U zadnje vrijeme, za zivo cudo, sjetim se sta sanjam. Nekakvi su teski i iscrpljujuci
, valjda iza njih uslijede i oni prozracni 
Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?
Ko nas drži u snu, i ko nas budi?
Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi.
Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet.
Upravo je naišlo vrijeme njegovih lijepih snova. Možda to zaista nije stvarnost, ali on bi se zakleo da jeste: vidi, osjeća, uzdiše.
Ostrvo, Mesa S.
Nije ništa ni strašno ni posebno lijepo. Sa mamom u kuhinji kuham, a neki čovjek koji mi je nepoznat sjedi sa tatom ispred u dnevnom boravku i pričaju o meni. Smiju se a ja kao pod pritiskom da to jelo dobro ispečem. I sva sam nervozna, mama se smije također, a ja ujedam od nervoze. Čovjek je stariji i izgleda kao neki političar, debeo u odijelu.
) i tako polako vozim, slusam muziku i iz te sume uskoci mala zaba i zalijepi se na moj kaziprst 
