda pomoglo da sa njim razgovaram direktno. Odem u hol PU Prijedor, kažem koleginici na infopultu da želim razgovarati sa Karanovićem i ona ga pozove. Elem, umjesto razgovora samo čujem prijetnje i uvrede, na šta i ja odbrusim na doista nepromišljen način. Znate ono da njegova ne bude zadnja. Taman se bio odmakao, a onda se vrnuo i uputio mi još mnogo grđe prijetnje i uvrede. Vidim da sam pogriješio, te napustim zgradu.
Sutradan odem kod dežurnog tužioca OJT Prijedor i podnesem prijavu na zapisnik (kada je riječ o hitnim stvarima) protiv Karanovića. Prijavim prethodni dan i odreda sve činjeno godinama unazad, te sve to povežem sa organizovanim kriminalom i istragama koje sam svojevremeno radio, a vezane za tog “uniformisanog kriminalca”. I ponovo nakon moje prijave tužilaštvu stiže Vujanovićeva prijava da sam ja prijetio Karanoviću.
Ljudi moji, nenaoružan civil “prijeti” naoružanom bodigardu načelnika u prisustvu više naoružanih policajaca, a u zgradi gdje boravi bar stotinu policajaca – sve sa specijalnim snagama. Nema države u svijetu čiji organi krivičnog gonjenja će prihvatiti da je u takvoj situaciji moguće “ugroziti sigurnost” policajca, a mene evo optužiše dvaput. Postavlja se pitanje: kakvu to “isprepadanu” policiju građani plaćaju? Onaj ko strahuje od sopstvene sjene nije kadar štititi državu, građane i javna dobra, a najmanje treba primati platu.
Elem, plata i jeste ključni problem opisanih dešavanja. Zato što sam “isprepadao” Dalibora Ivanića suspendovaše me tako da tri i po godine dobijam pola plate (šta odbijaju za otplatu kredita), a zbog “strašenja” Karanovića uručiše mi dva rješenja o otkazu (jedno sam oborio žalbom, pa je nakon ponovljenog postupka stiglo drugo). U oba slučaja ministar Lukač tvrdi da me se njegovi “čuvari reda” boje i to do nivoa straha po život. Kako bi naš narod rekao: umiru od straha.
Da sam ministar svakom ko mi ustvrdi da je “ugrožen” usred policijskog objekta prepunog naoružane policije, da ne pominjem kako su i Ivanić i Karanović bili naoružani u opisanim incidentima, preporučio bih da traži drugi posao. Ma otjerao bih ga iz policije na sam pomen takvog “straha”!
No, Lukač u rješenju navodi kako se Dalibor Ivanić i nakon prelaska na novu funkciju u Banjaluci boji mog rada u PU Prijedor i to mu je bio razlog odbijanja ukidanja suspenzije. Kaže da Ivanić ponekad (jednom-dvaput godišnje) mora doći u Prijedor, a ja bih ga u tim prilikama “mogao ponovo napasti”, pa me ne može vratiti na posao. Pritom ga nije briga što sud tek treba utvrditi jesam li uopšte počinio krivično djelo ili nisam, odnosno da me ne može teretiti za “ponavljanje” krivičnog djela prije sudske odluke.
U stvari, nema potrebe za karikiranjima, ministar zloupotrebljava položaj da bi mi se svetio zbog tekstova o njemu (vidi: TRAŽIM “ISTRAGU O ISTRAZI”: Republiko Srpska, zar da mi sudi ubica i zločinac Dragan Lukač?! ). Može “gospodin” zloupotrebljavati kompletno ministarstvo za ovakve nezakonite odmazde prema meni, ali ostajemo na činjenici da nema petlje tužiti me parnično ukoliko smatra da mu vrijeđam ugled i čast. Meni nije problem na sudu dokazivati da je ministar ubica, zločinac, kriminalac, psihopata i narkoman, zbog čega ga tako etiketiram u svojim tekstovima.
