Kolumne

[Peace]

Muamer Brekalo, Mostarac koji je uredio Jevrejsko groblje



Posmatrana politički, Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja između tri naroda, od kojih svaki teži potpunoj samostalnosti.

To u javnosti stvara osjećaj zategnutosti – kao da su tri seljaka uhvatila trokutasti komad platna za tri ćoška, pa svaki vuče sebi iz sve snage, a ono platno se zateže i odbacuje u zrak nas koji po tom platnu živimo, prijeteći da će nam ga pocijepati i da ćemo kroz njega propasti.

No, niti je platno tako slabo, niti su seljaci tako jaki, pa situacija traje i traje, i ja se nadam da će trajati još dugo, a čovjek se na sve navikne, pa i na tu zategnutost. Žao mi je samo što su oni koji zatežu tako dobro plaćeni, nigdje nema da se za tako štetan i nekulturan angažman uživaju takve počasti i povlastice, to baca ljagu na Bosnu više od svakog nacionalizma.

U stvarnosti situacija je puno bolja. Ljudi se druže i poštuju bez obzira na naciju i vjeru, samo oni koji ne žele ostaju bez tog bogatstva, što su sve ljudi kojima druženje uopšteno slabo ide, najprije sa samim sobom, a onda i sa cijelim svijetom. Za sve ostale Bosna je otvorena i rado se pokazuje u lijepom svjetlu, i prema komšijama i prema strancima, pa da je politika normalnija zasjalo bi to naše umijeće druženja i u svijetu, kao primjer kako treba.

Spašavao čovjeka i vratio 37.000 eura
Ovaj poduži uvod napravio sam kako bih ispričao jednu lijepu priču o bosanskoj, to jest u ovom slučaju hercegovačkoj kulturi novijeg godišta, koja je tek nedavno izašla u javnost preko profila glavnog aktera na Facebooku, pa kao takva nije postigla veliku vidljivost, a zaslužuje puno veću.

Čovjek koji se našao u centru ove priče zove se Muamer Brekalo i živi u Mostaru. Koje mu je zanimanje ne znam tačno jer ne poznajem čovjeka mimo društvene mreže, ali sam ga upratio preko statusa, koji na mom zidu izdvajaju svojom autentičnošću – to su lične priče koje na svoj način dočaravaju Mostar. Uzimajući u obzir savremene romane, rekao bih da to što gospodin Brekalo piše spada u autobiografsku književnost, jer priče su njegove lijepe, lijepo se osjećam nakon što ih pročitam.

Za ovu priliku sam ga malo zaguglao i šta sam našao – Muamer Brekalo učestvovao u spašavanju čovjeka koji je s kamionom sletio u kanjon Neretve, Muamer Brekalo vratio pronađenu torbu sa 74.000 konvertabilnih maraka (oko 37.000 eura). Dakle, riječ je o autobiografskom piscu za kog se s pravom može reći da je društveni heroj.

Nedavno je objavio jednu priču čiji se zaplet desio krajem ljeta 2019. godine, a rasplet u jesen 2020. godine, priču koja me ispunila toplinom i istovremeno natjerala da se zapitam, ne bih li i sam mogao biti malo više takav?

Krajem ljeta u Mostar je stigao mlađi bračni par iz Amerike, koji je tom prilikom posjetio i prodavnicu nakita od autorove supruge, koja se u pričama spominje pod imenom Itka. Upoznali su se, popili kafu, a kako su Amerikanci htjeli posjetiti mostarsko Jevrejsko groblje, Muamer se ponudio da ih odveze.

Korov i zaključana kapija
Na putu do groblja saznao je da isto spada u nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Neko će možda vidjeti u tome razlog za zamjerku, ali ja kažem da je pitanje koliko ljudi u Bosni ima kojima su poznati svi ili makar većina nacionalnih spomenika u zemlji, jer oni spadaju u domen međunarodne kulture, a to nije nešto čemu se pridaje velika pažnja u zajednicama opterećenim unutrašnjim trvenjima.

Da je zaista tako posvjedočio je i sam izgled Jevrejskog groblja, zarastao u kupinu, drač, divolozu i visoku travu. Jevreja u Bosni odavno nema, potomci onih čiji preci leže u tim nekada običnim, a sada neobičnim grobnicama raselili su se po svijetu, pa su groblja prepuštena prirodi, da ih ona uređuje kako zna i umije. Povrh svega, posjetitelje je dočekala i zaključana kapija, tako da su u obilazak pošli preko zidića. Kad su završili, Muamer je vratio Amerikance do Starog, nakon čega su otišli svojim putem, a on kao dobar domaćin ostao pomalo postiđen neurednim izgledom onoga što bi trebala biti turistička atrakcija.

