U javnosti je najpoznatiji po svom historijskom NE, koje je izrekao na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj u 12. marta 1991. godine kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u zemlji.
Formalno, tada je vojni vrh zemlje predložio podizanje borbene spremnosti, ali je stvarni cilj bio državnim udarom uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u Bosni i Hercegovini i vodstvo Makedonije na čelu s Kirom Gligorovim.
Bogićevićevo protivljenje tom prijedlogu historičari opisuju kao „sudbonosno“ jer su promiloševićevski članovi predsjedništva računali na njegov glas. Njegov glas protiv prevagnuo je u korist onih snaga koje su bile protiv uvođenje vojne uprave u zemlji.
Iz tog perioda datira i njegova izjava u kojoj je rekao „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji“.
Cijeli period agresije na Bosnu i Hercegovinu proveo je u Sarajevu, jedno je vrijeme bio potpredsjednik SDP-a BiH.
Opsada Sarajeva
Na jednoj od poslijeratniih komemoracija prisjetio se višegodišnje opsade Sarajeva ironično podsjećajući na ulogu UN-a u zbivanjima u Bosni i Hercegovini.
"Sarajevska opsada od 1.425 dana jedna je od najdužih u istoriji modernog ratovanja. Opsada je trajala osam puta duže od bitke za Staljingrad. Za vrijeme opsade svakog dana je na grad prosječno palo 329 granata. Možemo ustvrditi da su ove cifre približno tačne zato što su Ujedinjene nacije na više punktova imali bijela oklopna vozila, sa zastavama na kojim je pisalo 'brojači granata'. To su one iste Ujedinjene nacije koje su 1945. govorile 'Nikad više takvog rata'."
Istom prilikom Bogićević je podsjetio i na druge datume koji će ostati upisani u historiji Sarajeva, koji podsjećaju na razmjere agresije u periodu 1992–1995.
"Ono što je Sarajevo preživjelo predstavlja civilizacijsku sramotu, posebno Evrope. Grad Sarajevo je olimpijski grad. Osam godina poslije vraćeno je u srednji vijek. Bez vode, struje, hrane i lijekova bili su građani Sarajeva, ali nikada nisu dali da budu poniženi. Međunarodna zajednica je slala humanitarnu pomoć kao da se desila prirodna nesreća, neka elementarna nepogoda", dodao je Bogićević.
Govorio je i o tome kako je svjetska politika bila neodlučna u vezi s ratom u Bosni i Hercegovini.
"Dovoljno je prelistati monografiju i pogledati fotografije djece, pogledati u njihove oči i vidjeti da oni imaju bezbroj pitanja – zar niste odrasli, zar niste mogli barem da spasite nade i živote? Na ova pitanja nema odgovora... Tako je bilo u srcu Evrope. Kada se ispostavilo da Evropljani nisu sposobni da formulišu zajedničku politiku, Sjedinjene američke Države su odlučile da 'nas' prebace u UN iako je i tada američkim stratezima bilo jasno da UN nije u stanju da riješi ovaj problem. Površna procjena i nerazumijevanje prirode problema kasnije će prouzrokovati veliki broj problema. Rasprostranjeno uvjerenje na Zapadu jest da je oružani sukob na Balkanu posljedica Miloševićeve borbe protiv separatista. Ovo nema smisla ako se uzme u obzir da je Srbija prva počinila separatistički potez, prije i Hrvatske i Slovenije. Suština svega svodi se na trenutak kada je Milošević stekao kontrolu nad vojskom za rat sa Bosnom i Hercegovinom."
Milošević je, podsjetio je Bogićević, bio oduševljen izjavom State Departmenta da u tom konfliktu nije bilo nevinih. Bio je zadovoljan kad je čuo stav da je riječ o stoljetnoj mržnji.
Globalna dehumanizacija
"Sarajevo je platilo cijenu globalne dehumanizacije, a kakvu bi tek platilo da se nije hrabro i golim rukama ponekad branilo? Mi ovim skupom podsjećamo na žrtve, ne želimo da umru po drugi put. Sjećanje na prošlost je pouka za budućnost, pouka za život. Mi možemo da se sjećamo svojih žrtava, a oni mogu da se srame. Žrtve u cijeloj Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru i naciju, obavezuju da se ovo ne ponovi, da vrijeme i energiju više koristimo za stvaranje uslova za novi život, da investiramo u fabrike, obrazovanje i kulturu, a bolji život ćemo imati kada mi budemo bolji ljudi", zaključio je Bogićević.
Bogić Bogićević dobitnik je mnogih značajnih međunarodnih i domaćih priznanja među kojima treba izdvojiti Plaketu humanizma, koju dodjeljuje Međunarodna liga humanista i šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
Rođen je u Ugljeviku 15. maja 1953. godine.
Izvor: Al Jazeera
Taj čovjek se spomene kada se govori o najboljem mogućem kandidatu za neku funkciju, bio to predsjednik države, ili čega god i to su jedine prilike kada se podsjetimo imena tog čovjeka. I uvijek je u superlativima sve o njemu. A njega nigdje nema. Niko nema pojma šta taj čovjek radi, šta je radio od te 1991. godine. Niko pojma nema. 
isto sam danas prokomentarisala, ko je Bogić uopste. Osim toga sto si, vjetre, naveo ja sam nekad davno cula i vic.
