=>
Potkraj romana, kada se priča o vremenu uoči početka Prvoga svjetskog rata, jedan od protagonista Toma Galus, revolucionar i radikalni jugoslavenski nacionalist, sin činovnika Albana von Gallusa, u razgovoru s potomkom jedne begovske obitelji, Fehimom Bahtijarevićem, kaže sljedeće: „znači da morate da ostanete ono što ste ili, ako hoćeš, ono što ste bili; morate, jer niko ne može da bude i ono što jeste i protivno od toga” (NDĆ, 287). Galus je tako postao paradigmatičan lik – protagonist koji je tobože glasnogovornik samog Andrića ili čak sam Andrić , no mene zanima nešto posve drugo. Diskusija o kojoj je riječ pojavljuje se u trenutku kada su se ljudi, iskoristimo pripovjedačeve riječi izrečene nešto ranije u knjizi kojima se anticipira dolazak nove epohe, „počeli da se dele i okupljaju, odbijaju i privlače po novim merilima i na novim osnovama, a snagom starih strasti i drevnih nagona” (NDĆ, 253-254). Podjele na grupe, nema sumnje, temeljni su mehanizmi ljudske spoznaje kao svaka druga kategorizacija stvarnosti, a u riječima Galusa javlja se jedna od najvažnijih, po meni, opsesija Andrićeva pisma, opsesija koja definira sudbinu njegovih junaka, naime problem pripadanja određenoj skupini sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Nije pri tom Andrić kao stvaratelj svoga univerzuma apologet kolektivizacije pojedinčeve sudbine, naprotiv – on je njezin skeptički, pa i apokaliptički promatrač. Treba pak reći da se problem pripadnosti pojavljuje suptilno, nenametljivo i proizlazi ne toliko iz nekih eksplicitnih pripovjedačevih argumentacija, već se, u činu čitanja, implicira na nekoliko razina teksta. U ovom članku ne zanima me pitanje do koje se mjere lik Galusa i njegova ideologija – te drugi likovi i njihove ideologije – podudaraju sa samim piscem. Mene zanima svijet koji je pisac stvorio u romanu Na Drini ćuprija jer je taj njegov svijet pronicljiva i gorka alegorija naše stvarnosti, a također dio njegove – kako je to okarakterizirao Tvrtko Kulenović – filozofije patnje (Kulenović 1995). Zahvaljujući Andriću i čitanju njegova djela, mi se s tom patnjom suočavamo.
Istraživači obično primjećuju kod Andrića dvije poetičke orijentacije. Prva je lirska, u kojoj je izraženo egzistencijalno ja, druga je, uvjetno rečeno, tradicionalna,u kojoj se pojavljuje epska dominanta koja, kako kaže Enver Kazaz, „razdvaja pripovjedača od njegovih junaka” (Kazaz 2012a). Analizirajući Andrićevu prepisku sa Zdenkom Marković iz 1921. godine, a pogotovo jedan citat („Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu iako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.“), Ivan Lovrenović ustvrdit će da piščeva deklaracija o povratku na stari posao značiponovnu „posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni” (Lovrenović 2008, 4). Dalje Lovrenović o tom „turskom i neracionalnom” piše ovako:
Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i već slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psihološko-emocionalnu ali i refleksivnofilozofsku konfiguraciju, što ju “na površini”, u piščevom tekstu, vidimo kao napuštanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje “objektivistički” impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monološki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti (Lovrenović 2008, 6).
I doista, Andrić nakon 1920. godine napušta modernističku poetiku, ali to nipošto ne znači da se od modernizma, i vezanih na nj premisa, potpuno odmaknuo. To se vidi ne samo u Znakovima pored puta ili u nekim pripovijetkama gdje se, kako dokazuje Enver Kazaz u svojoj studiji, Andrić opredijelio za „osoben model novohistorijske, simboličke, paraboličke i psihološke proze, a samim timnjegova priča ne fokusira doživljajnost pripovjedača kao svoj osnovni predmet, nego doživljajnost likova u paradoksalnosti različitih egzistencijalnih situacija i historijskih zbivanja”(Kazaz 2000a). Isto je tako, što se ne baš često primjećuje, i u romanu Na drini Ćuprija. U toj knjizi jedna od najznačajnijih ‘modernističkih’ preokupacija jest problem pripadanja grupi, a s tim upravo pitanje naglašenog, ali skrivenog iza niza tekstualnih postupaka, egzistencijalnog ja. Stoga me Andrićev čovjek na višegradskom mostu više podsjeća na lik s najpoznatije Munchove slike nego na epske junake, Bošnjake ili Srbe.
Svaki čovjek, svaki pojedinac, mora pripadati nekoj grupi. Mora imati neki identitet ili neke identitete. Kako kaže Galus „morate da ostanete ono što ste”. Ova rečenica presuponira da postoji nešto što bi se moglo definirati kao suštinsko pripadanje nečemu. Kako ljudi moraju pripadati grupama, isto tako grupe same (zajednice, kolektivi) moraju postojati kao neizbježne kategorije našeg spoznajnog sistema. Kako svijet dijelimo na pojedince, predmete i boje, tako ga i dijelimo na kolektive. To je logika tog našeg svijeta. Bez obzira koliko želimo od grupa, i pripadanja njima, pobjeći, uvijek im se vraćamo na jedan ili drugi način. Ako smo napustili, svjesno ili nesvjesno, jednu grupu, pridružujemo se nekoj drugoj, i tako dalje ad infinitum. To je neminovnost našeg svijeta, o čemu svjedoči i drugi Andrićev protagonist Maks Levenfeld iz priče Pismo iz 1920. On bježi iz Bosne u kojoj vlada mržnja, ali na kraju pogine u građanskom ratu Španjolskoj. „Tako je završio život čoveka koji je pobegao od mržnje”, reći će gorko pripovjedač na kraju priče. Levenfeld je pobjegao s jednog polutoka (balkanskog) na drugi (iberijski). Mržnja je svugdje, kao i različite skupine ljudi, ne samo na Balkanu.
Andrićevi junaci, za razliku od modernističkih junaka par excellence i Maksa Levenfelda, nemaju izraženu svijest o svom pripadanju grupi, odnosno autor eksplicitno ne psihologizira njihov stav prema tom pitanju. Oni se ne bore protiv kolektivne pripadnosti, ne bore se protiv nasilne stigmatizacije, ne traže vlastito ja kako bismo to očekivali od modernističkog lika. Oni tim kolektivima jednostavno pripadaju, to je njihova bolna sudbina, i ta činjenica – upravo takva konstrukcija odnosa pojedinac-grupa – izaziva kod čitatelja niz egzistencijalnih pitanja. Stoga je Andrićev svijet – svijet u kojem se itekako to pitanje propituje, no ono se propituje na sasvim drugačiji način nego što bismo to očekivali od modernističke poetike, na drugačiji način nego u ranijim djelima Ex ponto i Nemiri.
Najznačajniji svjedok i analitičar kolektivne pripadnosti pojedinca grupama u romanu Na Drini ćuprija bez sumnje je njegov pripovjedač. No, ne radi se o tome da on eksplicitno moralizira, da pokušava u modernističkom ključu propitivati to pitanje, da pokušava osporiti pripadnost likova pojedinim zajednicama, da, na kraju, lamentira zbog toga, što ga vodi samoubojstvu. On je nijemi promatrač koji samim svojim mjestom u okviru stvorenog univerzuma, samom svojom prisutnošću, hladnokrvno opisuje tragičnu, ali u biti grotesknu relaciju pojedinac-grupa (u tom romanu pojedinci rijetko kada dolaze u sukob sa svojom zajednicom, što je, primjerice, slučaj u pripovijetciAnikina vremena). On se „ne oglašava – kaže Zdenko Lešić – kao «samosvojno Ja», već iščezava među stvarima i izbliza osluškuje njihove glasove” (Lešić 2012, 60) . Kako „Andrićev pripovjedač ulazi u svijet o kojem govori i o njemu govori iznutra”, on najbolje zna da je u takvom univerzumu svaki oblik individualnosti – ako je shvatimo kao opreku kolektivnoj pripadnosti – utopija. Svaki pojedinac je uvijek dio velikih ili malih zajednica, a pripadanje zajednicama nosi sa sobom ne samo pozitivno nego i toliko izražen kod Andrića niz negativnih posljedica. Nije riječ o samom pripadanju grupi, već o posljedicama koje proizlaze iz takva pripadanja. To je prije svega egzogena stigmatizacija i nasilno svrstavanje što obično vodi neminovnom reduciranju individualnih crta pojedinca na račun kolektivnih. Kod modernističkog junaka par excellence takva svijest izaziva unutarnju egzistencijalnu patnju, Andrićeve junake najčešće vodi fizičkom zlostavljanju ili smrti. Junaci iz romana Na Drini ćuprija nepate zbog svojih unutarnjih nemira, oni pate zbog drugih likova koji, zastupajući druge – opresivne – kolektive, nanose im zlo. Sve to vidi pripovjedač, a s njim naravno i čitatelj. Velika snaga te naracije je u tome da čitatelj mora zauzeti stav, mora popuniti prazna mjesta koje je ostavio pripovjedač . Mora poduzeti nekakva sredstva prema likovima, mora osvijestiti njihov položaj, što znači da se mora okrenuti etici. Protagoniste ne može izbaviti samo priča i pričanje (toliko bitne komponente kod Andrića ), već prije svega čitateljev moralni stav. Na taj način čitatelj, sažaljevajući se nad žrtvama nasilja, postaje čovjekom i sam shvaća problematičnost mehanizma bezuvjetnog pripadanja. To je moralna poruka Andrićeva djela.