Sa pozicije opšteg interesa ministrovo “strahovanje” je mnogo problematičnije. Može protiv mene pokrenuti još stotinu disciplinskih postupaka i dati mi stotinu otkaza, ali mu od toga nikakve vajde kad će se suočiti sa stotinama mojih tekstova kojima ga bukvalno razaram. Ima da ga ovako “meljem” dok god je na poziciji ministra, a odavno sam se pobrinuo da za njega nema funkcije preko i nakon sadašnje. Nakon skidanja sa pozicije slijedi realizacija njegovog otpremanja na robiju.
Zna Lukač odlično sa kakvim problemima je suočen i to je bio ključni razlog njegovog jučerašnjeg dolaska u Prijedor. Nisam spreman otkrivati određena aktuelna dešavanja, no imali su Lukač i Vujanović potrebu dogovoriti određene stvari. Ništa dobroga po moju malenkost, ali navikao sam sa njima izlaziti na kraj – ma šta smislili. Ključno je da su barabe zabavljene svojim strahovima, a čemu su građani Prijedora mogli svjedočiti.
Saopštiše Lukač i Vujanović kako građani nemaju razloga za strah od migranata, ali onim šta su prezentovali teško da su ikoga uvjerili u policijsku hrabrost i sposobnost. Zar je primjereno zbog dolaska jednog ministra blokirati saobraćaj u centru grada? Par minuta je trajalo opisano raportiranje i davanje izjava medijima, a saobraćaj je bio blokiran nekih sat vremena- dok god ministar nije napustio grad.
Nisu dozvoljavali saobraćaj jer su na ulici bila parkirana vozila iz ministrove pratnje, a pored službenog parkinga iza zgrade i bočnog prilaza takođe upotrebljivog za tu potrebu. Jok, nekih sat vremena vozači su morali snalaziti se u ionako prebukiranim sporednim uličicama jer je glavni pravac pretvoren u “ministarski parking”. Kakvu “poruku” šalju građanima takvim bahatim i krajnje bezobraznim ponašanjem?
U normalnim zemljama ministri dolaze na posao gradskim autobusima ili biciklima, nemaju nikakvo obezbjeđenje, niti se tretiraju kao štićene ličnosti, a kod nas imaju pratnju veću negoli pojedini predsjednici ili premijeri svjetski uticajnih država. Koga i čega se to naši ministri toliko boje, pa im treba tolika zaštita? Šta uopšte prezentuju takvim ponašanjem?
Hvali li se ministar Lukač ratnim ordenjem za hrabrost” Hvali li se svojom karijerom komandanta specijalne policije? Hvali li se lovačkim umjećem i kolekcijom ličnog naoružanja? Hvali li se kućnom salom i opremom za treniranje? Hvali li se zabijanjem krampa u glavu ili šamaranjem narodnih poslanika usred prlamenta? Očigledno nastoji o sebi kreirati sliku kao o nekom “opasnom tipu”.
Poroblem je samo što bivši specijalci izbjegavaju priznati ili prezentovati sopstvene strahove, čak i kad su realni i osnovani. Poput autora ovog teksta. Ministar od autoriteta i digniteta ne bi se pojavio sa onolikom pratnjom i unutar onolikog obezbjeđenja – ni po živu glavu. Iskusni operativci naučeni su prikrivati sopstvene strahove u svakoj mogućoj situaciji i u pitanju je stvar iskustva i rutine.
Svi stari policajci sjećaju se priče kada je ministar Sredoje Nović prilikom kontrole u saobraćaju policajce počastio sa deset maraka, a ovi mu tražili još deset maraka – da “lakše podijele”. Normalno, čovjek je sam vozio privatno auto, pa tako i postao “žrtva” gramzivih policajaca. Dao im je dvadeset maraka i rekao da odu nešto pojesti i popiti, a onda ih je upitao znaju li kako se zove ministar. Kad su shvatili grešku zamalo su popadali u nesvjest, no Noviću je sve to bila samo dobra anegdota koju je godinama prepričavao.
Kroz različite oblike obezbjeđenja za aman tri decenije bavljenja bezbjednošću imao sam prilike opservirati desetine ličnosti kakve je istorija zabilježila kao protagoniste globalno važnih dešavanja. Ukoliko počnem nabrajati imena treba mi podosta prostora, a mnogi će posumnjati da se lažno hvalim. Zato je dovoljno reći da o obezbjeđenjima najvišeg ranga znam mnogo, pa do toga da ću u svojim memoarima imati mnogo toga zanimljivoga napisati.
