Amira Medunjanin

[Vanilla]

[Mina]

[Vanilla]

[Vanilla]

[kreja]

[bakterijasmarsa]

jako mi se sviđa kako ova žena peva

[kreja]

[kreja]

“Bosanska Billy Holiday” - ovim riječima glazbeni novinar Garth Cartwright opisao je Amiru Medunjanin,
Sarajku čije je ime u glazbenom svijetu godinama sinonim za sevdah i sevdalinku. Usporedba s legendarnom
jazz pjevačicom Billy Holiday nije slučajna. Ono što je Billy Holiday stavilo u sam vrh jazz glazbe bila je
njena jedinstvena interpretacija, emotivna istančanost i iskrenost koju je unosila u svaku pjesmu te
beskompromisnost, kako u izboru pjesama tako i glazbenika s kojima je surađivala.

Amira Medunjanin je pak s jednakom iskrenošću, emocijom i inovatinošću pristupila stoljećima staroj
tradicionalnoj glazbenoj formi sevdalinke udahnuvši joj novi život i transformirajući je na način kako to
nitko prije nje nije napravio ili se usudio napraviti. Iako je glazba danas njen život, Amira nije sanjala o
profesionalnoj glazbenoj karijeri niti je željela biti pjevačicom. Prije rata studirala je ekonomiju, a od
1996. godine radila je kao prevoditeljica i knjigovođa u uredu Europske komisije u Sarajevu.

Drugi pravac

- Život me uvijek vodio u potpuno drugom pravcu od glazbe. Radila sam sve uobičajene stvari koje su u to
vrijeme radili moji vršnjaci: “normalan posao” od 8 do 17 sati, druženja, izlasci. Nisam imala nikakvo
formalno glazbeno obrazovanje niti sam razmišljala o profesionalnom bavljenju glazbom. Cijelo vrijeme
je ta ljubav prema sevdahu bila suviše moja i intimna da bih je dijelila s drugima, a bila sam svjesna i
činjenice da se moja vizija sevdaha i glazbe opčenito ne uklapa u tadašnju sliku glazbenog svijeta. Kroz
rad u Europskoj komisiji imala sam priliku upoznati veliki broj ljudi iz zemalja Europe koji su za vrijeme
i poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu. Svi oni dolazili su s određenom percepcijom o mojoj zemlji
i ne treba ih kriviti jer medijska slika Bosne kao polutamnog vilajeta poharanog ratom bila je jedina slika
koja je išla u svijet. Nervirala me ta cijela priča o “europskoj integraciji” Bosne i Hercegovine i potrebi ulaska
u Europsku uniju da bismo postali dijelom Europe. Mi smo oduvijek bili i jesmo dio povijesti i kulture Europe.
Željela sam im pokazati da je ta slika koju imaju pogrešna, njihova percepcija iskrivljena, a da su Bosanci
i Hercegovci nevjerojatno talentiran te kulturološki i tradicijski iznimno bogat narod. Pitanje je bilo kako to
promijeniti i na koji način “ispraviti krivu Drinu”? Shvatila sam da su mi taj glas i talenat koji sam dobila dati
s razlogom, ali mi je trebalo dugo da donesem odluku i kažem da je glazba ono čime se želim baviti, iako
sam oduvijek znala da je upravo sevdah ta priča o Bosni koju želim pričati.
Ljubav prema sevdalinci kod Amire se rodila još u djetinjstvu zahvaljujući majci koja ju je naučila pjesme, ali
i načinu kako da razumije njihov tekst i metafore kojima su nerijetko ispunjene. Godinama je, kako kaže,
proučavala sevdalinku i oduševljavala se njenom poezijom puno više nego glazbenim aranžmanima.
- Moja fascinacija sevdalinkom, prije svega, kreće od njenog teksta. Oduševljena sam činjenicom da je to
pisao narod i da se usmenim putem prenosila iz generacije u generaciju. Sve te pjesme zapravo pričaju
povijest našeg naroda. Pričati tu priču u današnjem vremenu i pritom koketirati s različitim glazbenim pravcima
za mene je sasvim normalna stvar. Odrastala sam uz muziku Nicka Cavea, Ekatarine Velike, Azre, ali sam
stovremeno u svima njima uvijek čula sevdah
Prve glazbene korake Amira je napravila na nagovor dugogodišnjeg prijatelja Dine Šarana, frontmena sarajevskog
benda Letu Štuke, i njenog supruga Bekima. Odlučili su zajedno otpjevati poznatu sevdalinku “Karanfil se na put
sprema” u Šaranovom aranžmanu, a snimak je uskoro stigao i do članova Mostar Sevdah Reuniona.