U jednom trenutku naracije pripovjedač opisuje muslimanske izbjeglice iz Srbije koji su morali bježati od srpskih ustanika na početku 19. stoljeća:
I vreme je činilo svoje. Život je tekao, na izgled nepromenjen. Prošlo je više od trideset godina od ovog razgovora na kapiji. Ali oni kočići, koje su carski mubašir i rujanski serdar sadili po granici, pustili su koren, primili se i rodili sporim ali po Turke gorkim plodom: Turci su morali da napuste i poslednje gradove po Srbiji. I jednog letnjeg dana pritište višegradski most žalosna povorka izbeglica iz Užica.
Bili su oni topli dani sa dugim prijatnim sumracima na kapiji, kad Turci iz čaršije ispune obe terase nad vodom. Tu se u takve dane sepetima dogoni bostan. Zrele dinje i lubenice se hlade po vas dan, a predveče ih kupuje dokon svet i jede na sofi. Obično se dvojica opklade da li je lubenica iznutra crvena ili bela. Onda je raseku i onaj koji je izgubio plati, a svi zajedno jedu, uz razgovor i glasne šale.
Iz kamenih terasa bije još vrelina dana, a sa vode već se javlja hladan dah, uporedo sa sumrakom. Reka je bleštava po sredini a osenčana i zagasitozelena pri obalama, ispod vrba i rakita. (…)
Nikad se čudna i izuzetna lepota kapije ne može bolje osetiti nego u te letnje dane, u ovaj sat. Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje. Uz kafu i duvan tu mnogi od tih skromnih građana, koji nema mnogo više od te kuće i ono malo dućana u čaršiji, oseti u takve sate bogatstvo sveta i neizmernost božjih darova. Sve to može ljudima da pruži, i kroz vekove da pruža, jedna građevina, kad je lepa i jaka, u dobar čas zamišljena, na pravom mestu postavljena i srećno izvedena.
(…)
Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima.
Pojava tog premorenog i raskućenog sveta ugasi odjednom živost na kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama (NDĆ, 106-109, istaknuo – M. Cz.).
U ovom odlomku dolazi do izražaja snaga Andrićeve poetike. U prvom paragrafu (istaknuto kurzivom) pripovjedač suho i hladnokrvno ustvrđuje da „Turci su morali da napuste i poslednje gradove po Srbiji. I jednog letnjeg dana pritište višegradski most žalosna povorka izbeglica iz Užica”. Čitatelj bi očekivao da se narator osvrne na taj događaj, da ga opiše, da zauzme svoj stav prema njemu, da kaže da je protjerivanje ljudi samo zbog njihove pripadnosti strašna tragedija. Ovdje, kako vidimo, ovo nije slučaj (i ne zato što se radi o muslimanima, ista se poetika pojavljuje u opisu prognanih pravoslavaca). Vidimo da sljedeći redak počinje od deskripcije kasabe, opisa – kako vidimo – posve idiličnog: „Bili su oni topli dani sa dugim prijatnim sumracima na kapiji, kad Turci iz čaršije ispune obe terase nad vodom. (...) Onda je raseku i onaj koji je izgubio plati, a svi zajedno jedu, uz razgovor i glasne šale”. S ovim ulomkom započinje opširniji opis, čak na dvije stranice teksta, koji se odnosi na okolnosti u kasabi, s izraženim elementima impresionističke poetike. Kad čitamo fragment: „Nikad se čudna i izuzetna lepota kapije ne može bolje osetiti nego u te letnje dane, u ovaj sat. Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje. Uz kafu i duvan tu mnogi od tih skromnih građana, koji nema mnogo više od te kuće i ono malo dućana u čaršiji, oseti u takve sate bogatstvo sveta i neizmernost božjih darova”, čini nam se da takvo nešto ne može (čak ne smije!) pripadati tekstu koji upravo pokazuje ljudsku tragediju kao što je nasilno protjerivanje čitavih sela. Čitatelj bi mogao steći dojam da je pripovjedaču svejedno, da ga ne zanimaju te izbjeglice. Ali to je prividno. Takva strategija zapravo još više dramatizira taj prizor nego izbor bilo kojih, čak i najtragičnijih riječi. Problem pisanja o žrtvi – te o odnosu pripovjedača prema zločinu – teoretizira se u suvremenoj teoriji u okviru studija o holokaustu. Možemo lako zamisliti sličan književni prizor koji bi pokazivao likvidaciju krakovskog geta. Događa se velika tragedija, a pripovjedač opisuje pročelja trokatnica ili vedro lijepo vrijeme. Slične, ali ipak na više načina različite, strategije možemo naći u knjigama Prima Levija ili W. G. Sebalda.
U citiranom odlomku radi se dakle o konfrontiranju neke izvanredne situacije, koja unosi nemir u kasabu, s nečim što bismo interpretirali kao normalan, običan život te kasabe. A taj običan život najbolje simbolizira sljedeći fragment: „Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje”. Ti korijeni, koje ovdje simboliziraju dva znaka kuća i kasaba, metonimije su zavičaja, najjednostavnije i najkonkretnije poveznice pojedinca sa životom. Svaki nasilan poremećaj takva stanja mora biti, sam po svojoj prilici, tragičan. U analiziranom fragmentu tek predzadnji paragraf vraća nas na strašan prizor izbjeglica (opet u kurzivu). Da podsjetim na svoju tezu: pripovjedač zahtijeva od čitatelja da on čeka čak dvije kartice teksta – oko pet minuta čitanja! – i da sam zauzme eksplicitni stav; to je nama namijenjeno vrijeme da – očekujući pripovjedačevu reakciju – sami taj prizor definiramo kao tragediju, tragediju koja se može pojaviti uvijek i svugdje, čak i nama u nekim drugim okolnostima (koliko je takvih prizora bilo u zaraćenoj Bosni). U međuvremenu smo sami, silom te strategije, prisiljeni da se oslonimo na naš vlastiti etički stav. Pripovjedačeva šutnja nije semantički prazna (nikakva šutnja nije semantički prazna!), ona nam nameće potrebu djelovanja. Ona je naša moralna obaveza.
Zahvaljujući takvu načinu pisanja, koji je na prvi pogled neutralan (ali, kako vidimo, on to nije), možemo interpretirati pripovjedačev stav. Svaka ljudska žrtva, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, tragična je, a najtragičnije jest to što je nastala kao rezultat automatskog i bezuvjetnog pripisivanja i subsumiranja pojedinca cijelom kolektivu. U ovom ulomku pojavljuje se lik jednog izbjeglice, čestog Andrićeva junaka – Salka Ćorkana, neželjenog sina „jedne Ciganke i nekog vojnika”; koji „pripadao je svima i nije bio ničiji”, koji „nikad nije imao svoje kuće ni porodičnog imena” (NDĆ, 108). Bio je lokalna luda. Istaknuti leksički elementi pokazuju da se radi o čovjeku bez identiteta. Nedostaje mu ime, a ime je – gledajući semiotički – uvjet postojanja u našem svijetu (vidi Czerwinski 2010). Bez imena naša kultura ne „primjećuje”predmete ni ljude kao što – kako dokazuju etnolingvistička istraživanja – ne „primjećuje” neke boje ili temperature snijega. I upravo zato je Ćorkan ničiji. Nedostaje mu ime kao identifikacija pripadanja. Rođen je u Višegradu, ali ga je jednom napustio, sad se vraća kao izbjeglica. On, kao čovjek koji ne pripada nigdje ili odjednom svugdje, postaje središnji lik ovog prizora, posve tragičan. Kako nepripadanje nije moguće u našem svijetu, on je – silom prilika – kao i drugi dio stanovništva iz Užica postao pripadnikom jasno definirane grupe: muslimana koji, na temelju ugovora nekih vlasti (političkih institucija), moraju napustiti svoje domove. Negdje u Užicama, gdje je možda našao svoj dom, on se vraća sada kao izbjeglica, opet beskućnik. „Ćorkan sedi nem i nepomičan na jednom od kamenih basamaka. Oko njega razbacane kore od lubenica koje je pojeo za opkladu. Podnimljen je i tužan, oborena pogleda i zanesen kao da ne gleda u kamen pred sobom nego u neku daleku daljina koja se jedva nazire” (NDĆ, 110). On je prava žrtva nemilosrdne logike pripadanja grupi, i time – zahvaljujući piščevoj strategiji – postaje blizak čitatelju.
