Josipa Lisac i Karlo Metikoš
Iako je Karlo Metikoš preminuo još davne 1991. Josipa Lisac ga nije zaboravila do današnjeg dana. I dalje mu posvećuje pjesme, piše o njemu, spominje ga u izjavama, naglašava da je on bio ljubav njenog života.
"Nikada nismo razgovarali onako monstruozno kako ja danas čujem ljude da razgovaraju. Nikada nismo jedno drugome opsovali ili zalupili vratima. Što smo si imali za reći, rekli bismo si odmah, nismo ostavljali za kasnije. Sve smo riješavali razgovorom. Kad bi netko od nas bio indisponiran ili pod stresom, drugi bi ga dizao, tako smo se izmjenjivali i funkcionirali.˝
Upoznali su se 1971. kad je Josipa bila tek mlada pjevačica na početku karijere, a Karlo proslavljeni Matt Collins s inozemnom karijerom, na vrhuncu popularnosti.
U knjizi "Bolja prošlost" autor Petar Luković prenio je kako je Karlo opisao njihov prvi susret.
"Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo kao gljiva poslije kiše, uopće nisam znao tko, što...
Ali, nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže, i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli - k'o u priči - i od onda se više nismo rastajali.
Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem, i načinom kako se ponašala...Onda sam se do ušiju zaljubio i tako... Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije, i tu smo se malo upoznavali", pričao je on.
Josipa mu je kasnije priznala da je prva ploča koju je kupila u životu bila upravo ona Matta Collinsa i on je zaključio da se tu radi o sudbini.
"Kad sam osjetio da postoji netko izvanserijski, tko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ničeg dobrog nije obećavala - odlučio sam da se više ne guram. A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula - predložila mi je da nešto iskomponiram za nju...
Onda smo otišli u Rusiju, i tamo sam, pune dvije godine radio na našem prvom albumu koji je stvarno pravljen s velikom ljubavlju, entuzijazmom. Zapravo, tu ploču smo radili za nas", rekao je Karlo.
Radi se o "Dnevniku jedne ljubavi", on je stvarao glazbu, ona je pjevala i zajedno su ušli u legendu. Tu legendu Josipa nastavlja graditi i 26 godina nakon njegove smrti.
IZ zivota poznatih muzicara
IZ zivota poznatih muzicara
2
2
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Mlada Zilha Barjaktarević je sa samo šesnaest godina uzela umjetničko ime Silvana i počela pjevati po sarajevskim kavanama.
Na jednom od takvih nastupa upoznala je i ljubav svog života, popularnog tenisača Radmila Armenulića s kojim se vjenčala 1961. godine.
Iako je njihova priča djelovala bajkovito, nisu imali mnogo vremena za uživanje u toj bajci. 1976. godine Silvana je poginula u automobilskoj nesreći na povratku s jednog nastupa. Imala je samo 37 godina.
Iako je od njene smrti prošlo više od četrdeset godina, a Radmilo je ostvario uspješnu karijeru i oženio se glumicom i pjevačicom Brankom Peić, u intervjuima je priznao da često posjećuje Silvanin grob, te da kod kuće ima sve njene ploče i stalno ih sluša.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ni jedna ovakva lista ne bi bila potpuna bez spominjanja ovog inspirativnog umjetničkog para. Gabi i Arsen sreli su se ispred bivšeg televizijskog studija na uglu Šubićeve i Zvonimirove ulice i nakon toga ništa više nije bilo isto.
Kako su oboje tada bili u braku (Arsen s Vesnom Matoš, a Gabi sa Stipicom Kalogjerom), njihov je odnos u početku bio isključivo poslovan.
Vjenčali su se 1973. godine, nakon rođenja njihovog sina Matije.
"Kad sam počeo život s Gabi, oboje smo napravili veliku profesionalnu promjenu. Htjeli smo se donekle pomaknuti iz sve te priče, tog urnebesa, tog vašara taštine, tog bezumnog šljaštrenja, tih čudnih tipova, muvaroša oko te profesije, te vrlo često čudne žurnalistike koja nas je pratila. Gabi i ja smo se povukli, stvorili dosta čvrstu obitelj, posvetili se djeci, roditeljima, braći, i - autorskom radu", ispričao je Arsen u jednom od intervjua.
Njihova je ljubav prošla kroz mnoge životne uspone i padove, a potrajala je sve do njegove smrti.
"Najsretnije i najstabilnije, ono što najviše čuvam, jest život s Gabi. Mi smo već jedno. Bio sam nedavno u vrtiću i pitao jednu curicu kako se zovem. Rekla mi je: 'Znam vas jako dobro, vi ste Arsen Dedić i Gabi Novak'", rekao je Arsen jednom prilikom saževši tako njihovu ljubavnu priču.
Kako su oboje tada bili u braku (Arsen s Vesnom Matoš, a Gabi sa Stipicom Kalogjerom), njihov je odnos u početku bio isključivo poslovan.
Vjenčali su se 1973. godine, nakon rođenja njihovog sina Matije.
"Kad sam počeo život s Gabi, oboje smo napravili veliku profesionalnu promjenu. Htjeli smo se donekle pomaknuti iz sve te priče, tog urnebesa, tog vašara taštine, tog bezumnog šljaštrenja, tih čudnih tipova, muvaroša oko te profesije, te vrlo često čudne žurnalistike koja nas je pratila. Gabi i ja smo se povukli, stvorili dosta čvrstu obitelj, posvetili se djeci, roditeljima, braći, i - autorskom radu", ispričao je Arsen u jednom od intervjua.
Njihova je ljubav prošla kroz mnoge životne uspone i padove, a potrajala je sve do njegove smrti.
"Najsretnije i najstabilnije, ono što najviše čuvam, jest život s Gabi. Mi smo već jedno. Bio sam nedavno u vrtiću i pitao jednu curicu kako se zovem. Rekla mi je: 'Znam vas jako dobro, vi ste Arsen Dedić i Gabi Novak'", rekao je Arsen jednom prilikom saževši tako njihovu ljubavnu priču.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Gluh, vječito neraspoložen, neiskusan sa ženama - slika je koju danas imamo o Beethovenu. I to je upravo ono što je pogodovalo nastanku legende o nesretnom i genijalnom umjetniku. No, tko je stvarno bio Beethoven?
Većina onoga što je o Beethovenu poznato temelji se na njegovoj korespondenciji i dnevničkim zapisima. Za razliku od svog suvremenika Goethea, s kojim se nikako nije slagao, Beethoven nije volio sebe gurati u prvi plan. U svojim pismima uglavnom filozofira o lošem ljudskom karakteru ili staleškim granicama koje ga ometaju u uspostavi odnosa s određenim damama. Tako je knezu Lichnowskom, koji mu se iskreno divio, jednom napisao: "Kneže, ono što jeste postali ste igrom slučaja i rođenjem, a ono što ja jesam, postao sam zahvaljujući sebi samom. Kneževa ima i bit će ih još na tisuće, Beethoven je samo jedan."
Iz njegove pismene ostavštine u svakom se trenutku i prilici može izvući ono što upravo odgovara. Tako postoje njegovi citati koji sadrže revolucionarne misli, no ima i onih koji odražavaju njegovu umišljenost i sebičnost. Zato ne čudi da su se njegov lik i djela kasnije zloupotrebaljavali u političke svrhe, i to u svim epohama i ideologijama. Tako su ga za vrijeme Vajmarske republike svojatali i ljevičari i desničari. Ljevica je revolucionarni karakter njegove glazbe uspoređivala sa svojim idejama, dok je desnica isticala njegovu navodnu mržnju prema Francuzima. Taj se trend nastavio i kasnije, pa je upravo njegova Deveta simfonija izvođena 1937. na Hitlerov rođendan, da bi ga socijalistički DDR pak predstavljao kao borca za svjetski mir.
Na kraju je samo jedno sigurno: kod Beethovena nije vidljiv neki konkretni politički smjer, budući da su njegove izjave često bile krajnje proturječne. Uostalom, njega je u prvom redu zanimala jedna druga revolucija: ona glazbena. I s njom je vrlo dobro zarađivao. Također je bio poznat i po smislu za poslove, pa ipak je živio u staroj ruševnoj kući u blizini Beča, a ni u svoju vanjštinu nije puno ulagao. Beethoven se nikada nije ženio - živio je samo za glazbu. Prijepodne je skladao, u podne se dobro najeo, a poslijepodne je izlazio u šetnju. Mi ga danas doživljavamo onakvim kakvog ga prikazuju stotine slika i kipova, s divljom razbarušenom frizurom i strogim pogledom. Pri tome se zaboravlja ono što je uvelike utjecalo na njegov karakter: gluhoća.
Jedva da je prešao tridesetu kada je postalo jasno da od svijeta više ne može prikriti sve slabiji sluh. Gluhi glazbenik? Beethoven čak pomišlja na samoubojstvo, povlači se u sebe. Već je napisao i oproštajno pismo, koje nikada nije poslao. U njemu stoji jedna i od najpoznatijih Beethovenovih rečenica o sebi samome: "Oh, vi ljudi, koji me smatrate neljubaznim, tvrdoglavim i mizantropom, koliku mi nepravdu činite!
Susret Goethea i Beethovena 1812.
Beethovenov portret, djelo slikara Josefa Stiekera iz 1819.
Većina onoga što je o Beethovenu poznato temelji se na njegovoj korespondenciji i dnevničkim zapisima. Za razliku od svog suvremenika Goethea, s kojim se nikako nije slagao, Beethoven nije volio sebe gurati u prvi plan. U svojim pismima uglavnom filozofira o lošem ljudskom karakteru ili staleškim granicama koje ga ometaju u uspostavi odnosa s određenim damama. Tako je knezu Lichnowskom, koji mu se iskreno divio, jednom napisao: "Kneže, ono što jeste postali ste igrom slučaja i rođenjem, a ono što ja jesam, postao sam zahvaljujući sebi samom. Kneževa ima i bit će ih još na tisuće, Beethoven je samo jedan."
Iz njegove pismene ostavštine u svakom se trenutku i prilici može izvući ono što upravo odgovara. Tako postoje njegovi citati koji sadrže revolucionarne misli, no ima i onih koji odražavaju njegovu umišljenost i sebičnost. Zato ne čudi da su se njegov lik i djela kasnije zloupotrebaljavali u političke svrhe, i to u svim epohama i ideologijama. Tako su ga za vrijeme Vajmarske republike svojatali i ljevičari i desničari. Ljevica je revolucionarni karakter njegove glazbe uspoređivala sa svojim idejama, dok je desnica isticala njegovu navodnu mržnju prema Francuzima. Taj se trend nastavio i kasnije, pa je upravo njegova Deveta simfonija izvođena 1937. na Hitlerov rođendan, da bi ga socijalistički DDR pak predstavljao kao borca za svjetski mir.