[kreja]

[kreja]

[kreja]

Gdje si bila dosad?

- Bili su oduševljeni. Sjećam se da su Faruk Kajtaz, tadašnji izvršni producent Mostar Sevdah Reuniona
i poznati mostarski novinar, i Dragi Šestić, idejni tvorac MSR-a, rekli da zvučimo kao Massive Attack.
Inzistirali su dođem u Mostar kako bi me čuli uživo, a ja sam pak inzistirala da nastavim svojim pravcem
i držim se istraživanja. Ipak, otišla sam u Mostar i otpjevala “Pšeničice sitno sjeme”, meni jednu od najdražih,
ali i najtežih sevdalinki, nakon čega je uslijedio komentar: “Pa gdje si bila do sada?”

No unatoč odličnim komentarima koje je dobila i činjenici da su je pozvali da gostuje na albumu “A Secret Gate”
iz 2003. godine, što je i učinila s pjesmom “Mujo đogu po mejdanu voda”, prošle su pune dvije godine do
Amirinog prvog studijskog albuma “Rose”.

- Bilo je vrlo je teško napraviti takav rez u životu posebice kada si svjestan da živiš u zemlji u kojoj je stopa
nezaposlenosti 50 posto i gdje se ljudi doslovno svaki dan bore za komad kruha. Da bi napravo tako veliku
prekretnicu moraš imati i nekakvu potporu od ljudi kojima si okružen, od obitelji, ali prvenstveno sigurnost
u sebe, snagu i zrelost. Postojalo je nepisano pravilo da je sevdah glazba rezervirana za starije generacije
i da ga mladi ljudi ne mogu razumjeti niti pjevati, da je to tradicija u koju se ne smije dirati. Ja sam smatrala
da je, kao i sve ostalo u životu, sevdalinka evoluirala. Ne možemo znati kako je neka pjesma zvučala prije
četiri stotine godina jer ne postoji audio zapis, ali sam sigurna da je imala istu poruku, emociju i srž koju je
nemoguće uništiti. Željela sam prenijeti svoje viđenje sevdaha i pitala sam se da li bi ga mogla spojiti s
različitim glazbenim žanrovima, a da se pritome zadrži tradicionalna forma koja ju je očuvala kroz stoljeća.
Ljepota, jačina i vrijednost sevdalinke upravo je u tome što je podložna mijenjanju i prilagođavanju forme i
aranžmana.

[kreja]

U prosincu 2004. godine Amira Medunjanin, zajedno s još petnaest glazbenika, u studiju Muzičkog centra
Pavarotti u Mostaru počinje snimanje svog prvog albuma na kojem se našlo dvanaest odabranih sevdalinki.
Album je to kojim je napravila svojevrstan hommage tradiciji, ali ispunila i vlastitu želju da za bosanski
blues čuju i izvan granica zemlje iz koje dolazi. Izvrsne kritike dolazile su sa svih strana, posebice iz Velike
Britanije gdje je glazbeni kritičar Sunday Timesa “Rosu” proglasio albumom godine. Uslijedili su brojni koncerti
u inozemstvu, ali i njen prvi nastup u rodnom gradu održan 2008. godine u sklopu 12. Sarajevo jazz festivala.
Nelagoda koju je osjećala pred nastup u Sarajevu prirodna je i razumljiva jer pjevati sevdah u Zagrebu,
Beogradu ili Berlinu nije isto što i pjevati ga pred publikom kojoj je sevdah dio glazbene i kulturne tradicije.