Sa te pozicije javno tvrdim da ovo šta vidimo kod Lukača i sličnih nije obezbjeđenje, nego nekakvo sociopatološko ispoljavanje poremećaja u ponašanju, nekakva mješavina sopstvenih strahova upakovana u iluziju o moći i značaju. Onaj ko je svjestan sopstvene moći nema potrebe za kojekakvim glumatanjima i egzibicionzmima. “Manjak centimetara” dolazi od prirode i to naprosto treba prihvatiti, a svaki pokušaj vještačkog povećanja vodi ka iracionalnom. Dokazano!
U konačnici moram potegnuti esencijalno pitanje: možemo li ključnom organu sistema bezbjednosti povjeriti živote, dobra i poredak ukoliko vidimo da se policija ponajviše bavi sopstvenom “ugroženošću”? Koliko prijava su Lukač, Ćulum, Ilić i ekipa podnijeli protiv Davora Dragičevića ili sličnih pojedinaca? I tvrdili da strahuju od izgovorenih riječi, bez bilokakvog kontakta sa tima što ih “ugrožavaju”. Pritom svako iole normalan vidi da lažne prijave koriste za sprečavanje istraga sopstvenih zločina.
I čega su se “mangupi” dosjetili? Sad ljude zaluđuju imaginarnim opasnostima od migranata, a samo zbog činjenice da od takvih “osumnjičenih” neće uslijediti narodu razumljivi odgovori na lažne optužbe. Nešto poput ovakvih objava. Migranti nisu razumjeli ni da su “optuženi”, a kamoli da je “efikasnom akcijom policije” eliminisana “opasnost” koju su produkovali. Jadno. Elem, kad ministar Lukač nešto izjavi novinarima RTRS-a ili ATV-a to je zasigurno istina – pa makar svi znali kakav patološki lažljivac je na čelu ministarstva policije
Zahvaljujući munjevitoj reakciji policije, višestruko procesuirani kriminalac i težak duševni bolesnik ispred PU Prijedor spriječen je u pokušaju ubistva ministra Dragana Lukača. Napadaču je tom prilikom jedva otet pištolj kojim je namjeravao ubiti ministra.
Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ
Juče nešto prije 10 sati krenem prema PU Prijedor, kad ispred vidim postrojenu “svitu” na čelu sa načelnikom Sretojom Vujanovićem. Pretpostavio sam da dočekuju nekog važnog i promijenio pravac kretanja, čime sam možebitno izbjegao krivični postupak za novi “pokušaj ubistva”. Ovoga puta “njegovog veličanstva” ministra Dragana Lukača.
Prilikom prolaženja na vrhu stepeništa primijetio sam dozivanje drugih i mlataranje rukama jednog pripadnika žandarmerije. Kasnije sam shvatio da je u pitanju Danko Karanović, koji je tu čekao svog starog jarana Lukača kako bi ga ulizički pozdravio. Prije izvjesnog vremena Lukač ga je uz gadne psovke otjerao, ali moguće je da su se ponovo slizali.
Taman sam prolazio pored klupe i pomislio kako je sjedanje na istu najbolje neverbalno signaliziranje obezbjeđenju da nemam namjeru činiti probleme. I tako sačekam prilazak policajaca koji bi me “stavili pod kontrolu”. Vidim da nekoliko metara udaljen policajac gleda u mom pravcu i jednostavno mu klimnem glavom. U nadi da će me prepoznati pod maskom.
Istovremeno, sa suprotne strane dolazi policijski eskort (4-5 vozila) i zaustavlja se ispred ulaza u PU Prijedor. Na podnaslovnoj fotografiji vidite gdje sam sjedio u odnosu na ono šta se dešavalo u tim trenucima (označeno). Nakon što mu pratioci otvaraju vrata izlazi “njegovo visočanstvo” Dragan Lukač, te prilazi načelniku Vujanoviću.