Na kraju je samo jedno sigurno: kod Beethovena nije vidljiv neki konkretni politički smjer, budući da su njegove izjave često bile krajnje proturječne. Uostalom, njega je u prvom redu zanimala jedna druga revolucija: ona glazbena. I s njom je vrlo dobro zarađivao. Također je bio poznat i po smislu za poslove, pa ipak je živio u staroj ruševnoj kući u blizini Beča, a ni u svoju vanjštinu nije puno ulagao. Beethoven se nikada nije ženio - živio je samo za glazbu. Prijepodne je skladao, u podne se dobro najeo, a poslijepodne je izlazio u šetnju. Mi ga danas doživljavamo onakvim kakvog ga prikazuju stotine slika i kipova, s divljom razbarušenom frizurom i strogim pogledom. Pri tome se zaboravlja ono što je uvelike utjecalo na njegov karakter: gluhoća.
Jedva da je prešao tridesetu kada je postalo jasno da od svijeta više ne može prikriti sve slabiji sluh. Gluhi glazbenik? Beethoven čak pomišlja na samoubojstvo, povlači se u sebe. Već je napisao i oproštajno pismo, koje nikada nije poslao. U njemu stoji jedna i od najpoznatijih Beethovenovih rečenica o sebi samome: "Oh, vi ljudi, koji me smatrate neljubaznim, tvrdoglavim i mizantropom, koliku mi nepravdu činite!
Susret Goethea i Beethovena 1812.
Beethovenov portret, djelo slikara Josefa Stiekera iz 1819.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Beethoven
Njegov točan datum rođenja zapravo nije poznat, u dokumentima stoji samo datum krštenja, a to je 17. prosinac. U ranom je djetinjstvu počeo svirati klavir, orgulje i violinu. Prvi koncert održao je sa samo sedam godina, a njegove je sviračke sposobnosti posebno poticao otac Johann. Skladateljsku karijeru započeo je s 12, a svojim je djelima davao imena kao "Lied an einem Säugling" (Pjesma za dijete) ili "Elegie auf den Tod eines Pudles" (Elegija o smrti pudlice). Identitet pudlice je danas nepoznat.
Nikada se nije ženio. Smatra se da je njegovo najpoznatije djelo za klavir "Für Elise" posvećeno njemačkoj opernoj pjevačici Elisabeth Röckel. Navodno ju je i zaprosio. Njegov je prijatelj Franz Gerhard Wegeler jednom napisao da je Beethoven imao mnogo ljubavnih afera kada je živieo u Beču. U Beethovenovim ljubavnim pismima posebno su zanimljiva ona posvećena anonimnoj djevojci koju je nazvao svojom "besmrtnom ljubavlju". Nitko zapravo ne zna tko je ta dama, no pretpostavlja se da bi se moglo raditi o Antonie Bretano, koja se udala u poznatu obitelj Brentano. Neke su ga žene navodno obožavale zbog genijalnosti, dok su ga mnoge smatrale odbojnim.
Nered je bio dio njegova karaktera. Bilo u radnom okruženju ili njegovom fizičkom izgledu. Bio je temperamentan, a frustracije mu je posebno izazvao gubitak sluha. Nakon smrti brata, Beethoven je dobio skrbništvo nad nećakom Karlom prema kojem je bio toliko strog da je mladić navodno pokušao počiniti samoubojstvo.
Era bečke klasike došla je kraju s pojavom Beethovena. Njegovo skladateljstvo divljaštvo stvorilo je romantizam. Uveo je zbor u oblik simfonije, u legendarnoj 9. simfoniji, što nitko prije njega nije učinio. Volio je dramatičnost i kratke motive umjesto dugih, jer ih je lakše prepoznati, kao što je to slučaj s 5. simfonijom. Skladao je oko 240 djela, simfonija, koncerata za klavir, gudačkih kvarteta i jednu operu.
Bio je perfekcionist. Nije skladao za suvremenike već za generacije koje dolaze. Prepravci u njegovim skladbama bili su jako česti, a njegova vizija danas je postala stvarnost. Jedan je od najizvođenijih skladatelja u povijesti. Čak je i za života mogao zarađivati od glazbe, skladao je djela u čast tadašnjim političkim figurama koje su ga dobro nagradile za rad.
Nakon premijerne izvedbe Beethovenove jedine opere "Fidelio" kritika nije imala riječi hvale. Beethoven je tada unaprijedio djelo nekoliko puta, tako da ova opera ima čak četiri verzije. S kritičarima se često svadio, tako je navodno uredniku tada vodećeg glazbenog časopisa "Allegemein musikalische Zeitung" rekao da prestane s negativnim komentarima ako želi nastaviti primati kopije njegovih skladateljskih radova.
Beethovena nije zanimala samo glazba, već i filozofija, književnost i politika. U ranoj fazi karijere bio je opčinjen herojima i Francuskom revolucijom. Napoleonu je posvetio 3. simfoniju, "Eroica". Nakon što se Napoleon sam okrunio za kralja, Beethoven je bio duboko razočaran ovim činom, te je izbrisao posvetu iz partiture.
Financijske sigurnosti radi, radio je danonoćno, tako je često davao poduke iz sviranja klavire te skladao po narudžbi mnogih građana Beča.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, "Oda radosti" postala je himna Europske Unije. U to se vrijeme razvijao CD format, a današnji 80-minutni standard definiran je u razgovoru s glazbenim stručnjacima, od kojih je jedan bio dirigent Herbert von Karajan koji je izjavio kako slušatelj mora dobiti mogućnost u jednom komadu čuti Beethovenovu 9. simfoniju koja traje oko 70 minuta.
report.com
Njegov točan datum rođenja zapravo nije poznat, u dokumentima stoji samo datum krštenja, a to je 17. prosinac. U ranom je djetinjstvu počeo svirati klavir, orgulje i violinu. Prvi koncert održao je sa samo sedam godina, a njegove je sviračke sposobnosti posebno poticao otac Johann. Skladateljsku karijeru započeo je s 12, a svojim je djelima davao imena kao "Lied an einem Säugling" (Pjesma za dijete) ili "Elegie auf den Tod eines Pudles" (Elegija o smrti pudlice). Identitet pudlice je danas nepoznat.
Nikada se nije ženio. Smatra se da je njegovo najpoznatije djelo za klavir "Für Elise" posvećeno njemačkoj opernoj pjevačici Elisabeth Röckel. Navodno ju je i zaprosio. Njegov je prijatelj Franz Gerhard Wegeler jednom napisao da je Beethoven imao mnogo ljubavnih afera kada je živieo u Beču. U Beethovenovim ljubavnim pismima posebno su zanimljiva ona posvećena anonimnoj djevojci koju je nazvao svojom "besmrtnom ljubavlju". Nitko zapravo ne zna tko je ta dama, no pretpostavlja se da bi se moglo raditi o Antonie Bretano, koja se udala u poznatu obitelj Brentano. Neke su ga žene navodno obožavale zbog genijalnosti, dok su ga mnoge smatrale odbojnim.
Nered je bio dio njegova karaktera. Bilo u radnom okruženju ili njegovom fizičkom izgledu. Bio je temperamentan, a frustracije mu je posebno izazvao gubitak sluha. Nakon smrti brata, Beethoven je dobio skrbništvo nad nećakom Karlom prema kojem je bio toliko strog da je mladić navodno pokušao počiniti samoubojstvo.
Era bečke klasike došla je kraju s pojavom Beethovena. Njegovo skladateljstvo divljaštvo stvorilo je romantizam. Uveo je zbor u oblik simfonije, u legendarnoj 9. simfoniji, što nitko prije njega nije učinio. Volio je dramatičnost i kratke motive umjesto dugih, jer ih je lakše prepoznati, kao što je to slučaj s 5. simfonijom. Skladao je oko 240 djela, simfonija, koncerata za klavir, gudačkih kvarteta i jednu operu.
Bio je perfekcionist. Nije skladao za suvremenike već za generacije koje dolaze. Prepravci u njegovim skladbama bili su jako česti, a njegova vizija danas je postala stvarnost. Jedan je od najizvođenijih skladatelja u povijesti. Čak je i za života mogao zarađivati od glazbe, skladao je djela u čast tadašnjim političkim figurama koje su ga dobro nagradile za rad.
Nakon premijerne izvedbe Beethovenove jedine opere "Fidelio" kritika nije imala riječi hvale. Beethoven je tada unaprijedio djelo nekoliko puta, tako da ova opera ima čak četiri verzije. S kritičarima se često svadio, tako je navodno uredniku tada vodećeg glazbenog časopisa "Allegemein musikalische Zeitung" rekao da prestane s negativnim komentarima ako želi nastaviti primati kopije njegovih skladateljskih radova.
Beethovena nije zanimala samo glazba, već i filozofija, književnost i politika. U ranoj fazi karijere bio je opčinjen herojima i Francuskom revolucijom. Napoleonu je posvetio 3. simfoniju, "Eroica". Nakon što se Napoleon sam okrunio za kralja, Beethoven je bio duboko razočaran ovim činom, te je izbrisao posvetu iz partiture.
Financijske sigurnosti radi, radio je danonoćno, tako je često davao poduke iz sviranja klavire te skladao po narudžbi mnogih građana Beča.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, "Oda radosti" postala je himna Europske Unije. U to se vrijeme razvijao CD format, a današnji 80-minutni standard definiran je u razgovoru s glazbenim stručnjacima, od kojih je jedan bio dirigent Herbert von Karajan koji je izjavio kako slušatelj mora dobiti mogućnost u jednom komadu čuti Beethovenovu 9. simfoniju koja traje oko 70 minuta.
report.com
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Legendarni Jimmy Stanić ponovno je u studiju, što je vijest koja će sigurno razveseliti njegove brojne obožavatelje. Stanić (91) u studiju Croatia Recordsa snima novi album zajedno s Orkestrom Josipa Cvitanovića, a na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.
Život ove istinske ikone hrvatske glazbe sve je samo ne dosadan i uobičajen. Iako je s vremenom postao gotovo zaštitni znak Zagreba, rodom je iz Dubrovnika, što je možda manje poznato. Živi u Utrinama, iako je zapravo s Trešnjevke. Onu legendarnu bubu više ne vozi, iako ga je vjerno služila čak 30 godina.
immy Stanić se oženio tek u 61. godini, a do 55. živio je kao pravi dečko – s mamom. Susret sa svojom suprugom Barbarom Trohar ovako je opisao: “Ugledao sam je s leđa, a potom pohitao da je vidim i s prednje strane”. Nije se, kaže, ranije ženio jer je čekao pravu i – dočekao je.
No kao i u svakom braku, i u njihovom ima trzavica, ali sve se to brzo riješi. ”Naljutim se, ali ne mogu reći da se to na meni vidi. Naljute me neke stvari, ali onda ja to s Barbarom rešim”, kazao je Stanić.
Iako mu se bogata karijera proteže na više desetljeća i obilježena je brojnim hitovima poput “Prolazi sve…”, “Kobila Suzy”, “Prsluk pucam”, “Pokloni svoj mi foto”, “Dimnjačar” i mnogim drugima, od glazbe se, priznaje, nije obogatio.
”Ne, nažalost. Ja volim pevati. Nisam nikad nikom rekel – morate mi tolko platiti, inače ne bum peval. Rekel sam: ‘kolko možete tolko mi platite, jebi ga’. U Bosni mi je jedna gatara gatala pa mi veli: ‘dečko, ti ne buš nikad imal gomilu love, al – uvek bu ti kapalo…’ I, tak je do danas”, rekao je svojedobno za Jutarnji.