Sjećam se da sam imala veliku tremu. Tresla sam se kao Banja Luka '69. U publici je bila moja obitelj,
prijatelji i sugrađani kojima ne moraš govoriti i objašnjavati što je to sevdah jer oni to vrlo dobro znaju.
Moj cilj nikada nije bio praviti karijeru u BiH, nego prvenstveno pokazati svijetu kakvim bogastvom
raspolažemo. Nisam napisala niti stvorila nijednu od tih pjesma. One su dio nas i žive u nama. Snimka
tog koncerta, na kojem su me pratili Dino Šukalo, Kim Burton, Edvin Hadžić i Amar Cešljar, rezultirala
je 2009. godine mojim drugim albumom “Amira Live!”

[kreja]

Terapija bez medicinskog nadzora

RAZGOVOR
AUTOR: ZORICA KOJIĆ

Jedna lepa aprilska noć u Beogradu, kako to kaže sama Amira Medunjanin, „bosanska Bili Holidej“, najvrsnija interpretatorka tradicionalne bosanske sevdalinke u današnjici, mogla bi da se dogodi svima koji večeras budu prisustvovali nastupu ove izuzetne umetnice i njenog ansambla u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u organizaciji Jugokoncerta. A njen ansambl ovom prilikom poseban je van svake sumnje - imena Bojana Zulfikarpašića (klavir), Nenada Vasilića (kontrabas) i Bašara Kalifea (perkusije) zvone svojom umetničkom naročitošću i sama, dok je činjenica da svi zajedno promovišu aktuelni Amirin album „Amulette“, privlačna za sebe.


Da li biste mogli da objasnite pojmove sevdaha i sevdalinke onako kako ih vi lično osećate i razumete, i kako ih doživljavaju ljudi rođeni u Bosni?

- Meni je ljubav uvijek bila na prvom mjestu, i ne bi valjalo da je drugačije. Pažnja prema ljudima koji te okružuju je također važna. Ako sam u mogućnosti da im učinim život lagodnijim ili ljepšim sa nekom gestom ili iskazivanjem svojih emocija u pozitivnom ozračju, ja sam uvijek za tu opciju. Sevdalinka je za mene intiman svijet, i vjerujte mi na riječ, mnogo se lakše diše. Pjesme o ljubavi, čežnji, radosti, o prolaznosti života, čak i o samoći napisane na takav arhaičan način barem meni su mnogo lakše za prihvatiti i razumjeti od nekih modernih instant opservacija ili analiza. A možda sam samo rođena u pogrešno vrijeme. Ko će znati.

Što se tiče Bosanaca i Hercegovaca, situacija je slična kao i u mom slučaju. Pazite, sevdalinka ne predstavlja neki popularan muzički žanr. To nema veze sa ovom današnjom estradom, a opet ljudi na svakom derneku zapjevaju sevdalinke, ali onda kada stvarno osjete potrebu da ispune svoju dušu. I onda je svima nekako lakše. Nešto poput terapije bez medicinskog nadzora.