U romanu su kršćani (u romanu: hrišćani) stigmatizirani samom činjenicom što su kršćani i na taj način postaju žrtve muslimanskih vlastodržaca, o čemu svjedoči više likova: blizanci Stoja i Ostoja, uzidani u stupove mosta (NDĆ, 12–14), kršćanska djeca oduzimana majkama u janjičare (NDĆ, 23) ili dvojica nevinih Srba, starac Jelisije i siromah Mile (NDĆ, 94–99). U tom posljednjem primjeru obojica su pogubljeni samo zato što se u njihovo vrijeme digao Karađorđev ustanak u Srbiji. Ovoga puta Srbi su, zbog svoje kolektivne pripadnosti, postali žrtve. U konfliktnim situacijama kolektivi se još više antagoniziraju i još više homogeniziraju, ne samo unutar vlastite grupe (endogeno: autostigmatizacija), već i izvana (egzogeno: stigmatizacija). I upravo u takvu konfliktnom trenutku Mile je zatečen od strane turskog komandira koji je štitio kasabu od ustanikā. Skrivio je samim tim što je pjevao „buntovničku pesmu” koja se „u poslednje vreme pevala među Srbima”, ali on sam nije imao nikakvu političku namjeru. U pjesmi se pjevalo o djevojci i o barjaku, što su bile njegove najveće želje iz snova: „da ima devojku i da nosi barjak” (NDĆ, 97). „Unezverenog mladića dočekaše kao da je ustaničkivojvoda, iako je bio dronjav i ubog i doveden sa leve obale Drine, gdeustanka nema” (NDĆ, 98).
Automatsko subsumiranje mladića kao pripadnika jednog kolektiva – upravo tako kako je subsumiran fra Petar u pripovjetki Prokleta avlija – temelji se na semantičkom mehanizmu tip-egzemplar. U okviru nekog tipa, ovdje tipa „Srbi”, nalaze se različiti egzemplari, kao Karađorđe, Vojislav Šešelj, Dositej Obradović, i fiktivni poput Mileta. Kategorizacija u kognitivnoj lingvistici , negirajući klasičnu Aristotelovu definiciju kategorizacije, smatra da pripadnost tipu nije pitanje na koje možemo odgovoriti s „da” ili „ne”, već je najčešće pitanje stupnja. Kategorije, kao svojevrstan semantički prostor, imaju stoga koncetričnu narav, o čemu su već pisali Lotman i Uspenski (Lotman, Uspenski 1971). Neki su egzemplari „bolji” (centralni), neki pak su „gori” (periferni). Kako je jabuka u europskoj kulturi prototipni egzemplar tipa „voće” (centralniji), kako je patka manje prototipni egzemplar tipa „ptica” nego kos , tako je i ovdje: Mile realno nije prototipni Srbinustanik kao što je primjerice Karađorđe ili bilo koji ustanik, ali zbog radikalizacije političke situacije, ovdje ustanka, svaki Srbin postaje – prototipni Srbin. On u očima muslimanā postaje prototipni predstavnik Srba, što ovdje znači: Srbaustanika, iako je „doveden sa leve obale Drine, gdeustanka nema”. Govoreći metajezikom teorije prototipa, Mile je udaljeniji od prototipa, to jest „gori” nego Karađorđe i neki drugi Srbi/ustanici.
=>
Ivo Andrić
Re: Ivo Andrić
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
=>
Posljedice su, kao za Mileta tako i za starca Jelisija, tragične.
Buna je, sa kraćim ili dužim zatišjima, trajala godinama, i broj tih koji su puštani niz vodu »da idu i traže drugu, bolju i pametniju glavu«, bio je u toku godina vrlo velik. Slučaj je hteo, slučaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta čoveka, dvojica iż gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja i koje taj vrtlog neodoljivo privlači i guta. Tako su momak Mile i čiča Jelisije, posečeni u istom trenutku, na istom mestu, združeni kao braća, prvi okitili svojim glavama vojnički čardak na kapiji, koje posle toga, dok god su bune trajale, nije gotovo nikad više bio bez takvog ukrasa. I tako su njih dvojica, koji se pre toga nisu čuli ni videli, ostali zapamćeni zajedno i pamćeni su bolje i duže od tolikih drugih, znatnijih žrtava (NDĆ, 100).
I ovdje je riječ o vrlo suhom, kroničarskom zapisu, koji je u isto vrijeme – zahvaljujući svojoj prizornoj neutralnosti – beskrajno dramatičan, i zahtijeva zauzimanje etičkog stava.
U opisivanom prizoru propituje se također pripadnost muslimana pojedinaca grupi odnosno jednog turskog vojnika, komandira koji štiti ćupriju od srpskih ustanika.
Komandir straže, bolešljiv Anadolac, slušao je, još bunovan, nejasne i slabo povezane prevodiočeve reči i s vremena na vreme bacao pogled na starca koji je bez daha i rđave pomisli gledao u njega i očima povlađivao da je sve tako kao što kaže prevodilac, iako reči turske nije znao. Komandiru biva jasno negde u svesti da je ovo neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda. (…) Komandir bi, što se njega tiče, pustio ovog siromaha i maloumnika da ide svojim putem, ali tu su se sakupili i ostali vojnici i građani - stražari i slušaju ispitivanje. Tu je njegov narednik Tahir, jedan krmeljivi i podmukli pakosnik koji ga je već nekoliko puta panjkao kod starešina i optuživao zbog nedostatka opreza i strogosti. Pa i taj Šefko, koji prevodeći okreće očigledno reči onako kako je najgore po starčevu zanesenu glavu i koji voli da njuška i dostavlja i kad ništa od toga nema, u stanju je da kaže ili da potvrdi rđavu reč. Tu su i ovi varoški Turci, dobrovoljci, koji mrko i važno obilaze varoš, hvataju sumnjive putnike i mešaju se bez potrebe u njihov službeni posao. Sve se tu steklo. I svi su ovih dana kao pijani od nekog ogorčenja, od želje da se svete i da kažnjavaju i ubijaju onoga koga mogu, kad ne mogu onoga, koga bi hteli. On ih ne razume i ne odobrava im, ali vidi da su svi naskočili da čardak već prvog jutra mora da dobije svoju žrtvu, i pribojava se da bi zbog tog njihovog pijanog ogorčenja mogao i on da strada, ako im se usprotivi. Pomisao da bi zbog ovog ludog starca mogao imati neprijatnosti, izgledala mu je nepodnošljiva. A starac sa svojim pričanjem o srpskom carstvu ne bi ni inače daleko došao među Turcima ovoga kraja koji su ovih dana uzavreli kao košnica. Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela (NDĆ, 95-96).
Turski komandir, kako vidimo, opisan je kao osjetljiv i racionalan čovjek, a ne kao neki hladnokrvni predstavnik tlačitelja. Jasno vidi da je uhapšen starac „neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda”. Ako bi sam mogao odlučivati, on bi starca pustio na miru, ali on ovdje postaje žrtvom svoje kolektivne pripadnosti. Kako ne nastupa individualno, jer je lišen svojih individualnih crta na račun kolektivnih, nije u stanju djelovati u skladu sa svojom savješću. Pritisak zajednice kojoj pripada toliko je jak da ne može iskazati lojalnost svojoj grupi jer bi u protivnom mogao i sam stradati od te iste grupe, postati njezina žrtva. On uistinu i jest žrtvom, ali na drugi način. Prisiljen je djelovati protivno svom uvjerenju i stoga platiti danak zajednici, svojevrstan danak solidarnosti .Teško je reći što se unutar tog lika događa jer Andrić, kako je rečeno, vrlo rijetko daje eksplicitnu psihološku analizu. Ali čitatelj, suočen s ovom situacijom, opet mora zauzeti neki stav, mora sam psihologizirati lik. Mora sam sebe zapitati što bi on napravio da je na mjestu spomenutog komandira. I na takav način sam konceptualizira taj prizor kao tragičan, iako je sam pripovjedač imitirajući komandira na prvi pogled odobrava njegov izbor („Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela”). Ali ovo opet nije puko odobravanje. Bez obzira nadonesenu odluku,pretpostavljamo da je ona teška, a paradoksalnost te situacije, konačno pristajanje komandira da zašuti i da se preda logici zajednice, u svojoj je prilici moralističkog tipa. U ovom konfliktu individualističke čovječnosti s neizbježnom i hladnokrvnom logikom grupe, poraz je čovječnosti i pobjeda zla nametnutog odozgo, od kolektiva – uistinu institucije – koji traži bezuvjetnu osvetu. To želi pokazati Andrić.