Oni ne idu bez
ili
=>
Život ove istinske ikone hrvatske glazbe sve je samo ne dosadan i uobičajen. Iako je s vremenom postao gotovo zaštitni znak Zagreba, rodom je iz Dubrovnika, što je možda manje poznato. Živi u Utrinama, iako je zapravo s Trešnjevke. Onu legendarnu bubu više ne vozi, iako ga je vjerno služila čak 30 godina.
immy Stanić se oženio tek u 61. godini, a do 55. živio je kao pravi dečko – s mamom. Susret sa svojom suprugom Barbarom Trohar ovako je opisao: “Ugledao sam je s leđa, a potom pohitao da je vidim i s prednje strane”. Nije se, kaže, ranije ženio jer je čekao pravu i – dočekao je.
No kao i u svakom braku, i u njihovom ima trzavica, ali sve se to brzo riješi. ”Naljutim se, ali ne mogu reći da se to na meni vidi. Naljute me neke stvari, ali onda ja to s Barbarom rešim”, kazao je Stanić.
Iako mu se bogata karijera proteže na više desetljeća i obilježena je brojnim hitovima poput “Prolazi sve…”, “Kobila Suzy”, “Prsluk pucam”, “Pokloni svoj mi foto”, “Dimnjačar” i mnogim drugima, od glazbe se, priznaje, nije obogatio.
”Ne, nažalost. Ja volim pevati. Nisam nikad nikom rekel – morate mi tolko platiti, inače ne bum peval. Rekel sam: ‘kolko možete tolko mi platite, jebi ga’. U Bosni mi je jedna gatara gatala pa mi veli: ‘dečko, ti ne buš nikad imal gomilu love, al – uvek bu ti kapalo…’ I, tak je do danas”, rekao je svojedobno za Jutarnji.
Oni ne idu bez
ili
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
=>
Pišu da imam rođendan 29. siječnja. Prave me starijim jer sam rođen 20. siječnja 1929. - nasmijavao je publiku.
Tijekom nastupa je kombinirao glazbu i zgode iz svojeg života. Pričao je o turnejama u Austriji, Njemačkoj i Italiji.
- Radio sam u fotografskom studiju i jedna djevojka me pitala mogu li joj povećati obitelj - prisjetio se Stanić.
Htjela je veće fotografije, a on ju je 'krivo' razumio.
- Ja sam se skinuo, a ona je pobjegla - rekao je pjevač.
Pjevao je najpoznatije evergreene sa svojeg repertoara “Sanjaj, Marelo”, “Hello, Dolly”, “Prolazi sve”...
Nakon izvedbe megahita “Moja kobila Suzi”, na pozornici mu se pridružila supruga Barbara Trohar.
- Nisam ja kobila Suzi, ali volim konje - rekla je Barbara i poljubila Jimmyja. To je izazvalo smijeh i veliki pljesak.
Glumila je znatiželjnu novinarku i postavljala mu pitanja. Tad se sjetio kad se slikao samo sa smokvinim listom.
- Nela Eržišnik me je pitala zašto sam se prekrio tim listom, što mi matovilac nije bio dovoljan - ispričao je Stanić.
Jimmy i Barbara su zajedno otpjevali pjesme “Noćas” i neizbježnog “Dimnjačara”.
Publika je uglavnom bila srednjih godina, ali je bilo i mlađih generacija. No svi su bili jednako oduševljeni.
Pišu da imam rođendan 29. siječnja. Prave me starijim jer sam rođen 20. siječnja 1929. - nasmijavao je publiku.
Tijekom nastupa je kombinirao glazbu i zgode iz svojeg života. Pričao je o turnejama u Austriji, Njemačkoj i Italiji.
- Radio sam u fotografskom studiju i jedna djevojka me pitala mogu li joj povećati obitelj - prisjetio se Stanić.
Htjela je veće fotografije, a on ju je 'krivo' razumio.
- Ja sam se skinuo, a ona je pobjegla - rekao je pjevač.
Pjevao je najpoznatije evergreene sa svojeg repertoara “Sanjaj, Marelo”, “Hello, Dolly”, “Prolazi sve”...
Nakon izvedbe megahita “Moja kobila Suzi”, na pozornici mu se pridružila supruga Barbara Trohar.
- Nisam ja kobila Suzi, ali volim konje - rekla je Barbara i poljubila Jimmyja. To je izazvalo smijeh i veliki pljesak.
Glumila je znatiželjnu novinarku i postavljala mu pitanja. Tad se sjetio kad se slikao samo sa smokvinim listom.
- Nela Eržišnik me je pitala zašto sam se prekrio tim listom, što mi matovilac nije bio dovoljan - ispričao je Stanić.
Jimmy i Barbara su zajedno otpjevali pjesme “Noćas” i neizbježnog “Dimnjačara”.
Publika je uglavnom bila srednjih godina, ali je bilo i mlađih generacija. No svi su bili jednako oduševljeni.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
U mladosti je važio za velikog zavodnika i boema. Iz vanbračnih veza ima dva sina. O svojim ljubavima veoma rijetko je govorio, jedina koju je pominjao je Biljana Ristić, jer je smatrao da se ona neće naljutiti zbog toga. Priznao je da je volio i jednu Mirjanu kojoj je posvetio istoimenu pjesmu.
Više od 35 godina živio je sa dvije decenije mlađom Emilijom, koju je zvao Mima. Jednom prilikom je izjavio da se mnogo vole, te iako nisu vjenčani, imaju najljepši brak na svijetu. Pjevač je tada izjavio da bi je oženio ukoliko bi ona to htjela. Na početku godine se oženio svojom ljubavlju Mimom. Za njihov odnos je govorio da je više od ljubavi.
Vedrog duha i mladalačke energije, ostao je do samog kraja.
Najlepše je podsetiti se ovakvih momenata pred derbi, a kako se kod Tozovca rodila povezanost sa klubom koji još uvek nije imao uslove igranja na Marakani.
- Od kada sam još na zemljanom terenu, pedesetih godina prošlog veka gledao Rajka Mitića. Tada se rodila ljubav, koja traje i danas, sa tim što danas manje pratim, odnosno ne idem na stadion. Da ti sine, dočaram to vreme. To nije bila Marakana, ona je došla kasnije. To je bila neka šljaka, ali je gledalaca bilo mnogo i svi su dolazili da gledaju Mitića. Mnogo su daleko te godine
Šta želi Zvezdi, nije umeo da artikuliše na najspretniji način, ali za Novu, 1980. godinu, izjavio je nešto što mnogi Zvezdaši imaju na duši.
- Želim im mnogo štošta! Ne znam šta ne želim kao zvezdaš. Fudbalerima da se što bolje slažu, što više zdravlja, manje povreda u igri, dostojne protivnike i mnogo dobre igre. Direktoru i mom prijatelju, želim što manje glavobolje, a ako ih bude imao - neka se obrati meni, doneo sam dosta dorbih aspirina iz Amerike. Obožavaocima i navijačima Zvezde mnogo prijatnih trenutaka na utakmici ovog velikog kluba - kazao je Tozovac, a za prijatelja aludirajući na Dragana Džajića.
Omiljeni fudbaler mu je bio Dragoslav Šekularac.
- Da budem iskren. Mnogo sam voleo Pižona... Ali, Šekularac je bio naš Pele ili Garinča. Igrao je kako volim da kažem iz vica. Pamtim, utakmicu Jugoslavija - Mađarska. Mađari su imali strašan tim, stariji čitaoci će znati, bili su strah i trepet Evropi i svetu. A ja sam imao utisak da Šeki, kasnije, moj dobar drug igra sam protuv svih i da je tu simultanku nemoguće zaustaviti. Šta im je radio, milina ga je bilo gredati - govorio je Tozovac.
Tozovac je ispričao i jednu anegdotu sa igračima Partizana, tačnije sa slavnim Veliborom Vasovićem.
- U vreme kada je Partizan igrao finale Kupa šampiona sa Realom (1:2), radio sam u Amsterdamu. Pevao i svirao sa ansamblom Beograd pola godine u jednom jugoslovenskom klubu. Tada sam se sretao i družio sa Veliborom Vasovićem, sjajnim fudbalerom, intelektualcem, koji je ostavio dubok trag u fudbalu - zaključio je Tozovac.
Tozovac je svojevremeno ispričao jednu od zanimljivih anegdota sa doživotnim vladarom SFRJ.
- Bio je to događaj u Topoli. Gazda je tada bio Draža Marković čiji me sekretar pozvao. Ja mu kažem „neću da idem sam sa harominkom, ipak je to visoko društvo". Neka pođu i sestre Runjajić onda to već deluje dobro, grupa smo. Toliko su se oraspoložili da je Tito ustao, sve ih je digao i poveo kolo. Stavio je ruku na leđa kako to radi kolovođa i u korak je odigrao kolo. To je za mene nezaboravno, objavile su tada novine da je veselo društvo ustalo i zaigralo kolo
Iste večeri, dok su sestre odmarale Tozovac je svirao. Tito ga je zamolio da odsvira rusku romansu.
- Užasno teška pesma. To mora izuzetno pismen pevač da peva, da pogodi svaki ton. Ja kažem „Druže predsedniče ja mogu da sviram tu pesmu, ja ne znam reči". Tito je mahnuo rukom i rekao „ne mari ništa ja ću pjevati". On je pevao kao najbolji pevač. U ton je otpevao tu pesmu
Više od 35 godina živio je sa dvije decenije mlađom Emilijom, koju je zvao Mima. Jednom prilikom je izjavio da se mnogo vole, te iako nisu vjenčani, imaju najljepši brak na svijetu. Pjevač je tada izjavio da bi je oženio ukoliko bi ona to htjela. Na početku godine se oženio svojom ljubavlju Mimom. Za njihov odnos je govorio da je više od ljubavi.
Vedrog duha i mladalačke energije, ostao je do samog kraja.
Najlepše je podsetiti se ovakvih momenata pred derbi, a kako se kod Tozovca rodila povezanost sa klubom koji još uvek nije imao uslove igranja na Marakani.
- Od kada sam još na zemljanom terenu, pedesetih godina prošlog veka gledao Rajka Mitića. Tada se rodila ljubav, koja traje i danas, sa tim što danas manje pratim, odnosno ne idem na stadion. Da ti sine, dočaram to vreme. To nije bila Marakana, ona je došla kasnije. To je bila neka šljaka, ali je gledalaca bilo mnogo i svi su dolazili da gledaju Mitića. Mnogo su daleko te godine
Šta želi Zvezdi, nije umeo da artikuliše na najspretniji način, ali za Novu, 1980. godinu, izjavio je nešto što mnogi Zvezdaši imaju na duši.
- Želim im mnogo štošta! Ne znam šta ne želim kao zvezdaš. Fudbalerima da se što bolje slažu, što više zdravlja, manje povreda u igri, dostojne protivnike i mnogo dobre igre. Direktoru i mom prijatelju, želim što manje glavobolje, a ako ih bude imao - neka se obrati meni, doneo sam dosta dorbih aspirina iz Amerike. Obožavaocima i navijačima Zvezde mnogo prijatnih trenutaka na utakmici ovog velikog kluba - kazao je Tozovac, a za prijatelja aludirajući na Dragana Džajića.