Kako ste vi naučili pevanje i da li ste uvek bili naklonjeni izvođenju sevdalinke ili su i neki drugi žanrovi u početku zaokupljali vašu pažnju?[fromt]

- Odrastala sam u vrijeme kada je sevdalinka bila na vrhuncu popularnosti. Na sarajevskom radiju su stalno vrtili pjesme koje su izvodili interpretatori sevdalinke poput Nade Mamule, Himze Polovine, Silvane Armenulić, Joze Penave, Ksenije Cicvarić, Muhameda Mešanovića, Emine Zečaj, Safeta Isovića i drugih. Ja ništa drugo i nisam htjela slušati. Ali jedan od najradosnijih trenutaka u mom ranom djetinjstvu je bio kada je tata kupio gramofon sa ugrađenim zvučnikom. Sjećam se da je imao stakleni poklopac i da je zvuk koji je izlazio iz tih zvučnika bio mono, ali to je toliko dobro bilo da sam ja bila presretna. Moram reći da mi često nedostaje taj zvuk i pucketanje kada igla prelazi preko vinila. Tada su bile popularne tzv. singlice i sjećam se da je to bio ritual kada dobijem neku novu singlicu. I zaista, male stvari čine čovjeka sretnim. Tako sam i počela pjevati, odnosno to su bili moji prvi pokušaji, iako moram priznati da uopšte nisam razumjela stihove pjesama, ali ta me muzika toliko opčinila da jednostavno nije bilo druge.

Koliku odgovornost mlad pevač oseća pred svim prethodnim velikanima interpretacije i šta je ono što lično donosi u nastavljanje ove bogate tradicije, rečju, koliko možete da budete slobodni u tumačenju?

- Mislim da su doajeni sevdalinke koje sam prethodno navela nedodirljivi i mislim da se nova generacija ne može porediti s njima. Ova generacija je potpuno drugačija. Nekako su otvoreniji, spremni na koketiranje sa drugim žanrovima i mislim da nemaju taj teret odgovornosti. Odrastali su i žive u drugom okruženju, u drugom sistemu vrijednosti. Sad, sve ovisi o njima koliko slobode sebi dozvole i koliko daleko žele da idu. U svakom slučaju, na svojim koncertima privlače mlađu publiku, što je meni izuzetno drago, prvenstveno zbog činjenice da smo bombardovani treš proizvodima koji ne vode ničemu.

Vaši saradnici na beogradskom koncertu i sami su vrsni umetnici na svojim instrumentima - kako ste sastavili ovaj ansambl?

U životu ne možete sve planirati, a nekada je i neophodno spustiti ručnu i vidjeti u kom smjeru možeš otići. Kompletna priča o Amulette projektu počela je slučajnom saradnjom sa Bojanom Zulfikarpašićem u aprilu 2009. godine. S obzirom da sam snimila prvi studijski album koji se naslanjao na izvorni način izvođenja, pa onda drugi koji je bio eksperiment sa klasičnom harmonikom, željela sam da naredni nosač zvuka bude potpuno drugačiji od prva dva. Tu mi je Bojan puno pomogao, uradio većinu aranžmana i zaista maestralno odsvirao cijelu ploču. S Nenadom Vasilićem na kontrabasu, Vlatkom Stefanovskim na gitari, Bachar Khalifeom na udaraljkama i Kim Burton na harmonici, album „Amulette“ je otišao u smjeru u kojem sam i sama željela ići, a da to nisam znala.

Ventil za opuštanje

- S obzirom na to da je sevdalinka muzičko poetska forma koja je nastajala u vrijeme kada su žene provodile najviše vremena unutar četiri zida i nisu imale priliku obogatiti svoj život na neki drugi način, pjevanje pjesama sigurno je predstavljalo dobar ventil za opuštanje. Nije da žene nisu imale drugog posla, ali morate razumjeti da su muškarci uvijek bili negdje drugdje ili na putu ili u ratu, a život ide bez pardona. Sva nagomilana osjećanja koja su se budila u njima morala su nekako biti artikulisana. Što se mene tiče, ja sam uvijek za suhi glas, nekako sam najbliža tom izvornom koloritnom svijetu sevdalinke. Mada je meni izuzetno lijepo kada uz glas ide i kucanje u saz, kao pratnja. Moram reći da je saz bio instrument koji je mnogo utjecao na razvoj sevdalinke. Potom je došla harmonika krajem devetnaestog vijeka, ali mišljenja sam da je harmonika instrument kojem treba posebna pažnja kada je u pitanju sevdalinka.

