Desanka Maksimović

[kreja]

a nju se kaže da je napisala najljepše stihove o ljubavi, a ljubavna priča Desanke Maksimović, koju je imala s ruskim kadetom mnogi opisuju kao pravu bajku. Desanku mnogi pamte kao uglađenu i elegantnu gospođu, kose upletene u punđu, sa šeširom na glavi i osmijehom tajanstvenim poput onog na misterioznoj Mona Lizi.

Pisala je, rekli bi, baš onako kako je i osećala. Svim svojim srcem davala se pjesmama koje su bile njena djeca. Stihovima nas je učila da se nadamo i da volimo, onako hrabro i bajkovito kako je ona voljela jednog Sergeja, a prvi put se poljubila sa 35 godina. Mnogi pamte ono: „Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da”… Tako je i Desanka čekala svoju sreću i to, rekli

Priča se da je valjevska gimnazijalka bila zaljubljena u Dragoljuba Obradovića. Međutim, velika Desanka Maksimović očigledno nije priznavala te dječije, školske simpatije. U intervjuima je govorila da je Rus sa kojim je provela cijeli život bio njena prva ljubav. Poslije slavne valjevske gimnazije i studija književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu, Desanka Maksimović dobija stipendiju francuske vlade i odlazi u Pariz 1923. godine. Bila je profesorka u Prvoj ženskoj gimnaziji, a prvu ljubav – i svog supruga upoznala je kao već poznata pjesnikinja. U jednom intervjuu govorila je o tome kako je upoznala čovjeka s kojim je provela život.

– Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pjesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Vjerovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila.

[kreja]

Varnice koje su prštale između dvoje pjesnika bile su očigledne, ali iako je Sergej Slastikov htio da odvede Desanku pred oltar – ona nije tako lako pristala na njegovu bračnu ponudu. Morao je da čeka da ona ispuni sve svoje dužnosti i obećanja. Pošto je bila najstarija u roditeljskoj kući Desanka je smatrala da prije udaje mora da izvede na put “djecu” – mlađu braću i sestre. Objasnila je zaljubljenom Rusu zavjet koji je sama sebi dala i slovenske duše su se razumele.

– Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon vjenčali i zasnovali svoj dom – opisuje Maksimović.

Slastikov je bio ruski imigrant, mladi kadet koga su tokom Prvog svjetskog rata zarobili. Dugo mu je trebalo da dopre do Beograda, a onda se 1933. godine oženio Desankom, koju je čekao i strpljivo volio. Poslije vjenčanja je završio glumačku školu i ubrzo dobio ponudu da glumi u pozorištu u Skoplju, ali je istom brzinom to i odbio – zbog Desankine službe u Beogradu.

– Zaposlio se u izdavačkoj kući „Prosvjeta” kao prevodilac ruskog jezika. Za svog života preveo je četrnaest knjiga – govorila je Desanka.

Sergej je bio poetska duša, dječije pjesme koje je pisao potpisivao je kao “Kalužanin” – u slavu svoje rodne Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve: „S nježnošću gledah stopa ti trag, trag po snijegu bijelom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu cijelom”

[kreja]

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.

[kreja]

Zašto je bajka krvava?

Desanka Maksimović je doživjela tri rata i u svom srcu odbolovala sve rane svoga naroda. Nakon što je čula detalje stravičnog zločina u Kragujevcu koji su njemačke okupatorske snage izvršile nad nedužnim srpskim stanovništvom tokom Drugog svjetskog rata napisala je „Krvavu bajku“, koja je postala himna i od tada nije bilo onog ko te stihove nije znao napamet. Njome je sačuvala sjećanje na jedno od najvećih stratišta. Time se izdigla na same vrhove srpske književnosti, jer lijepo je kada pjesnici stvaraju, ali su veličanstveni kada svojom poezijom sačuvaju istoriju od zaborava. Jer, znamo da ono što nije zapisano biće i zaboravljeno. Mnogi su se pitali kako je bajka krvava, ali Desanka Maksimović je željela da kroz taj naziv pjesme istakne koliko je bilo nevjerovatno da se u 20. vijeku u Evropi koja se diči svojom kulturom desi jedan tako monstruozan zločin nad djecom. Razumjela je Desanka Maksimović kakve poruke nebo šalje zemlji kroz gromove i munje. Stihovima ove pjesme ona pokazuje da ne može da se pomiri sa ratnim zvjerstvima i ratovima u kojima se gube ljudski životi.

Sreća je lepa samo dok se čeka

Čitajući njenu poeziju uočavamo da je pjesnikinja okrenuta sebi, te da je obuzeta strijepnjom i da se boji da ide do kraja u bilo kom osjećanju. Ta patrijarhalna ženska plašljivost svojstvena je naročito njenoj ljubavnoj lirici. Jednom prilikom je kazala:

„Kod mene je ljubav bila uvek nekako čekanje, pripremanje za njen doček“.

Stihovi “Ne, nemoj mi prići; Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra’“ stihovi su jedne od najljepših ljubavnih pjesama u kojoj Desanka Maksimović kazuje da je sreća u ljepoti čekanja ljubavi, a ne u njenom ostvarenju.

Dok stihovima „Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične“ otkriva da se plaši uzbuđenja koje izaziva muzika.

Doživljaj prirode ispunjava čitavu poeziju Desanke Maksimović. Kad bi se umorila od svojih unutrašnjih nesporazuma ili kad bi izgubila vjeru u ljude ona se okretala šumama, livadama i svijetu bilja i leptirova. I kad je pjevala o ljubavi, o naciji, o socijalnim temama, ona je uvijek u prirodi i s prirodom. Radovala se prirodi i životu, obožavala je svoju Brankovinu. Međutim, u njenim pjesmama često se pojavljuje i motiv ubijanja u prirodi, a svima je zajedničko obilježje saosjećanja sa nevinim i nemoćnim žrtvama nasilja. Te pjesme i svojom bajkovitom prirodom prethode pjesmi „Krvava bajka“. Socijalnim temama je prilazila više s moralno-psihološke nego s klasne strane, a pjesme su ispunjene ljubavlju prema socijalno ugroženim slojevima, prema radniku i seljaku, a one su posredno i kritika društva. Pjevala je o svojim seljacima iz Brankovine, o njihovim brigama i nevoljama koje ne prestaju ni u smrtnim časovima, o volovskim kolima na kojima umiru porodilje na putu od sela do grada, o srdačnosti i

[kreja]

TREPNJA

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu?
Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.

[kreja]

OPOMENA

Čuj, reću ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

[kreja]

PROLETNJE PESME
I
Proleće, danas zvaću te čistotom:
još sunce vrelo poljubilo nije
oka ti dva;
a stidljivo ti lice još se krije,
i nekom svežom, nevinom lepotom
danas ti sja.
Proleće, danas radost ću te zvati:
jer za osmehe čelo tvoje vedro
jedino zna.
Na tvoje čisto, nasmejano nedro
danas prljavom nogom ne bih stati
želela ja.
Već kad bih kako danas leptir bila,
pa da visoko u zrak se uznesem,
nadvisim sve:
da tebi nigde mrlju ne nanesem,
da samo senkom svojih tankih krila
dodirnem tle.
II
Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog'o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.