Raportiranje i pozdravljanje trajalo je manje od minute, a onda svi ulaze u zgradu. Sačekam još malo, vidim da mi niko ne prilazi, pa požurim udaljiti se izvan sporih dešavanja. Znam da dosadašnja priča odudara od naslova i podnaslova, ali vjerujte da bi moje nastavljanje kretanja u pravcu policije završilo se bombastičnim naslovom poput ovoga koji postavljam.
Prije par godina namjerno bih ušetao u zgradu ili bar prišao akterima, čisto iz inata – da pojedince pogledam u oči. No, nakon iskustava opisanih u ovom tesktu svako može shvatiti uzroke mog potonjeg “kukavičluka”. Ministar Lukač i načelnik Vujanović dokazano su vješti “čuvari” od izmišljenih i lažnih opasnosti i to spram sopstvenih “ugrožavanja”, a još nismo imali prilike vidjeti dokaze njihovih sposobnosti na opštem planu. Znate ono: kad treba zaštititi građane i društvo.
Kako vidjeh iz medija Lukač je došao “umiriti” stanovništvo prijedorske regije od migrantske opasnosti kakvu sam opisao u tekstu KOSTREŠEVIĆU, PAZI ŠTA OBEĆAVAŠ NARODU: Sigurnost građanima “garantuju” patološke kukavice . Vujanović je prvo izmislio nepostojeću opasnost od migranata, režimski mediji su povodom toga isprepadali narod, a sad je Lukač došao slavodobitno proglasiti “pobjedu”. No, kod lakovjernog naroda loše izrežirane predstave očigledno prolaze.
Koliko puta je ministar Lukač lažno optuživao razne pojedince i kategorije po samo njemu znanim aršinima? Kao “čuvar naroda i države” jedino je dokazan u sferi izmišljenih opasnosti i protiv onih koji imaju hrabrosti javno iznositi mišljenje. Posebice kad su u pitanju kritike Dodikovog režima. Uostalom, hajde da na bazi činjenica javno raspravimo kakvu to “opasnost” predstavlja moja persona, pa me godinama medijski satanizuju kao ubicu (u pokušaju) i “naoružanog” luđaka.
Šta sam suštinski uradio 2016. godine, ili dvije godine kasnije (2018), kada sam osvanuo na naslovnicama medija kompletnog ex-jugoslavenskog prostora? Ili prošle godine kada je medijska pompa izostala, ali sam procsuiran za “ugrožavanje sigurnosti” pomenutog Danka Karanovića? U sva tri slučaja pretrpio sam nezakonite napade policajaca, prijavio tužilaštvu krivična djela, a onda se suočio sa lažnim prijavama – kako bi stvarni počinioci izbjegli odgovornost za stvari koje su meni činili.
Nebrojeno puta sam pisao kako sam već izdržao kaznu za izmišljene prijetnje Daliboru Ivaniću iz septembra 2016. godine, a suđenje koje treba utvrditi jesam li doista počinio krivično djelo tek je ljetos započelo. Poslao je mojoj kući patrolu policije da mi maltretiraju porodicu, potom sam pretrpio fizički napad njegovog bodigarda Karanovića, no na sve to reagovao sam mirno i razborito. Pozvao sam dežurnog tužioca i prijavio pretrpljna krivična djela.
I tu nastaje problem. Valja se čupati od krivične odgovornosti za ono šta su počinili. Zato Sretoja Vujanović, kako smo to na suđenju utvrdili, za šest minuta sporovodi kompletnu “istragu” i laže tužiocu da sam ja prijetio Ivaniću. Ljudi moji, bukvalno sam izgubio svijest kada sam shvatio da mene hapse umjesto bandita koje sam prijavio. Intervenisala je hitna pomoć i završio sam u prijedorskoj bolnici radi saniranja pretrpljene traume.
Ništa nisam uradio od nonoga za šta me Ivanić, Vujanović i Karanović lažno optužiše, a onda se Lukač pobrinuo da ionako degutantna situacija poprimi krajnje iracionalne razmjere. Optužen sam za verbalne prijetnje, a Lukač je izmislio samo njemu znan “pokušaj ubistva”. Pa je slagao da sam bio naoružan i da mi je “jedva otet pištolj”, iako sam bio nenaoružan i opkoljen sa desetak policajaca. Na sve to nazvao me je duševnim bolesnikom i o meni stvorio “javnu sliku” kakvu trpim do danas.