U okviru takve diskusije o kategoriji kao modusu produkcije značenja valja skrenuti pažnju na još jednu stvar, naime na pripadnost grupi dvaju likova: Abidage – prvog vezirova povjerenika za gradnju mosta i drugog povjerenika Arifbega. Obojicu definira tip „Turci”,odnosno oni njemu pripadaju. Nije ovdje potrebno podsjećati koliko je negativno ocrtan Abidaga. Za njegova nadziranja gradnje mosta činjene su strahote protiv lokalnog stanovništva, uključujući barbarsko nabijanje na kolac Radisava. Za razliku od njega Arifbeg je „posve drugačiji čovek” (NDĆ, 65), „miran, zdrav i pošten čovek” (NDĆ, 66). Obojica su pripadnici te iste grupe, „Turaka” ali ne radi se „domaćim Turcima”, već doseljenim činovnicima neslavenskog porijekla. Prirodno znamo da grupe nikada nisu homogene, homogene su samo slike ili predodžbe o njima. U grupama se nalaze različiti ljudi. Govoreći kognitivnim jezikom rekli bismo da su oni ili „bolji” (centralniji) ili „gori” (periferniji) egzemplari toga tipa. Imamo dakle centralnije (bliže prototipu) Turke i periferne (udaljenije od prototipa) pripadnike toga kolektiva. Ali pitanje je sljedeće: tko je praviji – to jest prototipniji – Turčin, Abidaga ili Arfibeg?
Odgovor na takvo pitanje nije enkodiran u samom romanu nego se stvara u činu čitanja. Od čitatelja će ovisiti kakvu će interpretativnu mrežu nametnuti tekstu. A treba reći da se takva interpretacija temelji uvijek na stereotipima koje čitatelji već posjeduju, a koje – da paradoks bude veći – proizlaze iz njihove, to jest čitateljeve, pripadnosti grupama. Ako, svjesno ili nesvjesno, smatramo da su Turci kao ujednačen kolektiv negativan tip, onda ćemo Abidagu izabrati za prototip Turaka. Ako mislimo drugačije, onda će Arifbeg postati prototipom u našoj spoznaji jer ćemo htjeti time rasteretiti grupu negativne konotacije. Na takav se način kolektivi u očima čitatelja polariziraju, a pojedini čitatelji opravdavaju vlastite predodžbe i vlastite stereotipe te ih, ujedno, reproduciraju. Na takav način neizbježna pripadnost grupi nije samo stvar svijeta Andrićeva romana nego i vanjskog sudionika toga svijeta – čitatelja koji u tom svijetu pronalazi sličnosti sa svojim, čak na takvim paradoksalnim i nesvjesnim razinama.
Govoreći o tome treba još pokrenuti i sljedeće pitanje: je li nemilosrdni Abidaga prije svega Turčin (pripadnik grupe) ili čovjek (pojedinac koji čini zlo) ili možda običan kriminalac ? I opet, da bismo to razumjeli, moramo se okrenuti više čitatelju nego piscu. Pisac je već stvorio jedan lik, lik koji je, nema sumnje, negativan sam po sebi, i teško bi bilo naći koga tko bi u njemu prepoznao dobrog čovjeka. Ali što radi čitatelj? Sve, naravno, ovisi o njegovu individualnom senzibilitetu i kolektivnoj pripadnosti koja nameće određenu spoznajnu mrežu. Čini se da prosječan primatelj književne poruke koji nastupa kao pripadnik zapadne – u širokom smislu – kulture, vidi kod tog pojedinca crte cijele grupe. Prenosi ih s pojedinca na zajednicu (mehanizam pars pro toto). S druge strane, kako već posjeduje u svojoj spoznaji sliku Turaka kao divljih ljudi, on apriorno projicira na pojedinca taj svoj stereotip (mehanizam totum pro parte). Takav čitatelj nameće tom protagonistu orijentalistički diskurs, i time reproducira negativnu viziju Orijenta stvorenu u okviru zapadne, kršćanske kulture. Isključivo sofisticirano i iznijansirano čitanje može osloboditi Abidagu (je li sasvim?) da ga se interpretira kao paradigmatičnog predstavnika Turaka, odnosno nositelja karakterističnih crta pripisivanih tom kolektivu.
Problem neizbježnosti pripadanju kolektivu pojavljuje se također u trenutku kada se provodi u djelo okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske carevine. U kasabi se stvaraju dva bloka. Jedan – predvođen Karamanlijom – jest za oružani otpor, drugi – kome je na čelu Alihodža Mutevelić (taj isti Alihodža za kojeg Robert Hodel tvrdi da je, poput popa Nikole, „duhovni predvodnik” konzervativnog begovskog unuka Bahtijerevića) – zalaže se za prihvaćanje novog političkog uređenja. S ulaskom austrijske vojske u Višegrad, kad je hodža istinski doživio promjenu političkih okolnosti, „odjednom mu je bilo jasno da je svršeno sa njim, sa svima njegovima i svime što je njihovo, svršeno jednom zauvek, ali na neki čudan način: oči gledaju, usta govore, čovek traje ali života, pravog života nema više” (NDĆ, 139). Njegov očaj je očaj čovjeka koji gubi smisao i identitetsko uporište. Novo političko uređenje znači novo nasilje, opet nastupa opresivno jer se opet ljudi smatraju pripadnicima određenih kolektiva. Dolazi „ovako vreme, pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je samo ne svoj” (NDĆ, 139).
Pitanje odgovornosti pojedinca za kolektiv kojem, svjesno ili nesvjesno, pripada jest pitanje koje se propituje u vezi jednog došljaka u Višegrad, Pjera Sola, zvanog Pero Talijan. Kada je izvršen u Ženevi atentat na caricu Jelisavetu, rukom Talijana Lukenija, sam Pero – nekako automatski – osjećao je grižnju savjesti isključivo zbog toga što je bio zemljak atentatora:
Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama,majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevitostisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god jesreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako jeItalijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom (NDĆ, 235-236).
I dalje će reći: „Stid me, stid me (...) U oči nikom ne mogu da pogledam“ ili „Stidim se sto sam živ”, govori s greškama (NDĆ, 236). U daljnjem toku radnje saznajemo da je za vrijeme tursko-talijanskog rata u Tripoliju Pero stigmatiziran ne toliko samo sam od sebe, kao što je prije bio slučaj, već od strane muslimanskih građana kasabe koji ga okrivljuju za poteze grupe kojoj on, tobože, pripada:
Desi se da u to vreme, vraćajući se sa posla, prođe preko mosta onaj Petar Talijan, majstor Pero, u svom platnenom odelu belom od kamene prašine i umazanom bojama i terpentinom. Ostareo je i još više pognut, skroman i bojažljiv. Kao i prilikom Lukenijevog atentata na caricu, po nekoj njemu nerazumljivoj logici, i opet je on kriv za nešto što su negde u svetu uradili njegovi zemljaci Italijani sa kojima on već odavno nema nikakve veze. Tada neko od turskih mladića vikne:
— 'Oćeš, kurvo, Tripolis? Evo ti, na!
I vičući odmeraju za njim »od šake do lakta« i čine druge nepristojne pokrete. A majstor Pero, onako umoran i poguren, sa alatom pod pazuhom, nabije samo šešir jače na oči, stisne grčevito lulu zubima, i pohita svojoj kući uz Mejdan (NDĆ, 267).
U ovom slučaju vidimo jasno da dolazi do pojednostavljene sinonimizacije, na bazi sinegdohe, dvaju entiteta: pojedinačnog (čovjek) i zbirnog (grupa, nacija). Na taj način individuum postaje automatski i zapravo bezuvjetni zastupnik kolektiva, i snosi svu odgovornost za ponašanje grupe. I još više. Redukcija pojedinca na razinu grupe znači zapravo nametanje tom pojedincu svih karakterističnih crta koje odlikuju, ili bolje rečeno: koje se smatra da odlikuju, tu zajednicu kojoj pripada. U takom slučaju taj pojedinac je sveden na niz karakteristika koje se pripisuju kolektivu i na takav način lišen je svojih osobnih karakteristika. Takav mehanizam djeluje i u drugom smjeru. On je, kao pripadnik određene grupe, predstavnik te grupe. Gdje god i kako god nastupa, on je uvijek prije svega predstavnik grupe, a ne pojedinac. Slučaj dehumanizacije Pere Talijana dobro ilustrira taj problem.
Najparadigmatičniji primjer lika koji nije očigledan pripadnik nikakve zajednice jest doktor Cologna iz drugog Andrićeva romana Travnička hronika. Taj „čovek bez korena” tražio je sintezu različitih religijskih modela i pokušavao je biti čovjek bez jasnog pripadanja grupi. Upravo on citira riječi pjesnika sufi Dželaledina Rumija: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit’ sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna i sa mora” (TH, 299). I sam kaže: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumeti jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaj bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme” (TH, 299). Kako naša logika ne voli hibridne ličnosti, na ivici između dva sveta, to ga je „odvajalo i otuđivalo od ljudi i društva i dovodilo u sukob sa logikom i zdravim smislom ostalog svijeta” (TH, 263). I na kraju je morao stradati. Kako zdravi smisao našeg svijeta ne prihvaća otuđene beskućnike bez korijena, on na kraju doživljava poraz i prima – u nejasnim okolnostima – islam, dakle opredjeljuje se. Uskoro nakon toga ubijen je ili je sam počinio samoubojstvo.