28.04.2013.

[kreja]

Amira Medunjanin u Kolarcu

Sevdah uzburkao Beograd

Sevdah diva Amira Medunjanin i njen orkestar, pogrešno bi bilo reći trio, u sastavu Bojan Zulfikarpašić
za klavirom, Nenad Vasilić na kontrabasu i Bašar Kalife na perkusijama, uz pomoć prijatelja Boška
Jovića na gitari, sinoć su u Beogradu, u prikladno intimnoj sali Kolarca, izvedbom sevdalinki i izvornih
narodnih pesama iz starih krajeva naše razorene domovine, oborili Beograd s nogu, izazivajući
naizmenične talase emocija i ovacija.

Nema više nikakve dileme posle koncerta koji je sinoć u dvorani Ilije M. Kolarca priredila Amira
Medunjanin, da je muzički novinar Gart Kartrajt opako pogrešio kada je sarajevsku sevdah divu
uporedio sa Bili Holidej, baš kao i oni koji su u njoj videli Cezariju Evoru. Ne, Amira je Medunjanin,
jedinstvena žena, umetnica satkana od emocija koje ne krije, već daruje svetu zahvaljujući
besprekorno čistom glasu koji može sve.

Na repertoaru koncerta na kome je predstavljen album “Amullete” našle su se sevdalinke “Moj
Omere dilbere”, “Grana od bora”, ali i “Kahvu mi drag ispeci”, “Hajde Jano” i mnoge druge u
dvosatnom nastupu, sve do bisa i suza, u kojima je završila Šantićevu “Eminu”. U slučaju
Amire Medunjanin, međutim, play lista nije ni važna, sve dok savršenom dikcijom peva,
na radost privilegovanih koji je slušaju, makar pevala na tekst iz telefonskog imenika.
“Rasplačem se svaki put i to je pokazatelj da me odnesu ljudi. Ta zajednička energija koja se
stvori je nevjerovatna i jednostavno je nemoguće ne ostati ravnodušan na sve to”, rekla je Amira
odmah posle koncerta za agenciju Anadolija.

“Prateći bend”, trio u sastavu Bojan Zulfikarpašić (klavir), Nenad Vasilić (kontrabas) i Bašar Kalife
(perkusionista iz Libana), često je nametao ritam koji je i našu glavnu junakinju pretvarao u prateći
vokal, improvizujući na sceni mešavinu džeza i bluza koji nikad ne napušta etno melodiju i sevdah
nasušni. Za potrebe pesme “Što te nema” gošći iz Sarajeva pridružio se i Boško Jović, maestralni
gitarista koji već dve godine dertuje sa Amirom.
“Sevdah opisuje ono najtananije i najosjetljivije u ljudskom biću i sve je užasno individualno, kako
ko doživljava. Ja sve te emocije koje se iskazuju kroz metafore, kroz poruke koje se prožimaju,
lično doživljavam kao da se meni događaju. Sve je vrlo individualno i ja to tako doživljavam.
U potpunosti respektujem ljude koji su pisali sve ove priče. Znači treba slušati sve te poruke koje
su skrivene”, poručila je Amira na kraju beogradskog gostovanja.

e- novine

[kreja]

[kreja]

Drugi koncert 10. jubilarnog Vip Zagreb Jazz Festivala koji se ove godine protegao na gotovo cijelu godinu rezerviran je za čudesnu pjevačicu sevdaha, Amiru Medunjanin.
Sarajka, sada već svjetskog ugleda, Amira Medunjanin je s probranom ekipom glazbenika zimus u Zagrebu, u studiju dvorane Vatroslava Lisinskog snimila svoj četvrti samostalni album, "Silk & Stone" i premijerno ga je odlučila predstaviti u Zagrebu upravo večeras u ZeKaeM-u i sutra u VIP klubu.
Da su ovo prilike koje ne treba propustiti, pokazuje već tjednima traženje karte više, jer na Amirinim koncertima, kako se sjećamo još od prošle jeseni, atmosfera je sasvim posebna.