Omiljeni fudbaler mu je bio Dragoslav Šekularac.
- Da budem iskren. Mnogo sam voleo Pižona... Ali, Šekularac je bio naš Pele ili Garinča. Igrao je kako volim da kažem iz vica. Pamtim, utakmicu Jugoslavija - Mađarska. Mađari su imali strašan tim, stariji čitaoci će znati, bili su strah i trepet Evropi i svetu. A ja sam imao utisak da Šeki, kasnije, moj dobar drug igra sam protuv svih i da je tu simultanku nemoguće zaustaviti. Šta im je radio, milina ga je bilo gredati - govorio je Tozovac.
Tozovac je ispričao i jednu anegdotu sa igračima Partizana, tačnije sa slavnim Veliborom Vasovićem.
- U vreme kada je Partizan igrao finale Kupa šampiona sa Realom (1:2), radio sam u Amsterdamu. Pevao i svirao sa ansamblom Beograd pola godine u jednom jugoslovenskom klubu. Tada sam se sretao i družio sa Veliborom Vasovićem, sjajnim fudbalerom, intelektualcem, koji je ostavio dubok trag u fudbalu - zaključio je Tozovac.
Tozovac je svojevremeno ispričao jednu od zanimljivih anegdota sa doživotnim vladarom SFRJ.
- Bio je to događaj u Topoli. Gazda je tada bio Draža Marković čiji me sekretar pozvao. Ja mu kažem „neću da idem sam sa harominkom, ipak je to visoko društvo". Neka pođu i sestre Runjajić onda to već deluje dobro, grupa smo. Toliko su se oraspoložili da je Tito ustao, sve ih je digao i poveo kolo. Stavio je ruku na leđa kako to radi kolovođa i u korak je odigrao kolo. To je za mene nezaboravno, objavile su tada novine da je veselo društvo ustalo i zaigralo kolo
Iste večeri, dok su sestre odmarale Tozovac je svirao. Tito ga je zamolio da odsvira rusku romansu.
- Užasno teška pesma. To mora izuzetno pismen pevač da peva, da pogodi svaki ton. Ja kažem „Druže predsedniče ja mogu da sviram tu pesmu, ja ne znam reči". Tito je mahnuo rukom i rekao „ne mari ništa ja ću pjevati". On je pevao kao najbolji pevač. U ton je otpevao tu pesmu
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Rođena je 1950. godine u Sarajevu, gdje je i počela sa svojom glazbenom karijerom. Umjetnica koju život nije mazio, jedan novi početak imala je krajem osamdesetih godina u petoj deceniji života. Kada je otišla u Japan.
“Otišla sam tamo prvi put u leto 1984, nakon Zimskih olimpijskih igara, jer je jedna moja long-plej ploča sa obradama narodnih pesama izazvala interes japanskih muzičkih znalaca. Postala sam Japanka 1988. i ostala tamo 22 godine. Trebalo je mnogo hrabrosti da u četrdesetim krenem iz početka. Dve godine sam se pripremala za nastupe i taman kad se sve zahuktalo, na Balkanu se zaratilo, zbog čega sam ostala bez posla. Japan ne bira stranu u tuđim ratovima, a sa svoje javne scene uklanja sve koji mogu biti asocijacija na pristrasnost. Mada nisu znali u koju kategoriju bi me svrstali, jer sam poreklom i životom pripadala svima, ipak su me poslali u ilegalu. To je podrazumevalo ređe nastupe po noćnim klubovima, za crkavicu, tek da nisam gladna. Kada je rat prestao, karijera mi je oživela, ali su onda došle NATO bombe na Srbiju, što me je ponovo smrvilo”, ispričala je u jednom intervjuu.
U Japanu je Jadrankin život i krenuo naopako. Zadobila je ozljedu koja je prerasla u kroničnu bolest sa kojom se hrabro borila do samog kraja.
“Okliznula sam se na jednom koncertu na kabl i poletela kao na kori od banane, pred nekoliko hiljada posetilaca. Nisam se dala, otpevala sam još jednu pesmu na bis i istog dana održala još jedan koncert. I onda su počeli zdravstveni problemi. Prvo mi je opao jedan prst na desnoj nozi. Lekari su tvrdili da će sve brzo proći. Ali nije, bivalo je sve teže. Bolest je uznapredovala, a dijagnoza je morbus neuroni motori. Stručnjaci su rekli da se ne zna kako i zašto nastaje, pa mu onda i nema leka”.
Jadranka Stojaković umrla je 3. svibnja 2016. godine
“Otišla sam tamo prvi put u leto 1984, nakon Zimskih olimpijskih igara, jer je jedna moja long-plej ploča sa obradama narodnih pesama izazvala interes japanskih muzičkih znalaca. Postala sam Japanka 1988. i ostala tamo 22 godine. Trebalo je mnogo hrabrosti da u četrdesetim krenem iz početka. Dve godine sam se pripremala za nastupe i taman kad se sve zahuktalo, na Balkanu se zaratilo, zbog čega sam ostala bez posla. Japan ne bira stranu u tuđim ratovima, a sa svoje javne scene uklanja sve koji mogu biti asocijacija na pristrasnost. Mada nisu znali u koju kategoriju bi me svrstali, jer sam poreklom i životom pripadala svima, ipak su me poslali u ilegalu. To je podrazumevalo ređe nastupe po noćnim klubovima, za crkavicu, tek da nisam gladna. Kada je rat prestao, karijera mi je oživela, ali su onda došle NATO bombe na Srbiju, što me je ponovo smrvilo”, ispričala je u jednom intervjuu.
U Japanu je Jadrankin život i krenuo naopako. Zadobila je ozljedu koja je prerasla u kroničnu bolest sa kojom se hrabro borila do samog kraja.
“Okliznula sam se na jednom koncertu na kabl i poletela kao na kori od banane, pred nekoliko hiljada posetilaca. Nisam se dala, otpevala sam još jednu pesmu na bis i istog dana održala još jedan koncert. I onda su počeli zdravstveni problemi. Prvo mi je opao jedan prst na desnoj nozi. Lekari su tvrdili da će sve brzo proći. Ali nije, bivalo je sve teže. Bolest je uznapredovala, a dijagnoza je morbus neuroni motori. Stručnjaci su rekli da se ne zna kako i zašto nastaje, pa mu onda i nema leka”.
Jadranka Stojaković umrla je 3. svibnja 2016. godine
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Na pitanje koja joj je pesma najdraža, Jadranka odgovara: - "Što te nema", pesma koja se prima na svakom podneblju. Ljudi na različitim stranama sveta su prepoznali emociju, kao da je njihova. Treba li da kažem da je vreme njenog nastajanja bilo i vreme neuzvraćene ljubavi?
Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Čolom, Kemom i drugim veličinama?
- Lepo i obično. U Sarajevu niko nije zvezda. Ako malo digneš nos, obeležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mera svih vrednosti bili su "Indeksi" i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su "Indeksi".
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Zdravko Čolić se prije glazbe bavio sportom, bio je vratar u juniorima “Željezničara” (Sarajevo), a kasnije se bacio i na atletsku stazu gdje je bio dosta uspješan pa je jednom prigodom završio na drugom mjestu, odmah iza velike atletske legende Nenada Stekića. Glazba mu je tada bila samo hobi. Inače, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji navijao je za Hrvatsku.
Uvijek je pazio na svoj izgled, a sedamdesetih godina kada se dogodio njegov veliki proboj na regionalnoj glazbenoj sceni odjeću je kupovao čak i u Londonu na istom mjestu gdje i velike svjetske zvijezde. Tada su tiraže njegovih albuma prelazile 700 tisuća primjeraka, a snimao ih je također u Londonu, zahvaljujući Jugotonu. Bilo je to zlatno doba naše diskografije.
U jednom trenutku, kad je njegova karijera bila u najvećem usponu, Čolić se ostavio glazbe i bacio u poduzetničke vode. U Zagrebu je pet godina proizvodio dijelove za pošte. Krajem osamdesetih ponovno se glazbeno aktivira zahvaljujući suradnji s Goranom Bregovićem. Diskografsku stanku imao je i tijekom devedesetih godina, čak sedam godina, a prvi album nakon stanke bio je “Kad bi moja bila” 1997. godine.
Nakon nastupa na Euroviziji 1973. godine Zdravko Čolić je, bez obzira na neuspjeh, potpisao ugovor s jednom od najvećih diskografskih kuća Warner Brothers. Snima za njih dva singla na njemačkom i dva na engleskom jeziku, ali ništa više od toga jer je odbio preseliti se u Njemačku.
Prilikom potpisivanja ugovora za Warner Brothers u Cannesu, na istom mjestu se održavala i glazbena konvencija na kojoj su bili i The Rolling Stones. Tamo se Čolić upoznao s Mickom Jaggerom kojemu je rekao da je njihovu pjesmu “Jumpin’ Jack Flash” proslavio u Crnoj Gori te ju je čak jednom prigodom pjevao uz pratnju gitare sa samo dvije žice. Svaku večer su svirali, ali baš su tu večer pukle sve preostale žice, no bili su toliko glasni da ih je čuo jedan Beograđanin koji se vozio automobilom po susjednoj magistrali te ih pohvalio kako su odlično zvučali. Vozač je bio obožavatelj The Rolling Stonesa. Ova priča je oduševila Jaggera.
Iako godinama živi izvan rodnog Sarajeva, odnosno u Beogradu, zanimljivo je da nikada nije promijenio svoj način govora. Kao razlog tome simpatično ističe da je već bio dovoljno star da ne mora mijenjati naglasak.
. Svoj prvi honorar potrošio je u Dubrovniku, a bila je riječ o zaradi od drugog mjesta na natjecanju talenata u Crnoj Gori gdje je pjevao pjesmu “Lady Madonna” grupe The Beatles. Vlakom je s prijateljima otišao u Dubrovnik, počastili su se kolačima na Stradunu, potom ručali, prošetali se i vratili u Sarajevo te sutradan častili prijatelje iz gimnazije u kojoj je tada pohađao treći razred. Zanimljivo je kako je nekoliko godina kasnije snimao album u Abbey Road studiju u Londonu gdje se nalazi klavir na kojem je Paul McCartney skladao “Lady Madonnu”.
Zdravko Čolić je po struci diplomirani ekonomist. Bio je odličan učenik i u osnovnoj i srednjoj školi, a dva ispita su mu falila do magisterija. Prvu godinu je studirao dok je pjevao u Korni grupi, a tijekom druge godine studija i početka solo karijere znao je dopodne studirati, a popodne nastupati na festivalima. Kad je diplomirao Davorin Popović iz Indexa mu je poklonio kruh umotan u celofan rekavši da je sad svoj čovjek jer ima kruh u svojim rukama
Čola je poznat kao seks simbol, a vjernim obožavateljicama, mladim i starim, i danas zatitra srce na spomen njegovog imena. Da biti seks simbol i vječni zavodnik i nije toliko sigurno dokazuje jedan događaj kada je obožavateljica njegovu suprugu Aleksandru napala nožem i posjekla po licu, iako se uspjela u zadnjoj sekundi izmaknuti. No, supruga nikada nije bila ljubomorna na njegove obožavateljice, iako Čolić privatni život uvijek (uspješno) odvaja od posla pa su rijetke fotografije na kojima se vidi sa suprugom ili pak djecom. Inače, Čola se tek oženio 2001. godine, odnosno u 50. godini života. Sa suprugom je u vezi od 1989. godine. Imaju dvoje djece, Unu i Laru.