Šta sam uradio septembra 2018. godine? Opet sam bio na regionalnim naslovnicama kao luđak koji je nakon “zakonitog” hapšenja pokušao samoubistvo slavinom za vodu. Aman tri sedmice prije toga predao sam MUP-u zahtjev da prekinu sa primjenom nezakonite suspenzije jer porodica i ja bukvalno gladujemo, a posebno zbog moje troje djece. Naveo sam u zahtjevu da ću 3. septembra doći na posao jer je to moje pravo, a poslodavac ima i više nego dovoljno vremena da otkloni nezakonitu mjeru suspenzije.
Mogli su mi poslati pismeni odgovor, mogli su me pozvati na razgovor, mogli su činiti šta im drago, ali su u toj situaciji vidjeli priliku za novo nezakonito hapšenje. Kao što sam najavio pismenim podneskom tog jutra došao sam na “posao” i nakon minut uslijedio je poziv mog šefa da se popnem na sprat radi razgovora. Odručih da ću doći poslije kafe i odem do obližnjeg kafića na nekih pola sata.
Po povratku na hodniku me sačeka policajac i kaže da ne mogu na sprat, nego da odem do svoje kancelarije u prizemlju. Odatle nazovem šefa i kažem šta se dogodilo, na šta on reče da ga sačekam u kancelatiji. Ubrzo se pojavio i počeo zapomagati kako mu je teško što me mora prijaviti zbog ometanja rada drugih kolega. Iskreno, nisam razumio o čemu čovjek govori, a posebice jer je zapomagao kao neko u životnoj opasnosti.
U kancelariji sam sveukupno proveo pet minuta i to u oba navrata (dok su trajali razgovori), a izašao sam odmah poslije šefa. U ćošku hodnika ispred moje kancelarije imamo mali sto i dvije stolice gdje odmaramo, jedemo ili popijemo kafu. To nije radni prostor, nije bilo nikog opd kolega, pa sam sjeo da razmislim šta mi je činiti dalje. Minut nije prošao kad ulazi načelnik Vujanović sa još 5-6 pripadnika policije, koji me opkoljavaju kao da sam najgori kriminalac. Imam snimke događaja, pa sve možemo egzaktno razjasniti.
Policajac mi naređuje da napustim kancelariju i prestanem ometati rad službenika. Pogledam oko sebe da još jednom provjerim gdje se nalazim i ima li ikog prisutnog. Mislim, ludih ljudi, zar ne vide da nisam u kancelariji i da oko mene nama nikog kog bih “ometao u radu”. Policajac ponavlja iste rečenice nekoliko puta, no ja ga ignorišem i čekam da progovori najviši po funkciji – Sretoja Vujanović. Želim ga upitati: je li to način “rješavanja” mog pismenog zahtjeva i otklanjanja nezakonite suspencije?
Jok, na mig načelnika policajci me iznenada hvataju, savijaju mi obe ruke na leđa, te me kroz prepun hodnik građana provedoše kao najgoreg kriminalca. U drugoj kancelariji mi saopštiše da sam uhapšen. Kažem: nikakav problem, ali tražim da mi omoguće podnošenje prijave zbog protivpravnog lišenja slobode. Umjesto da mi omoguće podnošenje prijave, kako to zakon nalaže, sprovedoše me i zatvoriše u prostorije za zadržavanje.
Prilikom sprovođenja pozovem se na pravo uhapšenih da se jave porodici, te kažem majci da ode kod dežurnog tužioca i podnese prijavu povodom nezakonitog lišenja slobode. Sjedim sam u prostoriji za zadržavanje i pokušavam shvatiti kakvu ujdurmu sad izvode. Odjednom sam se sledio. Sjetio sam se da smo Davor Dragičević i ja par dana nakon zahtjeva za ukidanje nezakonite suspenzije Republičkom javnom tužilaštvu RS predali dopunu prijave za ubistvo njegovog sina. To je ona prijava u kojoj smo procesuirali ministra Lukača, Darka Ćuluma, Darka Ilića, Želimira Lepira, Dalibora Vreću i “zamalo ubijenog” Dalibora Ivanića.