Iduća godina prošla je u znaku kućnog mirovanja, što je prouzrokovalo propast turističkih sezona širom svijeta. Turistički grad Mostar našao se u situaciji da nema kome otvarati dućane, a hrabre mostarske laste da nemaju kome skakati sa Starog. Odjednom se stvorio višak slobodnog vremena za kojim radni svijet uobičajeno žudi, ali s obzirom na okolnosti nije bio tako sladak. S ljetom je otišla i nada da će turizam pročepiti, a to je bio poraz koji je umirio Mostar, spasio ga napetog iščekivanja gostiju i uputio na samog sebe.

Makaze i grablje
U tih godinu Muamer Brekalo nije zaboravio stanje Jevrejskog groblja, i kad je došla jesen odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Naoružan makazama i grabljama, odlazio je raditi u pratnji svoje male kćerke Esme i u nekoliko dana očistio nabujali korov.

Priču i fotografije o tom događaju objavio je tek godinu i po poslije, prije nekoliko dana, na svom profilu na Facebooku. Reakcije su, kako i treba bile divne, od kojih je najljepša bio komentar jednog čovjeka: “Ti si već zaradio džennet brate.”

Na mene je ova priča ostavila izuzetan utisak, jer vidim u njoj Bosnu i Hercegovinu u koju ubrajam i sebe. Ta se Bosna razlikuje od političke što umjesto posvađanih ima prijateljski nastrojene ljude, koji jedni drugima pomažu kad mogu bez obzira na razlike, a nikada im ne odmažu. Samo tako naša zemlja, čija kultura uistinu jeste splet različitosti, liči na sebe samu i može ići naprijed.

Onog dana kad se naši ljudi dovoljno opismene u demokratiji i izmaknu ispod šapa nacionalističkih politika, u kojima se čitavi narodi žrtvuju zarad dobrobiti malog broja političkih predstavnika, Bosna će postati društveno uzorita zemlja, ne samo u Evropi, već u čitavom svijetu.

Boris Lalić
Boris Lalić je pisac i novinar iz Sarajeva. Po struci je magistar komparativne književnosti.

[Peace]

Brendovi kao statusni simboli: Isprazni znaci moći

Koliko je ljudska želja za bogatstvom stara pitanje je na koje se ne može precizno odgovoriti. Onaj mali broj ljudi, amazonskih i oceanijskih plemena što još uvijek žive u prirodnom stanju, ne poznaje tu želju – ne na način ljudi iz takozvanog civiliziranog svijeta.

To upućuje na zaključak da želje za bogatstvom u ljudskoj primitivnosti nema. Antička Grčka, kolijevka zapadne civilizacije, također ne ističe tu želju, ili možda bolje reći da je drukčije definira – kao slobodu od potreba, od briga svake vrste, koje su sa materijalnim svijetom posebno povezane. Već antički Rim otvoreno nameće bogatstvo kao vrlinu nad vrlinama, ili kako je to lijepo rekao Horacije u svojim Pismima: “Nedostaje li ti samo hiljadu do milion, onda, za zakon, ti si plebejac”.

Od antičkog Rima pa nadalje u Evropi je želja za bogatstvom konstanta, te kao takva glavno vrelo sveg kriminala, jer pošteni rad u svako doba rijetkima omogućava da se obogate, a i to samo kroz duži vremenski period. Otuda valjda na svijetu i toliki uspjeh kocke i igara na sreću, jer pored kriminala još samo one mame ljude sjajnim obećanjem da preko noći mogu postati bogati.

‘Vladavina lopova’
U našem regionu, otkako se iz komunističkog pretvorio u kapitalistički, želja za bogatstvom doživjela je stravičan razvoj, potpuno na štetu morala i ljudske vrline uopšteno. Bosanskohercegovački političari opterećeni su tolikim kriminalnim aferama da se niko više pretjerano i ne čudi kad se dogodi kakva nova, a vlada i atmosfera u kojoj su kriminalne aktivnosti vladajućih nešto što se podrazumijeva. Na snazi je kleptokracija, u doslovnom prevodu “vladavina lopova”, a gdje lopovi vladaju tu je i lopovski stil, kog je po meni najpreciznije opisao francuski nobelovac Anatole France riječima “odvratna raskoš”.

Odvratna raskoš pojedinca postala je tako cilj mnogih, a kako u kleptokraciji samo pojedini mogu do cilja, mnogima ne ostane drugo nego da izrađuju masku koja će ih predstaviti javnosti kao nekog ko živi životnim stilom kojim uistinu ne živi. Možda sam staromodan, možda sam tokom odrastanja premalo gledao oko sebe, a previše u lijepe knjige, ali meni od glumljenja bogatstva nema ništa mizernije, a kad to rade moji sunarodnjaci, onda ima samo ono veliko Mehmedalijino: “I posna i bosa, da prostiš, i hladna i gladna, i k tomu još, da prostiš, prkosna od sna”.