Kako su obožavateljice vječno vezane uz Čolića, tako su i ženska imena nezaobilazna u njegovim pjesmama. Tijekom dugogodišnje karijere opjevao je Evu, Jasminu, Juliju, gospu Micu gazdaricu, Kristinu, Esmu, Ivanu, Emili, Helenu, Rušku, Anđelu, a jedino ime koje je povezano sa stvarnim životom je Kristina kojoj je pjesmu posvetio otac, veliki Kornelije Kovač.
Prvi javni nastup imao je na takmičenju pevanja amatera 1967.godine, a svoju solo karijeru započeo je krajem 1970. godina pesmom "Sinoć nisi bila tu".
Međutim, malo poznat je potez na koji se Čola odlučio krajem sedamdesetih.
Pevač je tada želeo da iskoristi svoj talenat i da svoju već veoma uspešnu balkansku karijeru proširi na svetsko tržište.
S obzirom na to koliko je strancima teško da izgovore ime naše zvezde, njegovi producenti su odlučili da Zdravko postane - Dravko
Uvijek je pazio na svoj izgled, a sedamdesetih godina kada se dogodio njegov veliki proboj na regionalnoj glazbenoj sceni odjeću je kupovao čak i u Londonu na istom mjestu gdje i velike svjetske zvijezde. Tada su tiraže njegovih albuma prelazile 700 tisuća primjeraka, a snimao ih je također u Londonu, zahvaljujući Jugotonu. Bilo je to zlatno doba naše diskografije.
U jednom trenutku, kad je njegova karijera bila u najvećem usponu, Čolić se ostavio glazbe i bacio u poduzetničke vode. U Zagrebu je pet godina proizvodio dijelove za pošte. Krajem osamdesetih ponovno se glazbeno aktivira zahvaljujući suradnji s Goranom Bregovićem. Diskografsku stanku imao je i tijekom devedesetih godina, čak sedam godina, a prvi album nakon stanke bio je “Kad bi moja bila” 1997. godine.
Nakon nastupa na Euroviziji 1973. godine Zdravko Čolić je, bez obzira na neuspjeh, potpisao ugovor s jednom od najvećih diskografskih kuća Warner Brothers. Snima za njih dva singla na njemačkom i dva na engleskom jeziku, ali ništa više od toga jer je odbio preseliti se u Njemačku.
Prilikom potpisivanja ugovora za Warner Brothers u Cannesu, na istom mjestu se održavala i glazbena konvencija na kojoj su bili i The Rolling Stones. Tamo se Čolić upoznao s Mickom Jaggerom kojemu je rekao da je njihovu pjesmu “Jumpin’ Jack Flash” proslavio u Crnoj Gori te ju je čak jednom prigodom pjevao uz pratnju gitare sa samo dvije žice. Svaku večer su svirali, ali baš su tu večer pukle sve preostale žice, no bili su toliko glasni da ih je čuo jedan Beograđanin koji se vozio automobilom po susjednoj magistrali te ih pohvalio kako su odlično zvučali. Vozač je bio obožavatelj The Rolling Stonesa. Ova priča je oduševila Jaggera.
Iako godinama živi izvan rodnog Sarajeva, odnosno u Beogradu, zanimljivo je da nikada nije promijenio svoj način govora. Kao razlog tome simpatično ističe da je već bio dovoljno star da ne mora mijenjati naglasak.
. Svoj prvi honorar potrošio je u Dubrovniku, a bila je riječ o zaradi od drugog mjesta na natjecanju talenata u Crnoj Gori gdje je pjevao pjesmu “Lady Madonna” grupe The Beatles. Vlakom je s prijateljima otišao u Dubrovnik, počastili su se kolačima na Stradunu, potom ručali, prošetali se i vratili u Sarajevo te sutradan častili prijatelje iz gimnazije u kojoj je tada pohađao treći razred. Zanimljivo je kako je nekoliko godina kasnije snimao album u Abbey Road studiju u Londonu gdje se nalazi klavir na kojem je Paul McCartney skladao “Lady Madonnu”.
Zdravko Čolić je po struci diplomirani ekonomist. Bio je odličan učenik i u osnovnoj i srednjoj školi, a dva ispita su mu falila do magisterija. Prvu godinu je studirao dok je pjevao u Korni grupi, a tijekom druge godine studija i početka solo karijere znao je dopodne studirati, a popodne nastupati na festivalima. Kad je diplomirao Davorin Popović iz Indexa mu je poklonio kruh umotan u celofan rekavši da je sad svoj čovjek jer ima kruh u svojim rukama
Čola je poznat kao seks simbol, a vjernim obožavateljicama, mladim i starim, i danas zatitra srce na spomen njegovog imena. Da biti seks simbol i vječni zavodnik i nije toliko sigurno dokazuje jedan događaj kada je obožavateljica njegovu suprugu Aleksandru napala nožem i posjekla po licu, iako se uspjela u zadnjoj sekundi izmaknuti. No, supruga nikada nije bila ljubomorna na njegove obožavateljice, iako Čolić privatni život uvijek (uspješno) odvaja od posla pa su rijetke fotografije na kojima se vidi sa suprugom ili pak djecom. Inače, Čola se tek oženio 2001. godine, odnosno u 50. godini života. Sa suprugom je u vezi od 1989. godine. Imaju dvoje djece, Unu i Laru.
Kako su obožavateljice vječno vezane uz Čolića, tako su i ženska imena nezaobilazna u njegovim pjesmama. Tijekom dugogodišnje karijere opjevao je Evu, Jasminu, Juliju, gospu Micu gazdaricu, Kristinu, Esmu, Ivanu, Emili, Helenu, Rušku, Anđelu, a jedino ime koje je povezano sa stvarnim životom je Kristina kojoj je pjesmu posvetio otac, veliki Kornelije Kovač.
Prvi javni nastup imao je na takmičenju pevanja amatera 1967.godine, a svoju solo karijeru započeo je krajem 1970. godina pesmom "Sinoć nisi bila tu".
Međutim, malo poznat je potez na koji se Čola odlučio krajem sedamdesetih.
Pevač je tada želeo da iskoristi svoj talenat i da svoju već veoma uspešnu balkansku karijeru proširi na svetsko tržište.
S obzirom na to koliko je strancima teško da izgovore ime naše zvezde, njegovi producenti su odlučili da Zdravko postane - Dravko
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
'Pamtim kako smo se okupljali u Trebinju kod bake i djeda dok nismo pošli u školu i kako smo dobivali poklone od rođaka, prijatelja i susjeda. Drukčije je to vrijeme bilo, ljudi su bili bezbrižniji, pa samim tim i otvoreniji jedni prema drugima. Dozivali su se preko ulice na kavu ili ručak, spavali jedni kod drugih, radovali se i tugovali zajedno. To se, nažalost, danas promijenilo.
Inače, pjevač koji je na sceni već nekoliko desetljeća svoj privatni život uspjeva držati dalje od očiju javnosti. Čolić živi sa suprugom Aleksandrom i kćerkama Unom i Larom u elitnom, ali i mirnom dijelu Beograda, unutar luksuzne vile. 'Zdravko je nekako uvijek ostao skroman i prizemljen, nikad se nije ponašao kao zvijezda, već kao običan čovjek. Iz istog smo kraja, imam troje djece i često ih vodim na Košutnjak, u parkove i na igralište, a tamo sam ga nekoliko puta srela s kćerkom Larom. Djevojčica je odgojena, vidi se da je bila dobro odgojena i da su se za njezin odgoj pobrinuli roditelji, a Zdravko joj je jako posvećen. Čini se da uživa gledajući je kako trči, igra se i druži se s djecom, nije bahata i ne ponaša se kao što znaju djeca bogatih ljudi', rekla je tada Zdravkova susjeda
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Bacila je sve niz rijeku…..Riječi su kultne pjesme grupe Indexi iza koje stoji potresna priča o pobačaju.
Pjesma je objavljena 1975. godine ali mnogi ne znaju njezino pravo značenje. Čuvena pjesma Indexa, „Bacila je sve niz rijeku” je priča o dvije velike ljubavi pjevača “Indeksa”, Davorina Popovića, ali i Kemala Montena, autora pjesme. Davorin Popović bio je zaljubljen u anonimnu djevojke iz Sarajeva. Uoči vjenčanja, djevojka je abortirala i nestala bez da je njemu išta rekla. Mnogo godina kasnije, na koncertu u Švedskoj, Davorinu Popoviću se učinilo da ju vidi s bine, ostavio je mikrofon i sjurio se u publiku. Međutim, nije je našao i više je nikad nije vidio.
Evo kako je ovu potresnu priču prepričao sam autor ovog teksta, Kemal Monteno:
– Davorin je imao curu, bili su pred brakom. Velika je to ljubav bila. I njoj se ukazala prilika da ide u Ameriku. Ali već je bila trudna i ona se odluči, ono… pobaciti bez da Davorinu išta kaže. I tako je nastao taj dio pjesme: “nosila je našu ljubav, našu sreću prvi cvijet, bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet”.
Onda sam se sjetio i jedne priče kad sam se ja zaljubio u neku djevojku iz Čapljine. Ja bio poludio! – plus 80 a ja ju idem tražiti, a ne znam ni gdje stanuje ni ništa. Ja sam došao s’onim “Ćirom” do Čapljine. Izašao na plus 80 i hodam sam k’o budala po gradu i gledam ne bih li je sreo. Kad ja vidim u bašći… ja pogledam…ona bosa, u nekoj haljinici i neko cvijeće… ja pogledam… kad ona!
Sjetio sam se te slike i tako sam počeo pjesmu s prvom strofom, nakon čega sam prešao na ovu Davorovu potresnu priču…., ispričao je Kemal Monteno svojedobno medijima.
Bacila je sve niz rijeku
Stajala je usred bašte
ko najljepši cvijet
kao da je dio mašte
i muzike te
Slušala je pjesmu moju
posljednju što pjevam njoj
sad joj kažem zbogom draga
a bila je život moj
Prošla je kroz moje snove
i bila je tren
cjelim tijelom bila moja,
ja bio sam njen
Nosila je našu ljubav
nasu sreću, prvi cvijet
bacila je sve niz rijeku
i pošla u drugi svijet
Ali noćas ako sluša
nek čuje bol
u pjesmi koju pjevam
njoj samo njoj
Zauvijek neka nosi
na srcu znak
život je jedan ona bacila
Nek čuje bol u pjesmi
koju pjevam njoj samo njoj
zauvijek neka nosi na srcu znak
Život je jedan ona bacila….