Odjednom sve šta se dešava ima svoj smisao, a nije trebalo biti pretjerano pamentan za shvatanje kako slijedi “eliminacija” neželjnog svjedoka-prijavitelja ubistva nesrećnog Davida Dragičevića. Nakon dva sata provedena u tom pritvoru vidim da nema lijekova koje mi je porodica trebala donijeti, ne daju porodici da me vidi iako je to zajamčeno pravo, a najgore od svega – nema reakcije iz tužilaštva. Nema druge, kidam česmu i pravim više površinskih povreda po rukama. Čisto da se raskrvarim, da moraju omogućiti intervenciju hitne pomoći. Pobogu, tolike godine rada sa okorjelim kriminalcima, pa da ne znam kako se izlazi iz pritvora.
Normalno, u bolnici stupam u kontakt sa porodicom, dobijam obavještenja da su mediji digli gadnu frku, da se moji iz “Pravde za Davida” i iz opozicionih stranaka spremaju na organizovani dolazak u Prijedor. Ubrzo stiže i advokat kog su moji saborci angažovali, nakon čega više nije bilo životne opasnosti. Znam šta su sve mediji pisali o tom slučaju, no ovo je sva istina oko tog “mog zločina”, odnosno oko tadašnjeg pokušaja likvidacije.
Idemo na treći slučaj iz jula prošle godine. Aman tri godine trpio sam fizičke napade, prijetnje, teške uvrede, provokacije i ukupno maltretiranje od strane pomenutog Lukačevog intimusa Danka Karanovića. Više puta sam PU prijedor podnosio prijave zbog krivičnih djela, te se obraćao rukovodstvu za razgovor oko toga da ga spriječe u takvim zloupotrebama službenog položaja i ovlaštenja. I apsolutno nikakva reakcija nije uslijedila.
Nakon te posljednje provokacije na ulici pomislim kako bi možda pomoglo da sa njim razgovaram direktno. Odem u hol PU Prijedor, kažem koleginici na infopultu da želim razgovarati sa Karanovićem i ona ga pozove. Elem, umjesto razgovora samo čujem prijetnje i uvrede, na šta i ja odbrusim na doista nepromišljen način. Znate ono da njegova ne bude zadnja. Taman se bio odmakao, a onda se vrnuo i uputio mi još mnogo grđe prijetnje i uvrede. Vidim da sam pogriješio, te napustim zgradu.
Sutradan odem kod dežurnog tužioca OJT Prijedor i podnesem prijavu na zapisnik (kada je riječ o hitnim stvarima) protiv Karanovića. Prijavim prethodni dan i odreda sve činjeno godinama unazad, te sve to povežem sa organizovanim kriminalom i istragama koje sam svojevremeno radio, a vezane za tog “uniformisanog kriminalca”. I ponovo nakon moje prijave tužilaštvu stiže Vujanovićeva prijava da sam ja prijetio Karanoviću.
Ljudi moji, nenaoružan civil “prijeti” naoružanom bodigardu načelnika u prisustvu više naoružanih policajaca, a u zgradi gdje boravi bar stotinu policajaca – sve sa specijalnim snagama. Nema države u svijetu čiji organi krivičnog gonjenja će prihvatiti da je u takvoj situaciji moguće “ugroziti sigurnost” policajca, a mene evo optužiše dvaput. Postavlja se pitanje: kakvu to “isprepadanu” policiju građani plaćaju? Onaj ko strahuje od sopstvene sjene nije kadar štititi državu, građane i javna dobra, a najmanje treba primati platu.
Elem, plata i jeste ključni problem opisanih dešavanja. Zato što sam “isprepadao” Dalibora Ivanića suspendovaše me tako da tri i po godine dobijam pola plate (šta odbijaju za otplatu kredita), a zbog “strašenja” Karanovića uručiše mi dva rješenja o otkazu (jedno sam oborio žalbom, pa je nakon ponovljenog postupka stiglo drugo). U oba slučaja ministar Lukač tvrdi da me se njegovi “čuvari reda” boje i to do nivoa straha po život. Kako bi naš narod rekao: umiru od straha.