Ta želja običnih ljudi, za tom nepriličnom i za njih same uvredljivom maskaradom, osim na oponašanju bogatih i slavnih ljudi, u velikoj mjeri počiva na reklamnoj industriji. Otkako se proizvodnja preselila u Kinu, Bangladeš, Tajvan, Pakistan, Indiju i druge zemlje gdje se za dolar može dobiti puno, zapadnjačke kompanije ostvaruju basnoslovne profite, iz čega se rodio pravi marketinški rat, čiji ceh, kao kod svakog rata, plaća narod.

Zakupljujući medije, javne površine, sportske timove, kulturne dogođaje, poznate i nepoznate ljude, kompanije su stvorile jedan potpuno novi i potpuno lažni svijet, u kom su pojmove ljudskih vrlina, do juče vezanih za ljude koji su se istakli plemenitim djelima, preoteli i privezali za svoje brendove, poslije čega je uslijedila stara priča u kojoj hiljadu puta ponovljena laž postaje istina, priča suštinski netačna, ali baš zato pogodna za uživanje povjerenja kod širokih slojeva stanovništva.

Estetika u drugom planu
Svaki brend zauzeo je tako poneku vrlinu i pretvorio je u lajtmotiv svojih reklama, stvorivši vremenom od brenda sinonim za određeni, uvijek natprosječni životni stil, iz čega su se brendovi razvili u statusne simbole i omogućili sebi da jeftino prodaju pod skupo, istovremeno omogućavajući svojim cijenjenim mušterijama da se takmiče u iskazivanju osobine koja se do juče smatrala znakom velike duševne bijede, a to je ko će skuplje platiti za kakvu običnu, potpuno svakdašnju i serijski proizvedenu stvar.

Rast brendova u velikoj mjeri odrazio se i na estetiku lijepog, što je posebno vidljivo kod odjeće: same stvari potonule su u drugi plan, a ono što je na njima naraslo jeste logo brenda. Kompanije su shvatile šta ljudi žele postići sa odjećom i omogućile im to, stvorili modne linije kod kojih se brend vidi iz daleka, odlazeći tako daleko da kod pojedinih primjeraka vidiš već sa 50 ili 100 metara. Stvar je ispala posebno komična kod brendova čiji je zaštitni znak u vidu kakve životinje – sad je moguće kupiti i takvu majicu da, kad se obuče, ispadne od čovjeka kentaur, ali nekakav sasvim nezgrapan, sa pretjerano uvećanim glavom i rukama, jer sama majica je granica.

Na strasnom Balkanu, gdje svjetski trendovi kasne i zatim se pokušavaju stići pretjerivanjem, logotip je u neku ruku postao krajnji cilj odijevanja.

Savremena popularna muzika, posebno onaj hibrid repa i folka, ne pjeva o brendovima, već same brendove, nabraja ih i iz toga proizilazi jasna poruka kako pjevač ili pjevačica žive život luksuza i slave. Ljudi hrle u radnje, oni koji mogu u one gdje je opjevana roba nova, koji ne mogu, za njih postoji širok spektar outleta i second handova, gdje se za nekoliko maraka može pronaći nešto što je nekad, dok je bilo novo i u inostranstvu, koštalo cijelo bogatstvo.

Otuđenje od prirode
Razlika se ipak primijećuje, jer ovi koji kupuju novo imaju veliki i upečatljivi logo, dok ovi koji kupuju staro, iz vremena kad su markice bile decentne, oni uz svoju odjeću prilažu i usmena objašnjenja, često uz podizanje kragne ili zavraćanje majice, košulje ili džempera i pokazivanje skrivene etikete, tog nepobitnog dokaza originalnosti, praćenog smiješkom punim samozadovoljstva kod onog koji pokazuje.

Sve to upućuje na jednu opštu, duboku krizu čovječanstva, u kojoj su se ljudi toliko otuđili od svoje lijepe prirode, koja – vidimo to kod djece – čim se najede i napije, hoće da se igra i smije ili makar bezbrižno drijema. Da li je to zbog siline marketinga, da li zbog raskošnih života onih koji nam se nameću za uzore, da li zbog socijalnih mreža, koje bi se komotno mogle zvati i asocijalnim mrežama? Biće da se sve to zajedno urotilo protiv malog čovjeka.

Kako se od tih bolesti izliječiti, kako doći sebi i biti opet veliki mali čovjek, onaj kom je jedna od glavnih osobina da u slobodno vrijeme podređuje stvari sebi, a ne sebe stvarima, kao kad je na poslu, to je pitanje koje me sada muči.

Boris Lalic

[Skitnica]

Lamija Begagić: Strah od septembra

Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i sa njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i godinu dana životnog iskustva. Janu je sedam, inteligentan, čangrizav, voli vatru. Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito. Unu naročito, na kojoj ljeta provodi sa Jacom i Tamarom, prijateljicama iz reda onih za cijeli život.