Pjesma je objavljena 1975. godine ali mnogi ne znaju njezino pravo značenje. Čuvena pjesma Indexa, „Bacila je sve niz rijeku” je priča o dvije velike ljubavi pjevača “Indeksa”, Davorina Popovića, ali i Kemala Montena, autora pjesme. Davorin Popović bio je zaljubljen u anonimnu djevojke iz Sarajeva. Uoči vjenčanja, djevojka je abortirala i nestala bez da je njemu išta rekla. Mnogo godina kasnije, na koncertu u Švedskoj, Davorinu Popoviću se učinilo da ju vidi s bine, ostavio je mikrofon i sjurio se u publiku. Međutim, nije je našao i više je nikad nije vidio.
Evo kako je ovu potresnu priču prepričao sam autor ovog teksta, Kemal Monteno:
– Davorin je imao curu, bili su pred brakom. Velika je to ljubav bila. I njoj se ukazala prilika da ide u Ameriku. Ali već je bila trudna i ona se odluči, ono… pobaciti bez da Davorinu išta kaže. I tako je nastao taj dio pjesme: “nosila je našu ljubav, našu sreću prvi cvijet, bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet”.
Onda sam se sjetio i jedne priče kad sam se ja zaljubio u neku djevojku iz Čapljine. Ja bio poludio! – plus 80 a ja ju idem tražiti, a ne znam ni gdje stanuje ni ništa. Ja sam došao s’onim “Ćirom” do Čapljine. Izašao na plus 80 i hodam sam k’o budala po gradu i gledam ne bih li je sreo. Kad ja vidim u bašći… ja pogledam…ona bosa, u nekoj haljinici i neko cvijeće… ja pogledam… kad ona!
Sjetio sam se te slike i tako sam počeo pjesmu s prvom strofom, nakon čega sam prešao na ovu Davorovu potresnu priču…., ispričao je Kemal Monteno svojedobno medijima.
Bacila je sve niz rijeku
Stajala je usred bašte
ko najljepši cvijet
kao da je dio mašte
i muzike te
Slušala je pjesmu moju
posljednju što pjevam njoj
sad joj kažem zbogom draga
a bila je život moj
Prošla je kroz moje snove
i bila je tren
cjelim tijelom bila moja,
ja bio sam njen
Nosila je našu ljubav
nasu sreću, prvi cvijet
bacila je sve niz rijeku
i pošla u drugi svijet
Ali noćas ako sluša
nek čuje bol
u pjesmi koju pjevam
njoj samo njoj
Zauvijek neka nosi
na srcu znak
život je jedan ona bacila
Nek čuje bol u pjesmi
koju pjevam njoj samo njoj
zauvijek neka nosi na srcu znak
Život je jedan ona bacila….
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
"Oči boje lavande" ovih dana se vraćaju na svoj izvor. Autor pjesme Denis Maričić Dendo je sa svojom klapom Puntamika line i s "pojačanjem" Mladenom Grdovićem opet snimio ovu uspješnicu. Na Punti Bajlo ovi su dugogodišnji prijatelji i glazbenici snimili i spot koji će se za tjedan dana biti objavljen na CMC-u.
Kako se obično najbolji poslovi sklapaju uz dalmatinsku spizu i spontanu pjesmu, tako su i ekipa iz klape Puntamika line i Mladen Grdović došli na ideju za suradnju na jednoj večeri.
- Zapjevali smo "Oči boje lavande", zvučalo je dobro i došli smo na ideju da je snimimo. Kombinacija klape s Mladenom Grdovićem donijela je pjesmi jedan novi mediteranski štih i čast nam je što nam se Mladen pridružio, rekao je autor Denis Maričić koju je pjesmu te davne 1995. posvetio jednoj ženi i njenim očima boje lavande.
Pjesma je uistinu postigla veliki uspjeh, a javno je voli i Zdravko Mamić. Na probi klape Puntamika line, govore pjevači kroz smjeh da navijaju za Hajduka, ali da bi Zdravku Mamiću u svakom trenutku rado zapjevali omiljenu mu pjesmu.
Voditelj klape je harmonikaš i bas Zoran Božić, jedan od osnivača je bariton i drugi tenor Denis Maričić, a ostali članovi su Robert Kanjer, bariton, drugi tenor i mandolina, zatim najmlađi član Marko Zekanović, drugi tenor i gitara, Boris Marić, bas, Mario Štefanić, prvi tenor i gitara i Ivan Bačić, bariton, drugi tenor i gitara.
U raznim kombinacijama ovi pjevači surađuju godinama, a ono što im je i iznad nastupa je veliko prijateljstvo. Toliko se dobro poznaju da se na koncertima ponekad samo pogledaju i prasnu od smijeha. To i publici bude simpatično, a oni se ispričaju i nastavljaju dalje s pjesmom.
Klapu Puntamika su 1990. osnovali Pino i Denis u nešto drugačijem postavu nego danas.
- Nitko od nas ne živi na Puntamici, ali to nam je svima jako dragi dio grada. Tamo smo proveli mladost, išli na ljetne plesnjake, upoznali prve ljubavi. Osim toga, Društvo prijatelja Puntamike nam je pri osnivanju klape dalo veliku potporu pa smo i njima u čast uzeli to ime. Čak imamo i jednu pjesmu koju je napisao Branimir Mihatov 'Ja te volim, moja Puntamiko'. U ovo krizno vrijeme, uskočio nam je kao sponzor Vlado Deranja, direktor autobusnog poduzeća Puntamika line pa smo na ime klape dodali još i 'line', priča Denis Maričić.
Kako se obično najbolji poslovi sklapaju uz dalmatinsku spizu i spontanu pjesmu, tako su i ekipa iz klape Puntamika line i Mladen Grdović došli na ideju za suradnju na jednoj večeri.
- Zapjevali smo "Oči boje lavande", zvučalo je dobro i došli smo na ideju da je snimimo. Kombinacija klape s Mladenom Grdovićem donijela je pjesmi jedan novi mediteranski štih i čast nam je što nam se Mladen pridružio, rekao je autor Denis Maričić koju je pjesmu te davne 1995. posvetio jednoj ženi i njenim očima boje lavande.
Pjesma je uistinu postigla veliki uspjeh, a javno je voli i Zdravko Mamić. Na probi klape Puntamika line, govore pjevači kroz smjeh da navijaju za Hajduka, ali da bi Zdravku Mamiću u svakom trenutku rado zapjevali omiljenu mu pjesmu.
Voditelj klape je harmonikaš i bas Zoran Božić, jedan od osnivača je bariton i drugi tenor Denis Maričić, a ostali članovi su Robert Kanjer, bariton, drugi tenor i mandolina, zatim najmlađi član Marko Zekanović, drugi tenor i gitara, Boris Marić, bas, Mario Štefanić, prvi tenor i gitara i Ivan Bačić, bariton, drugi tenor i gitara.
U raznim kombinacijama ovi pjevači surađuju godinama, a ono što im je i iznad nastupa je veliko prijateljstvo. Toliko se dobro poznaju da se na koncertima ponekad samo pogledaju i prasnu od smijeha. To i publici bude simpatično, a oni se ispričaju i nastavljaju dalje s pjesmom.
Klapu Puntamika su 1990. osnovali Pino i Denis u nešto drugačijem postavu nego danas.
- Nitko od nas ne živi na Puntamici, ali to nam je svima jako dragi dio grada. Tamo smo proveli mladost, išli na ljetne plesnjake, upoznali prve ljubavi. Osim toga, Društvo prijatelja Puntamike nam je pri osnivanju klape dalo veliku potporu pa smo i njima u čast uzeli to ime. Čak imamo i jednu pjesmu koju je napisao Branimir Mihatov 'Ja te volim, moja Puntamiko'. U ovo krizno vrijeme, uskočio nam je kao sponzor Vlado Deranja, direktor autobusnog poduzeća Puntamika line pa smo na ime klape dodali još i 'line', priča Denis Maričić.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
„Ja poželim noćas
Oči boje lavande...
I bisere njene
Što ih usnama skriva…
Vrati mi Bože
Oči boje lavande
Jer sutra će kiše
isprati sve, isprati sve…“
Oči boje lavande...
I bisere njene
Što ih usnama skriva…
Vrati mi Bože
Oči boje lavande
Jer sutra će kiše
isprati sve, isprati sve…“
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Bah je rođen u Eisenachu (Njemačka) kao potomak starosjedelačke porodice u kojoj je bilo mnogo muzičara. Njegov otac je imao zvanje gradskog muzikusa, koje je Bahovoj porodici obezbijedilo skroman život. Rano je ostao siroče (sa 9 godina) te je za vrijeme školovanja živio kod starijeg brata, Johana Kristofera, takođe muzičara. On je bio učenik čuvenog orguljaša Pahelbela, tako da je Johan Sebastijan muziku učio ko brata. Već u to vrijeme javlja se kod Baha jedna karakteristična crta - prepisivanje djela velikih majstora. Na taj način je stekao izvanrednu tehniku pisanja. Pored violine učio je i orgulje.
Završivši školu, postao je 1703. godine najprije violinist u Weimaru (Vajmar), a zatim 1723. godine kantor u crkvi Sv. Tome u Leipzigu (Lajpcig). Tu je proživio najduži dio života svog nedovoljno shvaćen i slabo cijenjen od svojih savremenika. Bio je dva puta oženjen i u ta dva braka imao je dvadesetoro djece. Potkraj života oslijepio je. J. S. Bah bio je jedan od najvećih muzičkih majstora svih vremena. Počasni naslov "majstor nad majstorima" zahvaljuje bah svom u prvom redu savršenom svladavanju tehnike komponovanja u polifonom stilu.
Bah je najizrazitiji predstavnik baroka i najveći majstor instrumentalne polifonije. Njegov stvaralački opus je vrlo veliki, ali sva njegova djela nisu sačuvana. Sva Bahova djela predstavljaju jedinstvenu cjelinu i stoje na pojednakoj umjetničkoj visini.
Bah je napisao sljedeća instrumentalna djela: šest brandenburški koncerata, dva koncerta za violinu i orkestar, koncert za dvije violine, sedam klavirskih koncerata, tri koncerta za dva klavira, dva koncerta za tri klavira i koncert za četiri klavira. Za orgulje je napisao sljedeća djela: šest sonata, 140 koralnih preludijuma, 17 velikih preludijuma i fuga, 5 tokata i fuga, dvije sveske preludijuma i fuga izdatih pod nazivom Za dobro temperovani klavir, Umjetnost fuge, 6 francuskih i 6 engleskih svita, 18 preludijuma, dvoglasne i troglasne invencije, fantazije, kapriča, male preludijume, 6 svita za violončelo, 6 partita i sonata za violinu, 3 sonate za violu i veći broj sonata za flautu i čembalo.
Bahovo vokalno-instrumentalna djela su: 220 kantata (Kantata o lovu, Kantata o kafi, Svadbena kantata - sve tri su svjetovnog karaktera), Misa u h-moll (24 numere), Magnifikat, Pasija po Mateju i Pasija po Jovanu, Božićni oratorijum (duhovnog karaktera).