U svijetu prožetim identitetima koji nanose čovjeku/pojedincu zlo nema nade, i nema spasa. Bijeg od kolektiviteta, i potraga za individualnošću, uvijek su neuspješni. Ljudi samo u dvjema situacijama mogu prestati biti bezuvjetni pripadnici zajednica. To je ili smrt ili velika tragedija izazvana prirodnim katastrofama. Radisav umire mučenički, ali ne kao Srbin, već kao čovjek koji se usprotivio vlasti. Činjenica da on poslije funkcionira među Srbima kao nacionalni heroj ili mučenik za vjeru, stvar je živućih ljudi kojima su pripadnosti neizbježan način kategoriziranja svijeta. Mrtvima to više nije potrebno. Drugi slučaj kada barijere među kolektivima, međuetničke granice, nestaju jest onaj za vrijeme poplave (povodnja). „Izmešani Turci, hrišćani i Jevreji. Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji deli i jednu veru od druge i, naročito, raju od Turaka” (NDĆ, 84) jer – kaže pripovjedač na drugom mjestu – „ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživjela nesreća” (NDĆ, 82). U oba trenutka čovjeku prestaje biti važna kolektivna pripadnost. U ratu, koji je inačica nesreće, ali izazvane ne od strane prirode već samog čovjeka, do izražaja dolazi potpuno druga logika, logika grupne pripadnosti:
Građani čije su kuće u središtu varoši, u blizini mosta i druma, prešli su sa porodicama na Mejdan ili u druge zaklonjene i udaljene mahale, kod rođaka ili poznanika, da bi se sklonili od bombardovanja. To bežanje sa decom i najnužnijim stvarima podseća na one teške noći kad bi na kasabu naišao »veliki povodanj«. Samo što ovoga puta ljudi raznih vera nisu pomešani ni vezani osećanjem solidarnosti i zajedničke nesreće, i ne sede zajedno, tražeći u razgovoru pomoći i olakšanja kao nekad. Turci su po turskim kućama a Srbi, kao okuženi, po srpskim. Ali i tako rastavljeni i podeljeni, oni žive manje-više jednako. Zbijeni po tuđim kućama, ne znajući šta da rade sa dugim vremenom i sa svojim brižnim i zbunjenim mislima, dokoni i praznoruki kao pogorelci, u strahu za život, u neizvesnosti za imanje, mučeni suprotnim nadama i željama koje, naravno, i jedni i drugi kriju(NDĆ, 346).
Kao posljedica Sarajevskog atentata dolazi do još veće radikalizacije kolektivā, a Srbi su – opet, kao za vrijeme Karađorđeva ustanka – meta napada vlasti:
U kasabi je tek tada otpočela prava hajka na Srbe i sve što je sa njima u vezi. Ljudi se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili reč u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali (NDĆ, 336-337).
Ovo je prvi i zadnji put da je pripovjedačev stav o strahotama nadolazećeg vremena izrečen toliko dosljedno: „Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života”. Ako je pripovjedač bar malo odraz samog autora romana, ove riječi mogle bi se učiniti čudnima. Andriću – autoru – pripisujemo angažiranost u ideologiju jugoslavenskog nacionalizma, a sarajevski atentat, i Prvi svjetski rat, otvorili su put ostvarenju tog cilja. Umjesto atmosfere trijumfalizma i radosti – zar ne i očekivane? – ovdje dolazi do izražaja apokaliptički ton, kraj čaršije – kraj jednog, neidelanog ali realno postojećeg, svijeta . Kako inače protumačiti katastrofički ton u zaključku romana ako se o tom romanu tvrdi da on izražava jugoslavensku/srpsku ideologiju, ideologiju koja upravo pobjeđuje? Na to pitanje nema odgovora.
U gore navedenom citatu vidimo da se težina grupnih pripadnosti ne temelji više na religijsko-nacionalnom identitetu, već se svodi na one koji vladaju i one kojima se vlada, „progonjene i na one koji gone”, tlačitelje i one koje su potlačeni. Na taj način pojam vlasti – „gospodari ljudskih sudbina” (NDĆ, 316) – postaje najizraženija kolektivna kategorija (ova tvrdnja ne znači da kategorija vlasti ne postoji u ranijim dijelovima romana, ali tada je relativiziranija jer upravo konfesionalne pripadnosti imaju važnu ulogu). Prema Enveru Kazazu upravo relacija vlastodržaca i podanika jedan je od najizraženijih problema Andrićeve poetike. Riječ je o vlastodržačkoj paranoji i fobiji podanika na kojoj se temelji društveni sistem (Kazaz 2012b, 44). Takva dioba mora izazivati homogenizaciju kolektiva:
Jer, oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorišćavani, lako služe i razumom i bezumljem, jer su to samo dve razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačenja (NDĆ, 92-93).
Vidimo da je ovdje odnos tlačitelja i potlačenih apsolutiziran i predstavljen kao univerzalan mehanizam te vođen silom prilika. Pojedinac ne može drugo nego se približiti svom kolektivu, mora primiti određenu matricu ponašanja. Stoga se „moć kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta internalizira u svakog pojedinca” (Kazaz 2012b, 45). Govoreći metajezikom kognitivnih znanosti, rekli bismo da svi egzemplari postaju prototipi određenog tipa.
Beznadnost ljudske egzistencije je i u tome da je to sudbina svakog pojedinca bez obzira gdje se rodi te gdje i kako živi. Slika kasabe je paradigmatična i mogla bi se pojaviti, doduše u drugačijem obliku, svugdje. „Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinustresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazneljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen inepromenljiv” (NDĆ, 103). To je, kako kaže Kazaz, „Andrićeva filozofija historije kao stalnog obnavljanja patnje” (Kazaz 2012b, 49). Kako kaže pripovjedač, u ime Alihodže, u zadnjim dijelovima romana, „svi smo ionako mrtvi, samo se redom sahranjujemo” (NDĆ, 367). Samo je most nijemi svjedok zbivanja, on je i dokaz toga da svako veliko kulturno ostvarenje iz prošlosti, koje danas cijenimo i kome se divimo, podrazumijeva i ljudske žrtve. On se „ne menja ni sa godinama ni sa stolećima, ni sa najboljim promenama ljudskih života” (NDĆ, 112). Ta nepomična i vječna prisutnost mosta koji je „stajao večiti i večito jednaki” (NDĆ, 263), i koji je hladnokrvno promatrao sve ljudske nevolje i tragedije može biti – bar u shvaćanju modernističkog skeptika – metafora Boga, koji šuti kad njegova djeca pate. U tome je nerazumljiv i neshvatljiv; i time postaje alegorija Jobovog motiva. Patnja je posljedica života samoga jer je život vođen besmislenim pravilima na koji uglavnom nemaju utjecaj pojedinci. Jedan od čimbenika koji pridonosi besmislenosti i beznađu je neizbježna pripadnost grupi jer identiteti najčešće traže beskrajnu lojalnost, ne snose razliku, mrze dvojnu pripadnost i svakojaku hibridnost. Ovo je najhumanija, ali i obeshrabrujuća poruka Andrićeva romana.
I za kraj. Izuzetna moć Andrićeve književnosti leži u tome da on – kroz priču, puki slijed događaja, a ne kroz filozofski zamagljene argumentacije – spaja sa sobom konkretne pojave i zbivanja s apstraktnim predodžbama o njima koje funkcioniraju kao spoznajne sheme u našem pojmovnom sistemu. Takva konfrontacija, nekako nehotice, pojačava naše saznanje o čovjekovoj slabosti prema svim sustavima simboličke i suštinske moći. Time se stoga demaskira sudbina običnog čovjeka u svijetu u kojem, osim prirodnih opasnosti, ima i čisto ljudsko ugrožavanje pojedinca i njegova života. Čini se da su sva ta uvjerenja, koja proistječu iz realnih povijesnih okolnosti, uklesana duboko upravo u bosansko-hercegovačku književnost, a sam je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, pisacsve Bosne.
Taj pisac sve Bosne imao je sličnih problema kao i njegovi junaci, i za života i poslije smrti. U svojim mlađim godinama, dok je studirao u Krakovu, piše svom prijatelju Vojku Durbešiću sljedeće riječi: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. (...) Ne osjećam privrženosti”, ali odmah nakon toga „Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih” (vidi za: Lovrenović 2008, 7–8). Nije valjda slutio da će poslije svoje smrti i sam, ali od strane drugih, postati meta neminovnog identificiranja s različitim kolektivima. Paradoksna prepiranja oko njegove pripadnosti u pojedinim južnoslavenskim književnostima simbol su sudbine pojedinca koji se ne može ugnijezditi nigdje i živi svugdje jer svatko mora pripadati nekoj grupi. A njegov pravi i jedini zavičaj je nesumnjivo – kako to definira Maria Dąbrowska-Partyka (2004) – pogranični prostor, prostor bez jasno određenih granica.
Posljedice su, kao za Mileta tako i za starca Jelisija, tragične.
Buna je, sa kraćim ili dužim zatišjima, trajala godinama, i broj tih koji su puštani niz vodu »da idu i traže drugu, bolju i pametniju glavu«, bio je u toku godina vrlo velik. Slučaj je hteo, slučaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta čoveka, dvojica iż gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja i koje taj vrtlog neodoljivo privlači i guta. Tako su momak Mile i čiča Jelisije, posečeni u istom trenutku, na istom mestu, združeni kao braća, prvi okitili svojim glavama vojnički čardak na kapiji, koje posle toga, dok god su bune trajale, nije gotovo nikad više bio bez takvog ukrasa. I tako su njih dvojica, koji se pre toga nisu čuli ni videli, ostali zapamćeni zajedno i pamćeni su bolje i duže od tolikih drugih, znatnijih žrtava (NDĆ, 100).