Još ima dana
Još ima dana, još sunca. Ni kalendarski još nije došla. Još ima suknji, bermuda i kratkih rukava, ima nekad i bretelica, još se, čak, i šešir može staviti i nabaciti sunčane se mogu, između podne i jedan. Još ima ljeta, još ne treba otvarati zlokobna vrata podruma i iz džinovskih crnih vreća izvlačiti jakne i kapute. Još ima dana.

S kim sjediš?
Ništa nije moglo biti važnije od toga. Strepilo se pred tim, u sjeni su ostajale i supersonične nove patike i ultramoderni novi ruksak i pernica na tri sprata, pa i boja koju smo donijeli s mora (najbolje su prolazila ona djeca čiji su roditelji pažljivo namještali godišnji odmor za kraj augusta – njihova bi boja ostajala najpostojanija). Sve je padalo pred tim strahom nad strahovima: s kim će me staviti da sjedim?

“S kim sjediš?”, pitam Jana odmah s vrata nakon što se prvog dana škole prvi put vratio sam kući, jer sada je već veliki.
“S raznima”, odgovara zbunjeno i provlači se kroz barikade koje sam mu postavila vlastitim tijelom.
“Kako s raznima?”, razočarana sam.
“Pa, mislim, lijevo je Mak, desno Hana, preko puta Harun, Sara, Tarik i Vanja. S raznima.”

Zaboravljam da u Janovoj učionici ne postoji ondašnja hijerarhija, da su tri reda poravnata pod konac zamijenila mala kružna ostrvca u kojima sjede grupice od sedam-osam đaka. Drug iz klupe umnožio se i ušesterostručio, jednog su zamijenili razni, ali je, priznaje Jan, najvažniji ipak onaj koji je lijevo od tebe, on ti je, objašnjava mi, najbolji od najboljih.

Chia sjemenke i maca prah
Daješ li mu chia sjemenke? Goji bobice? Proso, quinoju, bezglutenske žitarice? Uzima li šta za imunitet, blijed je. A ti, loše spavaš, što ne probaš onaj maca prah? Da malo odmoriš sebe od sebe.

Ne uzimamo ništa. Ne dajem mu ništa. Ni Janu, ni Emi. Jedu dosadne obroke od prženica i sira, piju mlijeko iz tetrapaka. Izlaze vani, ganjaju loptu. Divlji su i neprilagođeni. Prolazimo kroz bio-bio rafe u tržnim centrima kao pokraj turskog groblja. Prolazimo i pokraj McDonaldsa. Zaglavljeni smo negdje između, u procjepu. Ne gulimo jabuku, vjerujemo da su u kori još uvijek vitamini, a ne toksini. Žvaćemo i gutamo, dišemo.

Mirno teče rijeka
Gledam te kofere i torbe u ćošku sobe, poluprazne. Čame. Ovog su se ljeta smucali po planinama, obalama rijeka, plažama, po djevojačkim sobama roditeljskog stana, po hotelskim sterilnim praznim ormarima. Sad su opet tu, i tu im je ležati i sanjati o Uni u onim periodima godine kada mirno teče, kao da napokon odahne od svih naših tijela i pogleda. Kao da je napokon samo svoja, na svoj način mirna, mada vječito plaha i neuhvatljiva.

Imati noć
Sve je dobro dok zadržimo noć. Ne moramo cijelu, uzet ćemo i pola, i komadičak, čak i samo koji frtalj sata. Samo da ne zaspimo čim djeca zaspu ili prije njih (neki roditelji zaspu prvi, čitajući priču, lješkareći na kauču, znam ih lično, ima ih više nego što mislimo!).

Samo da nam ostane taj komadić, taj frtaljčić, pola, malko, malkice. Malo noći za nas: ne moramo ništa, ni piti, ni jesti, može i bez svjetla, i bez lampe, malo samo da smo tihi, budni i sami, dok se i mi ne pustimo snu. Imati malo noći, to je važno, Edo, to bi nas jedino moglo održati ove jeseni.

Ispočetka
Sanjam kako počinje ljetni raspust i mi smišljamo gdje ćemo na odmor. Križamo dane u kalendaru, uvijek nam se čini da premalo dajemo rijeci, a previše moru, uvijek nam fali koji petak više, kratko nam je ljeto, a nije niti počelo. Brinemo se da ne zaboravimo i onih ljekovitih nekoliko dana ostajanja u pustom gradu, kad vreline legnu na opustjele ulice, kad navučemo zastore i igramo igrice, sjedimo u potkošuljama i okupljamo djecu iz kvarta. Lupaju vrata u haustoru, prelijevaju se iz jednog stana u drugi, pretrčavaju bosonogi, lupkaju stopalima po pločicama stubišta, crne su im noge i plavičasti pogledi. Sanjam da možemo sve ispočetka. Budi me kiša. Uzdahnem sjetno, pa odahnem. Uključim kuhalo i čekam da zagrgolji voda za prvu jesenju kafu.

[Peace]

Ulazimo li u doba totalitarne diktature?