Ako se uopšte može prikazati Bahova veličina u nekoliko riječi, onda su u tom uspjeli Betoven i Gete. Betoven je za Baha rekao: Ne Bah (bach = potok) već more trebao bi se zvati zbog svoga beskrajnog znanja i umijeća, zbog nepresušnog vrela iz kojih je crpio svoje melodije i harmonije. Gete je izjavio jednom prilikom: Kad slušam izvođenje Bahove muzike, tada je čitavo moje biće potreseno i čini mi se kao da mi ne trebaju uši, oči, niti ostala čula.
Završivši školu, postao je 1703. godine najprije violinist u Weimaru (Vajmar), a zatim 1723. godine kantor u crkvi Sv. Tome u Leipzigu (Lajpcig). Tu je proživio najduži dio života svog nedovoljno shvaćen i slabo cijenjen od svojih savremenika. Bio je dva puta oženjen i u ta dva braka imao je dvadesetoro djece. Potkraj života oslijepio je. J. S. Bah bio je jedan od najvećih muzičkih majstora svih vremena. Počasni naslov "majstor nad majstorima" zahvaljuje bah svom u prvom redu savršenom svladavanju tehnike komponovanja u polifonom stilu.
Bah je najizrazitiji predstavnik baroka i najveći majstor instrumentalne polifonije. Njegov stvaralački opus je vrlo veliki, ali sva njegova djela nisu sačuvana. Sva Bahova djela predstavljaju jedinstvenu cjelinu i stoje na pojednakoj umjetničkoj visini.
Bah je napisao sljedeća instrumentalna djela: šest brandenburški koncerata, dva koncerta za violinu i orkestar, koncert za dvije violine, sedam klavirskih koncerata, tri koncerta za dva klavira, dva koncerta za tri klavira i koncert za četiri klavira. Za orgulje je napisao sljedeća djela: šest sonata, 140 koralnih preludijuma, 17 velikih preludijuma i fuga, 5 tokata i fuga, dvije sveske preludijuma i fuga izdatih pod nazivom Za dobro temperovani klavir, Umjetnost fuge, 6 francuskih i 6 engleskih svita, 18 preludijuma, dvoglasne i troglasne invencije, fantazije, kapriča, male preludijume, 6 svita za violončelo, 6 partita i sonata za violinu, 3 sonate za violu i veći broj sonata za flautu i čembalo.
Bahovo vokalno-instrumentalna djela su: 220 kantata (Kantata o lovu, Kantata o kafi, Svadbena kantata - sve tri su svjetovnog karaktera), Misa u h-moll (24 numere), Magnifikat, Pasija po Mateju i Pasija po Jovanu, Božićni oratorijum (duhovnog karaktera).
Ako se uopšte može prikazati Bahova veličina u nekoliko riječi, onda su u tom uspjeli Betoven i Gete. Betoven je za Baha rekao: Ne Bah (bach = potok) već more trebao bi se zvati zbog svoga beskrajnog znanja i umijeća, zbog nepresušnog vrela iz kojih je crpio svoje melodije i harmonije. Gete je izjavio jednom prilikom: Kad slušam izvođenje Bahove muzike, tada je čitavo moje biće potreseno i čini mi se kao da mi ne trebaju uši, oči, niti ostala čula.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Drustvo hvala na podrsci
Bahove Tokate za klavir spadaju verovatno u najmanje izvođena dela ovog velikog kompozitora. Ne može se tačno odrediti datum njihovog nastanka, ali se predpostavlja da su nastale kada je Bah bio još mlad, negde između 1705. i 1710. godine. Sastoje se iz više malih komada, koji uglavnom liče na ispisanu improvizaciju.
Kako je sazrevao, Bah se, s vremena na vreme, vraćao ovim delima i prepravljao ih. Ima ih ukupno šest, a najpoznatija (i meni najlepša) među njima je Tokata u e-molu (BWV 914). Ova Tokata nastala je negde oko 1706. godine i pruža odličan uvid u Bahov način komponovanja.
Interesantno je da poslednji deo ove Tokate (Fuga) veoma podseća na slično delo, nepoznatog autora, koje je pronađeno među italijanskim manuskriptima. Tema fuge je zapravo potpuno ista. U baroku je, zapravo, korišćenje tuđe muzike kao osnove bilo veoma popularno. Smatralo se čak nekom vrstom iskazivanja poštovanja i divljenja kompozitoru originalnog dela.
Bahove Tokate za klavir spadaju verovatno u najmanje izvođena dela ovog velikog kompozitora. Ne može se tačno odrediti datum njihovog nastanka, ali se predpostavlja da su nastale kada je Bah bio još mlad, negde između 1705. i 1710. godine. Sastoje se iz više malih komada, koji uglavnom liče na ispisanu improvizaciju.
Kako je sazrevao, Bah se, s vremena na vreme, vraćao ovim delima i prepravljao ih. Ima ih ukupno šest, a najpoznatija (i meni najlepša) među njima je Tokata u e-molu (BWV 914). Ova Tokata nastala je negde oko 1706. godine i pruža odličan uvid u Bahov način komponovanja.
Interesantno je da poslednji deo ove Tokate (Fuga) veoma podseća na slično delo, nepoznatog autora, koje je pronađeno među italijanskim manuskriptima. Tema fuge je zapravo potpuno ista. U baroku je, zapravo, korišćenje tuđe muzike kao osnove bilo veoma popularno. Smatralo se čak nekom vrstom iskazivanja poštovanja i divljenja kompozitoru originalnog dela.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Nemačka pijanistkinja i kompozitor, Klara Šuman (Clara Josephine Wieck Schumann), bila je jedna od najistaknutijih pijanista u doba romantizma. Njena koncertna karijera trajala je čak 61 godinu. Klarin muž bio je kompozitor Robert Šuman.
Kada je imala 9 godina, na jednom od svojih nastupa Klara je upoznala Roberta Šumana, koji je tada imao 18 godina. On je bio toliko oduševljen njenim sviranjem, da je tražio odobrenje od majke da napusti studije prava i počne sa časovima klavira kod Klarinog oca. Majka mu je to odobrila, tako da se Robert preselio u dom Vikovih.
Sa 11 godina Klara je imala svoj prvi solistički koncert u Lajpcigu, za kojim su usledili koncerti i po drugim manjim i većim gradovima. Kao mlada, svirala je kompozicije koje je birao njen otac – uglavnom efektna i popularna dela. Kako je sazrevala, sve više je sama birala svoj repertoar. Svirala je dela Skarlatija, Baha, Mocarta, Betovena, Šuberta, Šopena, Mendelsona i naravno – Šumana.
Posle puno muka, Klara se, na veliku žalost svog oca, u 19 godini udala za Roberta Šumana. Iako je morala da se stara o sedmoro dece (osmo je umrlo u ranom detinjstvu), Klara je nastavila da drži koncerte i da komponuje. Vrlo brzo je postigla evropsku slavu, a zahvaljujući mnogobrojnim koncertima na kojima je izvodila i dela svog muža, Šumanove kompozicije postajale su sve popularnije.
Klara je puno komponovala u detinjstvu i ranoj mladosti. U svojoj 14-oj godini, uz Robertovu pomoć, napisala je svoj prvi klavirski koncert, koji je i izvela dve godine kasnije. Međutim, kako je odrastala, sve više je gubila samopouzdanje u sebe kao kompozitora. Prestala je da komponuje kada joj je bilo 36 godina.
Godine 1853. Klara i Robert upoznali su dvadesetogodišnjeg Johanesa Bramsa, koji ih je oboje oduševio svojim talentom. Brams je neko vreme i živeo kod njih, a vrlo često se brinuo i o deci kada je Klara bila na turneji. Klara i Brams ostali su bliski prijatelji do kraja života.
Zbog mentalne bolesti svog muža, Klara je vrlo često morala sama da se snalazi oko finansija. Novac je zarađivala koncertirajući i podučavajući. Posle Robertove smrti (1856.), na koncertima je izvodila samo njegova dela. Poslednji koncert održala je u Frankfurtu, u martu 1891. godine. Pet godina kasnije umrla je od srčanog udara – 20. maja 1896. godine.
Klarin lik nalazio se na novčanici od 100 maraka.
Kada je imala 9 godina, na jednom od svojih nastupa Klara je upoznala Roberta Šumana, koji je tada imao 18 godina. On je bio toliko oduševljen njenim sviranjem, da je tražio odobrenje od majke da napusti studije prava i počne sa časovima klavira kod Klarinog oca. Majka mu je to odobrila, tako da se Robert preselio u dom Vikovih.
Sa 11 godina Klara je imala svoj prvi solistički koncert u Lajpcigu, za kojim su usledili koncerti i po drugim manjim i većim gradovima. Kao mlada, svirala je kompozicije koje je birao njen otac – uglavnom efektna i popularna dela. Kako je sazrevala, sve više je sama birala svoj repertoar. Svirala je dela Skarlatija, Baha, Mocarta, Betovena, Šuberta, Šopena, Mendelsona i naravno – Šumana.
Posle puno muka, Klara se, na veliku žalost svog oca, u 19 godini udala za Roberta Šumana. Iako je morala da se stara o sedmoro dece (osmo je umrlo u ranom detinjstvu), Klara je nastavila da drži koncerte i da komponuje. Vrlo brzo je postigla evropsku slavu, a zahvaljujući mnogobrojnim koncertima na kojima je izvodila i dela svog muža, Šumanove kompozicije postajale su sve popularnije.
Klara je puno komponovala u detinjstvu i ranoj mladosti. U svojoj 14-oj godini, uz Robertovu pomoć, napisala je svoj prvi klavirski koncert, koji je i izvela dve godine kasnije. Međutim, kako je odrastala, sve više je gubila samopouzdanje u sebe kao kompozitora. Prestala je da komponuje kada joj je bilo 36 godina.
Godine 1853. Klara i Robert upoznali su dvadesetogodišnjeg Johanesa Bramsa, koji ih je oboje oduševio svojim talentom. Brams je neko vreme i živeo kod njih, a vrlo često se brinuo i o deci kada je Klara bila na turneji. Klara i Brams ostali su bliski prijatelji do kraja života.
Zbog mentalne bolesti svog muža, Klara je vrlo često morala sama da se snalazi oko finansija. Novac je zarađivala koncertirajući i podučavajući. Posle Robertove smrti (1856.), na koncertima je izvodila samo njegova dela. Poslednji koncert održala je u Frankfurtu, u martu 1891. godine. Pet godina kasnije umrla je od srčanog udara – 20. maja 1896. godine.
Klarin lik nalazio se na novčanici od 100 maraka.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ruski kompozitor Petar Iljič Čajkovski (Pjotr Iljič Čajkovski) rođen je na današnji dan, o7. maja 1840. godine. Iako je živeo u istom periodu kad i kompozitori „Ruske petorke“, nije bio njihov član. U svojim delima Čajkovski je veoma uspešno kombinovao elemente ruskog folklora sa elementima zapadne muzike
Pošto je rođen u porodici skromnijeg porekla, roditelji su insistirali da prvo završi studije prava. Muzikom je počeo da se bavi kasnije, u 21-oj godini. Nikolaj Zaremba učio ga je muzičkoj teoriji, harmoniji i kontrapunktu, a kod Antona Rubinštajna učio je instrumentaciju i komponovanje. Kada ga je kasnije Nikolaj, mlađi brat Antona Rubinštajna, pozvao da predaje harmoniju, kompoziciju i istoriju muzike na Moskovskom Konzervatorijumu, Čajkovski je sa oduševljenjem prihvatio. Na nesreću, posle deset godina predavanja, doživeo je nervni slom. Pokazalo se da je posao predavača izuzetno iscrpljujuć, tako da je ubrzo odustao od toga.