Da sam ministar svakom ko mi ustvrdi da je “ugrožen” usred policijskog objekta prepunog naoružane policije, da ne pominjem kako su i Ivanić i Karanović bili naoružani u opisanim incidentima, preporučio bih da traži drugi posao. Ma otjerao bih ga iz policije na sam pomen takvog “straha”!
No, Lukač u rješenju navodi kako se Dalibor Ivanić i nakon prelaska na novu funkciju u Banjaluci boji mog rada u PU Prijedor i to mu je bio razlog odbijanja ukidanja suspenzije. Kaže da Ivanić ponekad (jednom-dvaput godišnje) mora doći u Prijedor, a ja bih ga u tim prilikama “mogao ponovo napasti”, pa me ne može vratiti na posao. Pritom ga nije briga što sud tek treba utvrditi jesam li uopšte počinio krivično djelo ili nisam, odnosno da me ne može teretiti za “ponavljanje” krivičnog djela prije sudske odluke.
U stvari, nema potrebe za karikiranjima, ministar zloupotrebljava položaj da bi mi se svetio zbog tekstova o njemu (vidi: TRAŽIM “ISTRAGU O ISTRAZI”: Republiko Srpska, zar da mi sudi ubica i zločinac Dragan Lukač?! ). Može “gospodin” zloupotrebljavati kompletno ministarstvo za ovakve nezakonite odmazde prema meni, ali ostajemo na činjenici da nema petlje tužiti me parnično ukoliko smatra da mu vrijeđam ugled i čast. Meni nije problem na sudu dokazivati da je ministar ubica, zločinac, kriminalac, psihopata i narkoman, zbog čega ga tako etiketiram u svojim tekstovima.
Sa pozicije opšteg interesa ministrovo “strahovanje” je mnogo problematičnije. Može protiv mene pokrenuti još stotinu disciplinskih postupaka i dati mi stotinu otkaza, ali mu od toga nikakve vajde kad će se suočiti sa stotinama mojih tekstova kojima ga bukvalno razaram. Ima da ga ovako “meljem” dok god je na poziciji ministra, a odavno sam se pobrinuo da za njega nema funkcije preko i nakon sadašnje. Nakon skidanja sa pozicije slijedi realizacija njegovog otpremanja na robiju.
Zna Lukač odlično sa kakvim problemima je suočen i to je bio ključni razlog njegovog jučerašnjeg dolaska u Prijedor. Nisam spreman otkrivati određena aktuelna dešavanja, no imali su Lukač i Vujanović potrebu dogovoriti određene stvari. Ništa dobroga po moju malenkost, ali navikao sam sa njima izlaziti na kraj – ma šta smislili. Ključno je da su barabe zabavljene svojim strahovima, a čemu su građani Prijedora mogli svjedočiti.
Saopštiše Lukač i Vujanović kako građani nemaju razloga za strah od migranata, ali onim šta su prezentovali teško da su ikoga uvjerili u policijsku hrabrost i sposobnost. Zar je primjereno zbog dolaska jednog ministra blokirati saobraćaj u centru grada? Par minuta je trajalo opisano raportiranje i davanje izjava medijima, a saobraćaj je bio blokiran nekih sat vremena- dok god ministar nije napustio grad.
Nisu dozvoljavali saobraćaj jer su na ulici bila parkirana vozila iz ministrove pratnje, a pored službenog parkinga iza zgrade i bočnog prilaza takođe upotrebljivog za tu potrebu. Jok, nekih sat vremena vozači su morali snalaziti se u ionako prebukiranim sporednim uličicama jer je glavni pravac pretvoren u “ministarski parking”. Kakvu “poruku” šalju građanima takvim bahatim i krajnje bezobraznim ponašanjem?
U normalnim zemljama ministri dolaze na posao gradskim autobusima ili biciklima, nemaju nikakvo obezbjeđenje, niti se tretiraju kao štićene ličnosti, a kod nas imaju pratnju veću negoli pojedini predsjednici ili premijeri svjetski uticajnih država. Koga i čega se to naši ministri toliko boje, pa im treba tolika zaštita? Šta uopšte prezentuju takvim ponašanjem?