Knjige i zapisi Georgea Orwella doživjeli su skok popularnosti u posljednjem desetljeću, i to iz jednostavnog razloga: moderna društva postaju sve sličnija distopiji prikazanoj u Orwellovoj najpoznatijoj knjizi 1984.

Bilo da se radi o masovnom nadzoru, neprestanoj upotrebi propagande, vječitom ratu ili kultu ličnosti koji okružuje političke vođe, ne čudi što mnogi Orwellov roman na mnoge načine vide kao pretkazanje.

S tim u vezi, Zapad ostaje mnogo slobodniji od distopijskog društva iz 1984. No, trend ne sluti na dobro onima koji favoriziraju slobodno društvo. Orwell zapravo vjeruje da je totalitarizam tipa koji je satirao u svom romanu izrazita mogućnost za Zapad i ponekad je išao toliko daleko da je sugerirao da bi to zapravo moglo biti neizbježno.

“Gotovo sigurno”, napisao je 1940. “, ulazimo u doba totalitarnih diktatura.

U ovom ćemo tekstu ćemo prikazati što je uzrokovalo Orwellov pesimizam, usredotočujući se na dva trenda, osobito na pomak prema kolektivizmu u usponu hedonizma.

Kolektivizam je doktrina ili skup ideologija u kojima se ciljevima određenog kolektiva, poput države i nacije ili društva, daje prednost nad ciljevima pojedinaca.

Socijalizam, Komunizam, Nacionalizam i fašizam su sve kolektivističke ideologije. Orwell je vjerovao da je preduvjet za uspon totalitarizma nastanak kolektivističke društvene strukture jer to dopušta centralizaciju moći potrebnu za vršenje potpune društvene kontrole. Orwellovo viđenje veze između totalitarizma i kolektivizma pokazalo se zagonetnim jer je Orwell bio ustrajni ljevičar, kritičar kapitalizma i socijalist.

Kako je netko tko je favorizirao socijalizam (kolektivističku ideologiju) mogao u isto vrijeme napisati distopijski roman koji prikazuje kolektivističko društvo na tako užasan način?

Da bi se razumjelo njegovo stajalište, najprije se mora shvatiti da Orwell nije smatrao kapitalizam održivim sustavom.

“Nije sigurno da je socijalizam na sve načine superiorniji od kapitalizma”, napisao je, “ali je sigurno da, za razliku od kapitalizma, može riješiti probleme proizvodnje i potrošnje.”

Kapitalizam je u Orwellovom umu bio toliko neadekvatan sustav da je poput mnogih ljevičara svog vremena vjerovao da je na samrti i da će ga uskoro zamijeniti neki oblik kolektivizma. Vidio je to kao neizbježno. Orwellovo pitanje bilo je koja će vrsta kolektivizma zauzeti njegovo mjesto.

“Pravo pitanje …”, napisao je, “je li hoće li kapitalizam, sada očito osuđen na propast, ustupiti mjesto oligarhiji (totalitarizam) ili istinskoj demokraciji (demokratski socijalizam).”

Nakon nadolazeće smrti kapitalizma, Orwell, se nada da će demokratski socijalizam biti usvojen na Zapadu, demokratski socijalisti poput Orwella zalagali su se za centralno planirano gospodarstvo, nacionalizaciju sve veće industrije i radikalno smanjenje bogatstva i nejednakosti. Oni su također bili snažni zagovornici građanskih sloboda, poput sloboda govora i sloboda okupljanja za koje su se nadali da bi se mogla održati u društvu, a što bi uvelike oduzelo ljudima ekonomske slobode. Problem s kojim su se morali boriti Orwell i drugi socijalisti bio je nedostatak primjera iz prošlosti ili sadašnjosti bilo koje zemlje koja je uspješno usvojila demokratski socijalizam, a još gore države koje su se okrenule kolektivizmu u prvoj polovici 20. stoljeća, poput nacističke Njemačke i sovjetske Rusije, postajale su sve totalitarnije, usvajali su ono što je Orwell nazvao oligarhijskim kolektivizmom, a ne demokratskim socijalizmom.

Oligarhija zvana kolektivizam sustav je u kojem elitni pogled pod krinkom određene kolektivističke ideologije centralizira moć koristeći silu i prijevaru kad su jednom došli na vlast, ovi oligarsi su slomili ne samo ekonomske slobode svojih građana, što je bilo naklonjeno socijalistima poput Orwella, već i građanske slobode. Orwell je bio zabrinut da bi nakon smrti kapitalizma cijeli zapadni svijet možda podlegao oligarhijskom kolektivizmu, taj strah je dijelom bio posljedica njegove percepcije da je hedonizam u porastu u zapadnim društvima. Hedonizam je etički stav koji drži da bi krajnji cilj života trebao biti maksimiziranje užitka i minimiziranje boli i nelagode u sve urbanijem i konzumerističnijem zapadu.