Čajkovski je bio homoseksualac. Do tog saznanja došlo se, između ostalog, i zahvaljujući pismima njegovog brata Modesta, koji je takođe bio homoseksualac. Kada se omiljeni učenik Čajkovskog, Vladimir Šilovski (i sam homoseksualac) oženio, Čajkovski je doneo odluku da će se i on oženiti i to prvom koja ga bude htela.
U to vreme dobijao je romantična pisma od svoje bivše studenkinje Antonine Miliukove, koja je bila toliko uporna, da se kompozitor najzad i oženio njome. Međutim, već na medenom mesecu pokajao se zbog toga i pokušao je da izvrši samoubistvo, utapajući se u hladnoj reci. Na sreću, to mu nije pošlo za rukom. Razišao se sa suprugom posle samo šest nedelja zajedničkog života i nikada se više nisu videli. Antonina je završila u ustanovi za mentalno obolele, gde je i preminula 1917. godine.
Svoju Četvrtu simfoniju (f-mol, op.36) Čajkovski je napisao u periodu između 1877. i 1878. godine. Ovo delo posvetio je Nadeždi fon Mek, sa kojom se upoznao nešto pre ovog perioda i koja je bila njegov veliki prijatelj i ljubitelj njegove muzike. U to vreme posveta dela imala je mnogo veći značaj nego danas. Samim tim što je Čajkovski posvetio delo Nadeždi fon Mek („Posvećeno mom najboljem prijatelju“), on je nju priznao kao ravnopravnog partnera u stvaranju ovog dela.
Ovom prilikom vam predstavljam drugi stav ove simfonije, koji se smatra za jedan od najlepših laganih stavova Čajkovskog.
Pošto je rođen u porodici skromnijeg porekla, roditelji su insistirali da prvo završi studije prava. Muzikom je počeo da se bavi kasnije, u 21-oj godini. Nikolaj Zaremba učio ga je muzičkoj teoriji, harmoniji i kontrapunktu, a kod Antona Rubinštajna učio je instrumentaciju i komponovanje. Kada ga je kasnije Nikolaj, mlađi brat Antona Rubinštajna, pozvao da predaje harmoniju, kompoziciju i istoriju muzike na Moskovskom Konzervatorijumu, Čajkovski je sa oduševljenjem prihvatio. Na nesreću, posle deset godina predavanja, doživeo je nervni slom. Pokazalo se da je posao predavača izuzetno iscrpljujuć, tako da je ubrzo odustao od toga.
Čajkovski je bio homoseksualac. Do tog saznanja došlo se, između ostalog, i zahvaljujući pismima njegovog brata Modesta, koji je takođe bio homoseksualac. Kada se omiljeni učenik Čajkovskog, Vladimir Šilovski (i sam homoseksualac) oženio, Čajkovski je doneo odluku da će se i on oženiti i to prvom koja ga bude htela.
U to vreme dobijao je romantična pisma od svoje bivše studenkinje Antonine Miliukove, koja je bila toliko uporna, da se kompozitor najzad i oženio njome. Međutim, već na medenom mesecu pokajao se zbog toga i pokušao je da izvrši samoubistvo, utapajući se u hladnoj reci. Na sreću, to mu nije pošlo za rukom. Razišao se sa suprugom posle samo šest nedelja zajedničkog života i nikada se više nisu videli. Antonina je završila u ustanovi za mentalno obolele, gde je i preminula 1917. godine.
Svoju Četvrtu simfoniju (f-mol, op.36) Čajkovski je napisao u periodu između 1877. i 1878. godine. Ovo delo posvetio je Nadeždi fon Mek, sa kojom se upoznao nešto pre ovog perioda i koja je bila njegov veliki prijatelj i ljubitelj njegove muzike. U to vreme posveta dela imala je mnogo veći značaj nego danas. Samim tim što je Čajkovski posvetio delo Nadeždi fon Mek („Posvećeno mom najboljem prijatelju“), on je nju priznao kao ravnopravnog partnera u stvaranju ovog dela.
Ovom prilikom vam predstavljam drugi stav ove simfonije, koji se smatra za jedan od najlepših laganih stavova Čajkovskog.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Jedan od najznačajnijih čeških kompozitora, Bohuslav Martinu (Bohuslav Jan Martinů), rođen je na današnji dan – 8. decembra 1890. godine, u zvoniku crkve u mestu Polička u Češkoj. Njegov otac, inače obućar, bio je zadužen i za održavanje crkvenog tornja, u kome je verovatno i živeo. Bohuslav se rodio u tornju i tu je proveo veći deo svog detinjstva.
Pošto je vrlo rano počeo da pokazuje zanimanje za muziku, počeo je da ide na časove kod lokalnog violiniste. Svoj prvi javni nastup imao je već sa 7 godina, a u 10-oj godini napisao je i svoju prvu kompoziciju – gudački kvartet! Sa 16 godina otišao je u Prag, kako bi studirao violinu na Konzervatorijumu. Međutim, više su mu privlačile pažnju knjige i pozorište, tako da je ubrzo bio izbačen sa Konzervatorijuma. To ga nije sprečilo da nastavi da se usavršava sam, kao i da komponuje. Čak je primljen i u Češku filharmoniju, gde je svirao od 1913. do 1923. godine.
Za vreme Prvog svetskog rata (1914. – 1918. godine), Martinu je, kao učitelj, bio oslobođen službe. U tom periodu živeo je ponovo u svom rodnom gradu kao učitelj muzike. Pošto je shvatio da nema dovoljno znanja iz komponovanja, vratio se na Konzervatorijum, gde je pohađao časove kompozicije kod Jozefa Suka.
Godine 1923. Martinu je otišao u Pariz, gde je živeo narednih 17 godina. U Parizu je postao učenik Alberta Rusela, čiju muziku je izuzetno cenio. Martinuova muzika je bila veoma dobro prihvaćena u Parizu. U njegovim kompozicijama, pored češkog folklora, vide se i uticaji džeza (balet „La revue de cuisine“, 1927), reg-tajma i neoklasicizma (Double concerto, 1938, za dva gudačka orkestra, klavir i timpane)
Kada je nemačka vojska počela invaziju na Francusku, Martinu je, preko Španije, emigrirao u Ameriku, tačnije u Njujork (1941. godine). Tu je živeo sa svojom suprugom sve do 1953. godine. Nepoznavanje jezika, nedostatak sredstava za život, kao i nedostatak prilika u kojima bi pokazao svoj talenat, bili su problemi sa kojima su se u početku susretali svi umetnici koji su za vreme Drugog svetskog rata prebegli u Ameriku. Srećom, Martinu se vrlo brzo snašao. Komponovao je puno i dobio je posao predavača u Letnjoj školi u Berkširu, a onda i na Prinston univerzitetu. U ovom periodu napisao je pet simfonija (između 1942. i 1946. godine), kao i Violinski koncert (1943) i Koncert za dva klavira i orkestar (1943)
Iako je Martinu planirao da se vrati u Čehoslovačku odmah po završetku rata, nesreća ga je sprečila u tome. Naime, 1946. godine, nezgodan pad prouzrokovao je kraći period amnezije i delimično oštećenje sluha. Na sreću, vremenom mu se zdravlje poboljšalo. Dobio je i američko državljanstvo (1952), ali je vreme više provodio u Evropi. Između 1953. i 1955. godine živeo je u Rimu, gde je napisao Šestu simfoniju (1953) i orkestarsko delo „Fresques de Piero della Francesca“ (1955).
Martinu se nikada nije vratio u domovinu. Svoje poslednje godine proveo je u Švajcarskoj, gde je završio svoju dvanaestu i poslednju operu „The Greek Passion“ (1961). Umro je u 69-oj godini, 28. avgusta 1959. godine.
Pošto je vrlo rano počeo da pokazuje zanimanje za muziku, počeo je da ide na časove kod lokalnog violiniste. Svoj prvi javni nastup imao je već sa 7 godina, a u 10-oj godini napisao je i svoju prvu kompoziciju – gudački kvartet! Sa 16 godina otišao je u Prag, kako bi studirao violinu na Konzervatorijumu. Međutim, više su mu privlačile pažnju knjige i pozorište, tako da je ubrzo bio izbačen sa Konzervatorijuma. To ga nije sprečilo da nastavi da se usavršava sam, kao i da komponuje. Čak je primljen i u Češku filharmoniju, gde je svirao od 1913. do 1923. godine.
Za vreme Prvog svetskog rata (1914. – 1918. godine), Martinu je, kao učitelj, bio oslobođen službe. U tom periodu živeo je ponovo u svom rodnom gradu kao učitelj muzike. Pošto je shvatio da nema dovoljno znanja iz komponovanja, vratio se na Konzervatorijum, gde je pohađao časove kompozicije kod Jozefa Suka.
Godine 1923. Martinu je otišao u Pariz, gde je živeo narednih 17 godina. U Parizu je postao učenik Alberta Rusela, čiju muziku je izuzetno cenio. Martinuova muzika je bila veoma dobro prihvaćena u Parizu. U njegovim kompozicijama, pored češkog folklora, vide se i uticaji džeza (balet „La revue de cuisine“, 1927), reg-tajma i neoklasicizma (Double concerto, 1938, za dva gudačka orkestra, klavir i timpane)
Kada je nemačka vojska počela invaziju na Francusku, Martinu je, preko Španije, emigrirao u Ameriku, tačnije u Njujork (1941. godine). Tu je živeo sa svojom suprugom sve do 1953. godine. Nepoznavanje jezika, nedostatak sredstava za život, kao i nedostatak prilika u kojima bi pokazao svoj talenat, bili su problemi sa kojima su se u početku susretali svi umetnici koji su za vreme Drugog svetskog rata prebegli u Ameriku. Srećom, Martinu se vrlo brzo snašao. Komponovao je puno i dobio je posao predavača u Letnjoj školi u Berkširu, a onda i na Prinston univerzitetu. U ovom periodu napisao je pet simfonija (između 1942. i 1946. godine), kao i Violinski koncert (1943) i Koncert za dva klavira i orkestar (1943)
Iako je Martinu planirao da se vrati u Čehoslovačku odmah po završetku rata, nesreća ga je sprečila u tome. Naime, 1946. godine, nezgodan pad prouzrokovao je kraći period amnezije i delimično oštećenje sluha. Na sreću, vremenom mu se zdravlje poboljšalo. Dobio je i američko državljanstvo (1952), ali je vreme više provodio u Evropi. Između 1953. i 1955. godine živeo je u Rimu, gde je napisao Šestu simfoniju (1953) i orkestarsko delo „Fresques de Piero della Francesca“ (1955).
Martinu se nikada nije vratio u domovinu. Svoje poslednje godine proveo je u Švajcarskoj, gde je završio svoju dvanaestu i poslednju operu „The Greek Passion“ (1961). Umro je u 69-oj godini, 28. avgusta 1959. godine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.