I ovdje je riječ o vrlo suhom, kroničarskom zapisu, koji je u isto vrijeme – zahvaljujući svojoj prizornoj neutralnosti – beskrajno dramatičan, i zahtijeva zauzimanje etičkog stava.
U opisivanom prizoru propituje se također pripadnost muslimana pojedinaca grupi odnosno jednog turskog vojnika, komandira koji štiti ćupriju od srpskih ustanika.
Komandir straže, bolešljiv Anadolac, slušao je, još bunovan, nejasne i slabo povezane prevodiočeve reči i s vremena na vreme bacao pogled na starca koji je bez daha i rđave pomisli gledao u njega i očima povlađivao da je sve tako kao što kaže prevodilac, iako reči turske nije znao. Komandiru biva jasno negde u svesti da je ovo neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda. (…) Komandir bi, što se njega tiče, pustio ovog siromaha i maloumnika da ide svojim putem, ali tu su se sakupili i ostali vojnici i građani - stražari i slušaju ispitivanje. Tu je njegov narednik Tahir, jedan krmeljivi i podmukli pakosnik koji ga je već nekoliko puta panjkao kod starešina i optuživao zbog nedostatka opreza i strogosti. Pa i taj Šefko, koji prevodeći okreće očigledno reči onako kako je najgore po starčevu zanesenu glavu i koji voli da njuška i dostavlja i kad ništa od toga nema, u stanju je da kaže ili da potvrdi rđavu reč. Tu su i ovi varoški Turci, dobrovoljci, koji mrko i važno obilaze varoš, hvataju sumnjive putnike i mešaju se bez potrebe u njihov službeni posao. Sve se tu steklo. I svi su ovih dana kao pijani od nekog ogorčenja, od želje da se svete i da kažnjavaju i ubijaju onoga koga mogu, kad ne mogu onoga, koga bi hteli. On ih ne razume i ne odobrava im, ali vidi da su svi naskočili da čardak već prvog jutra mora da dobije svoju žrtvu, i pribojava se da bi zbog tog njihovog pijanog ogorčenja mogao i on da strada, ako im se usprotivi. Pomisao da bi zbog ovog ludog starca mogao imati neprijatnosti, izgledala mu je nepodnošljiva. A starac sa svojim pričanjem o srpskom carstvu ne bi ni inače daleko došao među Turcima ovoga kraja koji su ovih dana uzavreli kao košnica. Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela (NDĆ, 95-96).
Turski komandir, kako vidimo, opisan je kao osjetljiv i racionalan čovjek, a ne kao neki hladnokrvni predstavnik tlačitelja. Jasno vidi da je uhapšen starac „neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda”. Ako bi sam mogao odlučivati, on bi starca pustio na miru, ali on ovdje postaje žrtvom svoje kolektivne pripadnosti. Kako ne nastupa individualno, jer je lišen svojih individualnih crta na račun kolektivnih, nije u stanju djelovati u skladu sa svojom savješću. Pritisak zajednice kojoj pripada toliko je jak da ne može iskazati lojalnost svojoj grupi jer bi u protivnom mogao i sam stradati od te iste grupe, postati njezina žrtva. On uistinu i jest žrtvom, ali na drugi način. Prisiljen je djelovati protivno svom uvjerenju i stoga platiti danak zajednici, svojevrstan danak solidarnosti .Teško je reći što se unutar tog lika događa jer Andrić, kako je rečeno, vrlo rijetko daje eksplicitnu psihološku analizu. Ali čitatelj, suočen s ovom situacijom, opet mora zauzeti neki stav, mora sam psihologizirati lik. Mora sam sebe zapitati što bi on napravio da je na mjestu spomenutog komandira. I na takav način sam konceptualizira taj prizor kao tragičan, iako je sam pripovjedač imitirajući komandira na prvi pogled odobrava njegov izbor („Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela”). Ali ovo opet nije puko odobravanje. Bez obzira nadonesenu odluku,pretpostavljamo da je ona teška, a paradoksalnost te situacije, konačno pristajanje komandira da zašuti i da se preda logici zajednice, u svojoj je prilici moralističkog tipa. U ovom konfliktu individualističke čovječnosti s neizbježnom i hladnokrvnom logikom grupe, poraz je čovječnosti i pobjeda zla nametnutog odozgo, od kolektiva – uistinu institucije – koji traži bezuvjetnu osvetu. To želi pokazati Andrić.
U okviru takve diskusije o kategoriji kao modusu produkcije značenja valja skrenuti pažnju na još jednu stvar, naime na pripadnost grupi dvaju likova: Abidage – prvog vezirova povjerenika za gradnju mosta i drugog povjerenika Arifbega. Obojicu definira tip „Turci”,odnosno oni njemu pripadaju. Nije ovdje potrebno podsjećati koliko je negativno ocrtan Abidaga. Za njegova nadziranja gradnje mosta činjene su strahote protiv lokalnog stanovništva, uključujući barbarsko nabijanje na kolac Radisava. Za razliku od njega Arifbeg je „posve drugačiji čovek” (NDĆ, 65), „miran, zdrav i pošten čovek” (NDĆ, 66). Obojica su pripadnici te iste grupe, „Turaka” ali ne radi se „domaćim Turcima”, već doseljenim činovnicima neslavenskog porijekla. Prirodno znamo da grupe nikada nisu homogene, homogene su samo slike ili predodžbe o njima. U grupama se nalaze različiti ljudi. Govoreći kognitivnim jezikom rekli bismo da su oni ili „bolji” (centralniji) ili „gori” (periferniji) egzemplari toga tipa. Imamo dakle centralnije (bliže prototipu) Turke i periferne (udaljenije od prototipa) pripadnike toga kolektiva. Ali pitanje je sljedeće: tko je praviji – to jest prototipniji – Turčin, Abidaga ili Arfibeg?
Odgovor na takvo pitanje nije enkodiran u samom romanu nego se stvara u činu čitanja. Od čitatelja će ovisiti kakvu će interpretativnu mrežu nametnuti tekstu. A treba reći da se takva interpretacija temelji uvijek na stereotipima koje čitatelji već posjeduju, a koje – da paradoks bude veći – proizlaze iz njihove, to jest čitateljeve, pripadnosti grupama. Ako, svjesno ili nesvjesno, smatramo da su Turci kao ujednačen kolektiv negativan tip, onda ćemo Abidagu izabrati za prototip Turaka. Ako mislimo drugačije, onda će Arifbeg postati prototipom u našoj spoznaji jer ćemo htjeti time rasteretiti grupu negativne konotacije. Na takav se način kolektivi u očima čitatelja polariziraju, a pojedini čitatelji opravdavaju vlastite predodžbe i vlastite stereotipe te ih, ujedno, reproduciraju. Na takav način neizbježna pripadnost grupi nije samo stvar svijeta Andrićeva romana nego i vanjskog sudionika toga svijeta – čitatelja koji u tom svijetu pronalazi sličnosti sa svojim, čak na takvim paradoksalnim i nesvjesnim razinama.
Govoreći o tome treba još pokrenuti i sljedeće pitanje: je li nemilosrdni Abidaga prije svega Turčin (pripadnik grupe) ili čovjek (pojedinac koji čini zlo) ili možda običan kriminalac ? I opet, da bismo to razumjeli, moramo se okrenuti više čitatelju nego piscu. Pisac je već stvorio jedan lik, lik koji je, nema sumnje, negativan sam po sebi, i teško bi bilo naći koga tko bi u njemu prepoznao dobrog čovjeka. Ali što radi čitatelj? Sve, naravno, ovisi o njegovu individualnom senzibilitetu i kolektivnoj pripadnosti koja nameće određenu spoznajnu mrežu. Čini se da prosječan primatelj književne poruke koji nastupa kao pripadnik zapadne – u širokom smislu – kulture, vidi kod tog pojedinca crte cijele grupe. Prenosi ih s pojedinca na zajednicu (mehanizam pars pro toto). S druge strane, kako već posjeduje u svojoj spoznaji sliku Turaka kao divljih ljudi, on apriorno projicira na pojedinca taj svoj stereotip (mehanizam totum pro parte). Takav čitatelj nameće tom protagonistu orijentalistički diskurs, i time reproducira negativnu viziju Orijenta stvorenu u okviru zapadne, kršćanske kulture. Isključivo sofisticirano i iznijansirano čitanje može osloboditi Abidagu (je li sasvim?) da ga se interpretira kao paradigmatičnog predstavnika Turaka, odnosno nositelja karakterističnih crta pripisivanih tom kolektivu.