Orwell vjeruje da su mnogi ljudi strukturirali svoje živote na hedonistički način i to nije nagovještavalo dobro za slobodu zapadne civilizacije. Hedonistički način života prema Orwellu slabi ljude, čini ih nesposobnima za učvršćivanje bilo kakvog otpora fanatičnim ideolozima koji žele vladati društvom. Ovaj Orwellov strah pokazao se neutemeljenim do ove točke. Dok je Zapad od njegove smrti 1950. u mnogim aspektima postao više hedonistički, to nije dovelo do toga da totalitarni diktatori preuzmu kontrolu. Aldous Huxley, autor drugog poznatog distopijskog romana Vrli novi svijet iz 20. stoljeća, možda je bolje shvatio način na koji će zapadna društva postati robovima krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Huxley je poput Orwella bio anti hedonist, ali se njegova averzija prema hedonizmu razlikovala od Orwellove.

Huxleyjeva je glavna briga bila da bi se hedonizam mogao upotrijebiti kao učinkovito oruđe za ugnjetavanje društva jer će se ljudi voljno odreći slobode u zamjenu za osjetilni užitak i beskrajnu potrošnju. Ako se društvo može strukturirati tako da ljudi mogu posvetiti velik dio svog vremena traženju zadovoljstava materijalne želje pa čak i drogiranju kako bi pobjegli od stvarnosti, uvjeravanje i uvjetovanje, a ne fizička prisila bit će dovoljni za vršenje krajnje kontrole nad društvom.

Neil Postman u svojoj knjizi „Zabavljajući nas do smrti“ lijepo suprotstavlja različite strahove Orwella i Huxleyja.

“Ono čega se Orwell bojao bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono što se Huxley bojao bilo je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko bi je želio pročitati … Orwell se bojao da će nam istina biti skrivena . Huxley se bojao da će istina biti utopljena u moru irelevantnosti. Orwell se bojao da ćemo postati kultura zatočenika. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura … 1984 ljude kontrolira nanošenjem boli. U Vrlom Novom svijetu oni su kontrolirani izazivanjem zadovoljstva. Ukratko, Orwell se bojao da će nas uništiti ono čega se bojimo. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.”

Čini se da se Zapad nalazi u situaciji donekle analognoj onoj od koje se Huxley bojao poput poslovične žabe u kipućoj vodi. Građani na Zapadu prihvaćaju sve veće upade u svoje slobode i s malim otporom. Otvorena fizička prisila ili vuk za koju je mislio da bi bila potrebna za porobljavanje društva do sada se pokazalo nepotrebnom.

Prije odbacivanja Orwellovih strahova, međutim, valja napomenuti da je Orwell bio upoznat s Huxleyjevim stavom. Nije poricao da je hedonističko društvo za koje se Huxley bojao moguće, ali je to vidio kao privremenu fazu. Stvaranje idealnih uvjeta za brutalniji režim. Zauzeti kontrolu i nametnuti svoju volju društvu. Hoće li se Orwell na kraju pokazati kao točan, ostaje za vidjeti.

[laganini]

..Da bi se razumjelo njegovo stajalište, najprije se mora shvatiti da Orwell nije smatrao kapitalizam održivim sustavom..to je bila marksistička teorija al desilo se obratno da se kapitalizam održa za razliku od komunizma pardon socijalizma..

[Peace]

I kapitalizmu se blizi kraj. Bar je tako vidim. Upravo ce taj sistem dovesti svijet u totalno siromastvo.
Plasim se da za 20ak godina ne postane i na zapadu normalno da se umire od siromastva.

[Peace]

Kapitalizam je autoimuna bolest koja guši empatiju




Postoje razne definicije kapitalizma. U općem smislu kapitalizam označava ekonomski sistem u kojem su sva ili veći dio sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu i u kojem se investicije, proizvodnja i plasman dobara raspoređuju prije svega po zakonima slobodnog tržišta.

Ali ako bih htio preciznije opisati kapitalizam, definirao bih ga kao bolest društva, bolest društvenog sistema čija postavka glasi – rad isključivo radi stjecanja novca. Mnogi ljudi čitav svoj vijek provedu boreći se za novac, umjesto da iznalaze načine koji bi im omogućili da život provedu u harmoniji.

Sistem institucija u kapitalizmu temeljito radi na stvaranju straha, prvenstveno straha za osnovnu egzistenciju (stan i hranu), a iz njega dalje se rađaju i ostali strahovi koji čovjeku blokiraju zdrav razum i troše svu energiju. Mukotrpan i slabo plaćen rad je osnova koja gradi kapitalizam. Pojam kvaliteta u kapitalizmu je pojam kvantiteta. Većina populacije danas ima samo radno odijelo i pidžamu. Nema ni vremena, ni novca, ni snage za bilo što drugo osim za rad i spavanje. Ali ako nekim slučajem ostvari veću količinudobara od onih što su mu potrebne, čovjek u kapitalizmu postaje kapitalist i nastavlja grabiti u svoju rupu sve više i više. Njegov strah pretvara se u pohlepu i kad se rupa napuni do vrha, on će tražiti još jednu, novu rupu koju treba puniti. Pokoravajući se takvom sistemu, čovjek je osuđen ili na strah ili na beskrajnu jurnjavu za novcem.