Hvali li se ministar Lukač ratnim ordenjem za hrabrost” Hvali li se svojom karijerom komandanta specijalne policije? Hvali li se lovačkim umjećem i kolekcijom ličnog naoružanja? Hvali li se kućnom salom i opremom za treniranje? Hvali li se zabijanjem krampa u glavu ili šamaranjem narodnih poslanika usred prlamenta? Očigledno nastoji o sebi kreirati sliku kao o nekom “opasnom tipu”.
Poroblem je samo što bivši specijalci izbjegavaju priznati ili prezentovati sopstvene strahove, čak i kad su realni i osnovani. Poput autora ovog teksta. Ministar od autoriteta i digniteta ne bi se pojavio sa onolikom pratnjom i unutar onolikog obezbjeđenja – ni po živu glavu. Iskusni operativci naučeni su prikrivati sopstvene strahove u svakoj mogućoj situaciji i u pitanju je stvar iskustva i rutine.
Svi stari policajci sjećaju se priče kada je ministar Sredoje Nović prilikom kontrole u saobraćaju policajce počastio sa deset maraka, a ovi mu tražili još deset maraka – da “lakše podijele”. Normalno, čovjek je sam vozio privatno auto, pa tako i postao “žrtva” gramzivih policajaca. Dao im je dvadeset maraka i rekao da odu nešto pojesti i popiti, a onda ih je upitao znaju li kako se zove ministar. Kad su shvatili grešku zamalo su popadali u nesvjest, no Noviću je sve to bila samo dobra anegdota koju je godinama prepričavao.
Kroz različite oblike obezbjeđenja za aman tri decenije bavljenja bezbjednošću imao sam prilike opservirati desetine ličnosti kakve je istorija zabilježila kao protagoniste globalno važnih dešavanja. Ukoliko počnem nabrajati imena treba mi podosta prostora, a mnogi će posumnjati da se lažno hvalim. Zato je dovoljno reći da o obezbjeđenjima najvišeg ranga znam mnogo, pa do toga da ću u svojim memoarima imati mnogo toga zanimljivoga napisati.
Sa te pozicije javno tvrdim da ovo šta vidimo kod Lukača i sličnih nije obezbjeđenje, nego nekakvo sociopatološko ispoljavanje poremećaja u ponašanju, nekakva mješavina sopstvenih strahova upakovana u iluziju o moći i značaju. Onaj ko je svjestan sopstvene moći nema potrebe za kojekakvim glumatanjima i egzibicionzmima. “Manjak centimetara” dolazi od prirode i to naprosto treba prihvatiti, a svaki pokušaj vještačkog povećanja vodi ka iracionalnom. Dokazano!
U konačnici moram potegnuti esencijalno pitanje: možemo li ključnom organu sistema bezbjednosti povjeriti živote, dobra i poredak ukoliko vidimo da se policija ponajviše bavi sopstvenom “ugroženošću”? Koliko prijava su Lukač, Ćulum, Ilić i ekipa podnijeli protiv Davora Dragičevića ili sličnih pojedinaca? I tvrdili da strahuju od izgovorenih riječi, bez bilokakvog kontakta sa tima što ih “ugrožavaju”. Pritom svako iole normalan vidi da lažne prijave koriste za sprečavanje istraga sopstvenih zločina.
I čega su se “mangupi” dosjetili? Sad ljude zaluđuju imaginarnim opasnostima od migranata, a samo zbog činjenice da od takvih “osumnjičenih” neće uslijediti narodu razumljivi odgovori na lažne optužbe. Nešto poput ovakvih objava. Migranti nisu razumjeli ni da su “optuženi”, a kamoli da je “efikasnom akcijom policije” eliminisana “opasnost” koju su produkovali. Jadno. Elem, kad ministar Lukač nešto izjavi novinarima RTRS-a ili ATV-a to je zasigurno istina – pa makar svi znali kakav patološki lažljivac je na čelu ministarstva policije