Problem neizbježnosti pripadanju kolektivu pojavljuje se također u trenutku kada se provodi u djelo okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske carevine. U kasabi se stvaraju dva bloka. Jedan – predvođen Karamanlijom – jest za oružani otpor, drugi – kome je na čelu Alihodža Mutevelić (taj isti Alihodža za kojeg Robert Hodel tvrdi da je, poput popa Nikole, „duhovni predvodnik” konzervativnog begovskog unuka Bahtijerevića) – zalaže se za prihvaćanje novog političkog uređenja. S ulaskom austrijske vojske u Višegrad, kad je hodža istinski doživio promjenu političkih okolnosti, „odjednom mu je bilo jasno da je svršeno sa njim, sa svima njegovima i svime što je njihovo, svršeno jednom zauvek, ali na neki čudan način: oči gledaju, usta govore, čovek traje ali života, pravog života nema više” (NDĆ, 139). Njegov očaj je očaj čovjeka koji gubi smisao i identitetsko uporište. Novo političko uređenje znači novo nasilje, opet nastupa opresivno jer se opet ljudi smatraju pripadnicima određenih kolektiva. Dolazi „ovako vreme, pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je samo ne svoj” (NDĆ, 139).
Pitanje odgovornosti pojedinca za kolektiv kojem, svjesno ili nesvjesno, pripada jest pitanje koje se propituje u vezi jednog došljaka u Višegrad, Pjera Sola, zvanog Pero Talijan. Kada je izvršen u Ženevi atentat na caricu Jelisavetu, rukom Talijana Lukenija, sam Pero – nekako automatski – osjećao je grižnju savjesti isključivo zbog toga što je bio zemljak atentatora:
Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama,majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevitostisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god jesreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako jeItalijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom (NDĆ, 235-236).
I dalje će reći: „Stid me, stid me (...) U oči nikom ne mogu da pogledam“ ili „Stidim se sto sam živ”, govori s greškama (NDĆ, 236). U daljnjem toku radnje saznajemo da je za vrijeme tursko-talijanskog rata u Tripoliju Pero stigmatiziran ne toliko samo sam od sebe, kao što je prije bio slučaj, već od strane muslimanskih građana kasabe koji ga okrivljuju za poteze grupe kojoj on, tobože, pripada:
Desi se da u to vreme, vraćajući se sa posla, prođe preko mosta onaj Petar Talijan, majstor Pero, u svom platnenom odelu belom od kamene prašine i umazanom bojama i terpentinom. Ostareo je i još više pognut, skroman i bojažljiv. Kao i prilikom Lukenijevog atentata na caricu, po nekoj njemu nerazumljivoj logici, i opet je on kriv za nešto što su negde u svetu uradili njegovi zemljaci Italijani sa kojima on već odavno nema nikakve veze. Tada neko od turskih mladića vikne:
— 'Oćeš, kurvo, Tripolis? Evo ti, na!
I vičući odmeraju za njim »od šake do lakta« i čine druge nepristojne pokrete. A majstor Pero, onako umoran i poguren, sa alatom pod pazuhom, nabije samo šešir jače na oči, stisne grčevito lulu zubima, i pohita svojoj kući uz Mejdan (NDĆ, 267).
U ovom slučaju vidimo jasno da dolazi do pojednostavljene sinonimizacije, na bazi sinegdohe, dvaju entiteta: pojedinačnog (čovjek) i zbirnog (grupa, nacija). Na taj način individuum postaje automatski i zapravo bezuvjetni zastupnik kolektiva, i snosi svu odgovornost za ponašanje grupe. I još više. Redukcija pojedinca na razinu grupe znači zapravo nametanje tom pojedincu svih karakterističnih crta koje odlikuju, ili bolje rečeno: koje se smatra da odlikuju, tu zajednicu kojoj pripada. U takom slučaju taj pojedinac je sveden na niz karakteristika koje se pripisuju kolektivu i na takav način lišen je svojih osobnih karakteristika. Takav mehanizam djeluje i u drugom smjeru. On je, kao pripadnik određene grupe, predstavnik te grupe. Gdje god i kako god nastupa, on je uvijek prije svega predstavnik grupe, a ne pojedinac. Slučaj dehumanizacije Pere Talijana dobro ilustrira taj problem.
Najparadigmatičniji primjer lika koji nije očigledan pripadnik nikakve zajednice jest doktor Cologna iz drugog Andrićeva romana Travnička hronika. Taj „čovek bez korena” tražio je sintezu različitih religijskih modela i pokušavao je biti čovjek bez jasnog pripadanja grupi. Upravo on citira riječi pjesnika sufi Dželaledina Rumija: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit’ sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna i sa mora” (TH, 299). I sam kaže: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumeti jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaj bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme” (TH, 299). Kako naša logika ne voli hibridne ličnosti, na ivici između dva sveta, to ga je „odvajalo i otuđivalo od ljudi i društva i dovodilo u sukob sa logikom i zdravim smislom ostalog svijeta” (TH, 263). I na kraju je morao stradati. Kako zdravi smisao našeg svijeta ne prihvaća otuđene beskućnike bez korijena, on na kraju doživljava poraz i prima – u nejasnim okolnostima – islam, dakle opredjeljuje se. Uskoro nakon toga ubijen je ili je sam počinio samoubojstvo.
U svijetu prožetim identitetima koji nanose čovjeku/pojedincu zlo nema nade, i nema spasa. Bijeg od kolektiviteta, i potraga za individualnošću, uvijek su neuspješni. Ljudi samo u dvjema situacijama mogu prestati biti bezuvjetni pripadnici zajednica. To je ili smrt ili velika tragedija izazvana prirodnim katastrofama. Radisav umire mučenički, ali ne kao Srbin, već kao čovjek koji se usprotivio vlasti. Činjenica da on poslije funkcionira među Srbima kao nacionalni heroj ili mučenik za vjeru, stvar je živućih ljudi kojima su pripadnosti neizbježan način kategoriziranja svijeta. Mrtvima to više nije potrebno. Drugi slučaj kada barijere među kolektivima, međuetničke granice, nestaju jest onaj za vrijeme poplave (povodnja). „Izmešani Turci, hrišćani i Jevreji. Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji deli i jednu veru od druge i, naročito, raju od Turaka” (NDĆ, 84) jer – kaže pripovjedač na drugom mjestu – „ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživjela nesreća” (NDĆ, 82). U oba trenutka čovjeku prestaje biti važna kolektivna pripadnost. U ratu, koji je inačica nesreće, ali izazvane ne od strane prirode već samog čovjeka, do izražaja dolazi potpuno druga logika, logika grupne pripadnosti:
Građani čije su kuće u središtu varoši, u blizini mosta i druma, prešli su sa porodicama na Mejdan ili u druge zaklonjene i udaljene mahale, kod rođaka ili poznanika, da bi se sklonili od bombardovanja. To bežanje sa decom i najnužnijim stvarima podseća na one teške noći kad bi na kasabu naišao »veliki povodanj«. Samo što ovoga puta ljudi raznih vera nisu pomešani ni vezani osećanjem solidarnosti i zajedničke nesreće, i ne sede zajedno, tražeći u razgovoru pomoći i olakšanja kao nekad. Turci su po turskim kućama a Srbi, kao okuženi, po srpskim. Ali i tako rastavljeni i podeljeni, oni žive manje-više jednako. Zbijeni po tuđim kućama, ne znajući šta da rade sa dugim vremenom i sa svojim brižnim i zbunjenim mislima, dokoni i praznoruki kao pogorelci, u strahu za život, u neizvesnosti za imanje, mučeni suprotnim nadama i željama koje, naravno, i jedni i drugi kriju(NDĆ, 346).
Kao posljedica Sarajevskog atentata dolazi do još veće radikalizacije kolektivā, a Srbi su – opet, kao za vrijeme Karađorđeva ustanka – meta napada vlasti:
U kasabi je tek tada otpočela prava hajka na Srbe i sve što je sa njima u vezi. Ljudi se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili reč u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali (NDĆ, 336-337).
Ovo je prvi i zadnji put da je pripovjedačev stav o strahotama nadolazećeg vremena izrečen toliko dosljedno: „Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života”. Ako je pripovjedač bar malo odraz samog autora romana, ove riječi mogle bi se učiniti čudnima. Andriću – autoru – pripisujemo angažiranost u ideologiju jugoslavenskog nacionalizma, a sarajevski atentat, i Prvi svjetski rat, otvorili su put ostvarenju tog cilja. Umjesto atmosfere trijumfalizma i radosti – zar ne i očekivane? – ovdje dolazi do izražaja apokaliptički ton, kraj čaršije – kraj jednog, neidelanog ali realno postojećeg, svijeta . Kako inače protumačiti katastrofički ton u zaključku romana ako se o tom romanu tvrdi da on izražava jugoslavensku/srpsku ideologiju, ideologiju koja upravo pobjeđuje? Na to pitanje nema odgovora.