Život u skladu s prirodnim zakonima pretpostavlja stalnu promjenu, stalni protok energije, i mi kao ljudska bića stalno uzimamo i dajemo energiju. Kada je dajemo tako stvaramo prostor unutar nas za novu energiju, ali ako iz bilo kojeg razloga prestanemo davati mi prekidamo protok. A kada se u organizmu zaustavi protok energije, dolazi do razvoja bolesti. To isto se dešava sa društvenim sistemom.

Novac je osnovna energija kapitalizma i kad bi ta energija ravnomjerno cirkulirala kroz svo društvo, ono bi funkcioniralo isto kao i zdrav organizam. Ali pošto razvoj kapitalizama karakterizira gomilanje novca samo na pojedina mjesta čime se zaustavlja njegov protok, u društvu se stvara raslojavanje na one koji imaju mnogo novca i one koji ga nemaju. Nastaju ekonomske krize, ratovi, mržnja, zavist i još mnoge druge, nebrojene bolesti društva. Zato je kapitalizam, u stvari dijagnoza kao aids ili multipla skleroza ili hašimoto ili bilo koja druga autoimuna bolest. Jer već u samoj postavci – ako nije isplativo nije ostvarivo – krije se klica njegove propasti. Ljudi postaju robovi vlastite kreacije i od nje propadaju.

Veliki broj ljudi svakodnevno ide na posao koji ne voli, to je pogubno za kvalitet njihovog života i za njihovo zdravlje. Raditi nešto protiv vlastite volje znači zaustavljati protok energije u sebi i oko sebe. Provesti osam sati, i duže, na poslu koji radiš na silu, znači da ćeš čitavo to vrijeme gušiti svoje osjećaje.

Kada prihvatimo da je energija u svemiru neiscrpna, biti ćemo u stanju slobodno davati i uzimati, znajući da nikad ne gubimo, već stalno dobijamo. Kad prihvatimo i shvatimo da nije ostvarivo samo ono što je isplativo, već da je oko nas i u nama priroda ostvarena i bez te premise, tek tada ćemo biti spremni za kreacije koje izviru iz našeg bića i ispunjavaju nas srećom. Shvatit ćemo da nas nitko osim nas samih ne može prisiliti da radimo ono što ne volimo.

Solidarnost je u kapitalizmu nedopustiva, neisplativo je pomagati drugom. Kapitalizam to ne dopušta jer kad čovjek pomaže čovjeku bez interesa, bez plaćanja, samo onako iz čiste potrebe i osjećaja da treba pomoći, onda to podriva postojeći sistem. Ako se ljudi masovno solidariziraju i oslanjaju jedni na druge, više ih neće biti strah za osnovnu egzistenciju. Zato kapitalizam guši empatiju, da se ljudi ne bi samovoljno spajali i pomagali. Oni mogu biti spojeni samo u okviru firme i institucije koju kontrolira sistem.

A pošto je kapitalizmu jasno da empatiju ne može zakonom ukinuti kao što je ukinuo pse lutalice, on je ovaj problem riješio na drugi način.

Empatija je urođena ljudska osobina i da bi je čovjek u kapitalizmu zadovoljio, sistem je stvorio mehanizme koji daju prividnu sliku dobročinstva, a u stvari jačaju kapitalizam. Primjer za to je skupljanje novca u svrhu liječenja oboljelih od neizlječivih bolesti. Apsurd je da su te bolesti neizlječive samo za metode čiji je osnovni cilj upravo akumulaciji kapitala, a ne iscjeljenje. Oni koji doniraju i šire te akcije, njih ispunjava sam čin dobročinstva. Ali nitko od njih ne ulazi u suštinu i ne pita se zašto je takvo liječenje toliko skupo, zašto je selektivno, što se dogodi s tim osobama za čije liječenje se skuplja tako velika suma novca i na kraju, da li je operacija ili tretman medikamentima uopće uspio. Doniranje, odnosno kupovina slatkiša djeci u bolnici koja ne bi trebala jesti slatkiše je također jedan od tih privida. Tako kapitalizam, neprimjetno upreže empatiju, esencijalnu ljudsku osobinu, u svoju službu.

Navesti ću primjer svog dobrog prijatelja koji je kao zaljubljenik Zvjezdanih ratova kupio od neke američke firme odijelo s kojim je kasnije, obučen u vojnika federacije iz poznatog serijala, bio pozivan na premjere filmova Zvjezdanih ratova kako bi svojom pojavom skupio što više priloga za djecu oboljelu od raka.