Pjesme koje ona pjeva, sevdalinke, ali i druge balade s balkanskih prostora koje ona svojom izvedbama i aranžmanima čini srodnima, prije svega su priče o ženama i njihovim sudbinama. I kao što je ženski blues kategorija sasvim različita od muškog bluesa, jer se radi o ženskim temama i interesima, tako i Amira bira pjesme čežnje ("Ima dana", "Što te nema"), ljubavnoga žara ili jada i melankoličnog raspoloženja, ali redovito iz ženskog rakursa pripovijedanja.
Na koncertima će si ona tako dati vremena i u kratkim, efektnim uvodima ispripovijediti i pojasniti tekst koji u pjesmi slijedi, da bi se i lakše koncentrirali i udubili ne samo u ono što ona pjeva, nego da bi nam bilo i jasnije zašto je ona, eto, izabrala upravo te, a ne neke druge skladbe. Boris Dežulović je u popratnom tekstu Amirina albuma koji se upravo promovira napisao da se radi o "pjesmama o tišini", o ljubavnim pismima "što ostaju zauvijek u ladici, poslana zapravo onome tko će ih jednog dana pronaći". Pisma koja Amira odabire na svom zadnjem albumu, a koji se ovih dana promovira, pisana su, osim u Bosni i u Crnoj Gori i u Makedoniji ("Eleno Kerko") i Srbiji, ali i u Koprivnici ("Čula jesam da se dragi ženi") i to su pjesme koje govore redom o ženama, majkama i kćerima (Sejdefu majka buđaše), ostavljenim nesretnicama, "šejtan -devojkama", odbjeglim robinjama...
"Amira Medunjanin otišla je korak dalje od pukog reproduciranja, naime, posvetila se istraživanju raznih kreativnih mogućnosti izražavanja i stvorila jedinstven pristup tom glazbenom idiomu", napisao je Davor Hrvoj. To je vidljivo i iz sastava njezina ansambla. "Namjera nam je bila da iskoristimo mogućnost korištenja muzičkih instrumenata koji su pretežno zastupljeni u zapadnoj kulturi i tradicionalnih instrumenata koji su na istoku umnogome zastupljeni", kaže Amira. Tako su njezini stalni suradnici, vrstan, nagrađivani jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić i sjajan gitarist Boško Jović napravili su aranžmane za ove pjesme ostavljajući dovoljno prostora i za tradicionalne, istočnjačke intrumente. Tako ud i kanun sasvim magično sviraju gosti iz Turske, Yurdai Osman Tokcan i Hakan Güngör, koji će nastupiti i na koncertima. "Taj spoj istoka i zapada s poetikom naših prostora je osnova za koncept novog albuma", zaključuje Amira. Na albumu je sve snimljeno "uživo", bez dodavanja, nasnimavanja i prepravljanja, baš kao što će to ponuditi i sam koncert. A ono što pamtimo iz ranijih nastupa, a čega na albumima ne može biti, jest nepredvidivost Zulfikapašićevih virtuoznih izleta u improvizaciju, iznenađujućih dueta Amire s, primjerice kontrabasistom Nenadom Vasilićem, ili pak sasvim nadnanaravnih solističkih brojeva.
Amira svoj istančani senzibilitet i svoj bogom dani glas uživa podijeliti s drugima, publika to osjeti i emocije se brzo počnu prelijevati. A kako njezinom promišljanju sevdaha nikada ne nedostaje i mnogo ukrasa, u tim se izvedbama, u organskom spoju tradicije i suvremenosti, van svake konvencionalnosti, nađe i dovoljno prostora za jazz.

[kreja]