Znači moj prijatelj je prvo izdvojio novac za skupo odijelo.
Zatim besplatno reklamira filmove na osnovu kojih se na jedno mjesto akumuliraju nevjerovatne sume novca.
Reklamira diskutabilan vid liječenja za koji nitko ne zna zašto toliko košta (borba protiv raka metodama koje ne mogu izliječiti rak, ali mogu znatno uvećati kapital).
Zbog obaveza prema garnizonu (u zemlji u kojoj živi postoji čitav garnizon ljudi koji su kupili odijela vojnika) odustao je od posla na svojoj knjizi fotografija koja govori o pravoj empatiji.
Svojom pojavom, s oružjem u rukama, propagira ratove i borbu.
A da bi sve bilo uvjerljivije, parola za promocije na kojima sudjeluje glasi – Bad guys doing good.

Zvuči slatko, zar ne?

Moj prijatelj je pronašao sebe u svim tim radnjama i sve to čini iz dobre namjere. On čak ima izraženu empatiju, ali kapitalizam ga je namamio u zamku, u privid, baš pomoću te njegove želje da pomaže drugima.

Svi mi upadamo u neke zamke, ne treba nikoga zbog toga optuživati. Ali kad se nešto shvati, bitno je to izreći kako bi se osvijestilo, i ovaj primjer iznosim iz tog razloga.

Ja bih volio da mi je netko prije dvadeset godina ispričao stvari o kojima pišem u svojoj knjizi, možda nikad ne bih išao kod urologa. Preskočio bih dvije godine skupog i neučinkovitog liječenja.

Postavka kapitalizma nije se promijenila još od Marksovog vremena, ali njegov stupanj razvoja je na mnogo višoj ljestvici, ako se otuđenje i propadanje društva uopće mogu nazvati razvojem. I kao što kod Hašimotovog sindroma prvo strada štitnjača, a onda čitav organizam, tako i kapitalizam prvo razara društvo, a zatim i prirodu.

Srećom, za svaku autoimunu bolest, pa tako i za kapitalizam, postoji lijek. Taj lijek svako od nas drži u svojim rukama i može ga upotrijebiti kad god želi, a najbolje odmah. On je ujedno i naš osobni put ka spoznajama koje nas vode u cjelovitost.

Određivanje prioriteta, solidarnost, ljubav, zainteresiranost za osobni napredak, povezivanje s idejama koje čine dobro svima bez izuzetka, sve to automatski razvezuje maligne čvorove mentalnih čestica koje truju naše fizičko i duhovno tijelo i čitavu našu Planetu.

Petar Stanković je još početkom dvadesetog stoljeća pisao o tome kako čovjek treba ponovo naučiti prilagođavati svoj način shvaćanja zaboravljenom i sistematski ugušivanom prirodnom metafizičkom instinktu koji je pao pod opojnim djelovanjem prividnih uspjeha materijalističkog doba. Još prije gotovo sto godina Stanković je pisao nešto što mnogi ni danas ne razumiju.

Kada čovjek shvati u kakvoj je očajnoj zabludi kada negira postojanje neke više, nadčulne duhovne inteligencije koja razumno i cjelishodno upravlja svijetom, tek onda će mu se otvoriti oči i on će pred sobom ugledati sve u svojoj pravoj boji. Uvidjeti će da su sve tekovine materijalističke civilizacije i kulture i pored svih svojih blještavih uspjeha u stvari samo iluzija i varka jednog pogrešnog i izopačenog životnog shvaćanja. Ta materijalistička kultura osim toga nosi na sebi pečat prokletstva, pečat crne magije. To će u toliko biti jasnije kad čovjek bude uvidio da gotovo svi pronalasci i tvorevine ljudskog uma u krajnjoj liniji služe samo rušilačkim ciljevima, nečistim, niskim i zločinačkim inteligencijama koje za svoj prosperitet imaju da zahvale baš tom materijalističkom načinu shvaćanja. Kada čovjek bude upoznao samog sebe i u sebi otkrio svoju pravu, besmrtnu i božansku komponentu, tek tada, ne prije, moći će se govoriti o pravoj kulturi i stvarnom napretku čovječanstva uopće.

Hoće li ovaj sistem društva u bolnom kolapsu nestati s lica zemlje razarajući usput sve što mu se nađe na putu, ili će jednostavno iščeznuti uslijed širenja ljubavi, zavisi jedino od tebe.

Jer nosioci svih sistema smo upravo mi, mali ljudi koji ne mogu ništa, a u stvari mogu sve.

Jedno je sigurno, nikakva krvava revolucija ni bunt neće promijeniti tok ljudskog kretanja na bolje, to može učiniti samo ljubav i razvoj pojedinačne svijesti.

Kad tvoja svijest spozna da je sve do tebe, da svojom promjenom možeš mijenjati svoj svijet, a samim tim i svijet uopće, umjesto borbe moći ćeš slobodno izabrati ljubav.

Peđa Vujović, fototerapeut