U gore navedenom citatu vidimo da se težina grupnih pripadnosti ne temelji više na religijsko-nacionalnom identitetu, već se svodi na one koji vladaju i one kojima se vlada, „progonjene i na one koji gone”, tlačitelje i one koje su potlačeni. Na taj način pojam vlasti – „gospodari ljudskih sudbina” (NDĆ, 316) – postaje najizraženija kolektivna kategorija (ova tvrdnja ne znači da kategorija vlasti ne postoji u ranijim dijelovima romana, ali tada je relativiziranija jer upravo konfesionalne pripadnosti imaju važnu ulogu). Prema Enveru Kazazu upravo relacija vlastodržaca i podanika jedan je od najizraženijih problema Andrićeve poetike. Riječ je o vlastodržačkoj paranoji i fobiji podanika na kojoj se temelji društveni sistem (Kazaz 2012b, 44). Takva dioba mora izazivati homogenizaciju kolektiva:
Jer, oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorišćavani, lako služe i razumom i bezumljem, jer su to samo dve razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačenja (NDĆ, 92-93).
Vidimo da je ovdje odnos tlačitelja i potlačenih apsolutiziran i predstavljen kao univerzalan mehanizam te vođen silom prilika. Pojedinac ne može drugo nego se približiti svom kolektivu, mora primiti određenu matricu ponašanja. Stoga se „moć kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta internalizira u svakog pojedinca” (Kazaz 2012b, 45). Govoreći metajezikom kognitivnih znanosti, rekli bismo da svi egzemplari postaju prototipi određenog tipa.
Beznadnost ljudske egzistencije je i u tome da je to sudbina svakog pojedinca bez obzira gdje se rodi te gdje i kako živi. Slika kasabe je paradigmatična i mogla bi se pojaviti, doduše u drugačijem obliku, svugdje. „Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinustresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazneljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen inepromenljiv” (NDĆ, 103). To je, kako kaže Kazaz, „Andrićeva filozofija historije kao stalnog obnavljanja patnje” (Kazaz 2012b, 49). Kako kaže pripovjedač, u ime Alihodže, u zadnjim dijelovima romana, „svi smo ionako mrtvi, samo se redom sahranjujemo” (NDĆ, 367). Samo je most nijemi svjedok zbivanja, on je i dokaz toga da svako veliko kulturno ostvarenje iz prošlosti, koje danas cijenimo i kome se divimo, podrazumijeva i ljudske žrtve. On se „ne menja ni sa godinama ni sa stolećima, ni sa najboljim promenama ljudskih života” (NDĆ, 112). Ta nepomična i vječna prisutnost mosta koji je „stajao večiti i večito jednaki” (NDĆ, 263), i koji je hladnokrvno promatrao sve ljudske nevolje i tragedije može biti – bar u shvaćanju modernističkog skeptika – metafora Boga, koji šuti kad njegova djeca pate. U tome je nerazumljiv i neshvatljiv; i time postaje alegorija Jobovog motiva. Patnja je posljedica života samoga jer je život vođen besmislenim pravilima na koji uglavnom nemaju utjecaj pojedinci. Jedan od čimbenika koji pridonosi besmislenosti i beznađu je neizbježna pripadnost grupi jer identiteti najčešće traže beskrajnu lojalnost, ne snose razliku, mrze dvojnu pripadnost i svakojaku hibridnost. Ovo je najhumanija, ali i obeshrabrujuća poruka Andrićeva romana.
I za kraj. Izuzetna moć Andrićeve književnosti leži u tome da on – kroz priču, puki slijed događaja, a ne kroz filozofski zamagljene argumentacije – spaja sa sobom konkretne pojave i zbivanja s apstraktnim predodžbama o njima koje funkcioniraju kao spoznajne sheme u našem pojmovnom sistemu. Takva konfrontacija, nekako nehotice, pojačava naše saznanje o čovjekovoj slabosti prema svim sustavima simboličke i suštinske moći. Time se stoga demaskira sudbina običnog čovjeka u svijetu u kojem, osim prirodnih opasnosti, ima i čisto ljudsko ugrožavanje pojedinca i njegova života. Čini se da su sva ta uvjerenja, koja proistječu iz realnih povijesnih okolnosti, uklesana duboko upravo u bosansko-hercegovačku književnost, a sam je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, pisacsve Bosne.
Taj pisac sve Bosne imao je sličnih problema kao i njegovi junaci, i za života i poslije smrti. U svojim mlađim godinama, dok je studirao u Krakovu, piše svom prijatelju Vojku Durbešiću sljedeće riječi: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. (...) Ne osjećam privrženosti”, ali odmah nakon toga „Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih” (vidi za: Lovrenović 2008, 7–8). Nije valjda slutio da će poslije svoje smrti i sam, ali od strane drugih, postati meta neminovnog identificiranja s različitim kolektivima. Paradoksna prepiranja oko njegove pripadnosti u pojedinim južnoslavenskim književnostima simbol su sudbine pojedinca koji se ne može ugnijezditi nigdje i živi svugdje jer svatko mora pripadati nekoj grupi. A njegov pravi i jedini zavičaj je nesumnjivo – kako to definira Maria Dąbrowska-Partyka (2004) – pogranični prostor, prostor bez jasno određenih granica.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
JELENA, ŽENA KOJE NEMA
Odavno sam primetio da se Jelena javlja sve redje, sve nejasnije, ali dugo mi je trebalo da priznam sebi tu činjenicu. Da to ne bih mogao učiniti, ja sam se zadovoljavao sa malo, sa
sve manje, nadajući se uvek višem. Tako sam celo jedno leto živeo od jednog nerazumljivog i munjevitog vidjenja.... Tako sam putovao svetom, najsrećniji čovek sa najlepšom ženom kakva se mogla samo sagledati u predvečerje dugog dana mog samotničkog leta, punog odricanja.
Ni putovanja izgleda više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom .....
A ono što bih , sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim - ne javlja se više ni u snu. Jelene nema... Putovanja za mene gube draž i smisao.
Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu. Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čoveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju...
Moglo bi se reći da sam uvek ziveo od osećanja na jedno prividjenje, a sada zivim od uspomena na ta svoja sećanja.
Odavno sam primetio da se Jelena javlja sve redje, sve nejasnije, ali dugo mi je trebalo da priznam sebi tu činjenicu. Da to ne bih mogao učiniti, ja sam se zadovoljavao sa malo, sa
sve manje, nadajući se uvek višem. Tako sam celo jedno leto živeo od jednog nerazumljivog i munjevitog vidjenja.... Tako sam putovao svetom, najsrećniji čovek sa najlepšom ženom kakva se mogla samo sagledati u predvečerje dugog dana mog samotničkog leta, punog odricanja.
Ni putovanja izgleda više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom .....
A ono što bih , sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim - ne javlja se više ni u snu. Jelene nema... Putovanja za mene gube draž i smisao.
Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu. Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čoveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju...
Moglo bi se reći da sam uvek ziveo od osećanja na jedno prividjenje, a sada zivim od uspomena na ta svoja sećanja.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Andrićeva ljubav prema narodnim pjesmama i pripovijetkama zapravo je ljubav prema legendama o kojima se priča u tim djelima jer su, smatrao je, legende stvarnost života. Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka. Kao pisac koji je težio približiti se stvarnosti, odnosno tome da uhvati što više životnog daha oko sebe, Andrić je znao kako je to nemoguće ako se bavi isključivo povijesnim činjenicama. Da bi se razumjela povijest i sudbina zajednice i pojedinca, ne smiju se zaobići mitovi i legende. U eseju “Razgovor s Gojom” kaže: Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svog života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prava istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečjem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri. Aluzije na neke od spomenutih mitova vidimo npr. u romanu Na Drini ćuprija u kojem su povijesni događaji isprepleteni mitskim. Jedan od njih je i veliki potop ispričan kroz priču o velikom povodnju, kad je voda preko noći poplavila kasabu i sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, a od mještana je svatko znao da u tom njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno. Inače, sama gradnja mosta prožeta je legendama koje svjedoče da se sve što je trajno i veliko ne može postići bez mnogo truda, odricanja i žrtve.
Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
(…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
(…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Naš jedini nobelovac Ivo Andrić umro je prije 42 godine, a ni danas ne znamo mnoge važne detalje iz njegovog života, poput onog da je poklonio cjelokupan iznos (oko današnjih milion eura) Nobelove nagrade.
Naime, Ivo Andrić je dobio Novelovu nagradu za književnost 1961, kada je imao 69 godina. Nagrada se, kao i danas, sastojala od tri dijela: medalje (na aversu su ime i lik Alfreda Nobela, a na reversu dobitnikovo ime i godina), diplome, unikatne za svakog dobitnika, koju ručno oslikava slikar sa motivima dobitnikovog rada (Andrićeva ima most, zastavu i likove iz njegove književnosti) i novčanog dijela od oko milion eura.
"Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga. Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio",
Iznos Nobelove nagrade bio je 250.232,88 švedskih kruna. Andrić je cjelokupni iznos Nobelove nagrade iz dva dijela poklonio Republičkom fondu za unaprijeđenje bibliotekarstva Bosne i Hercegovine.
Sedamnaestog maja 1962. godine poklanja prvu polovinu iznosa Nobelove nagrade (18.102.859 dinara). Drugi dio (19.000.000 dinara) poklonio je 8. aprila 1965. godine. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine"
Sedamnaestog maja 1962. godine poklanja prvu polovinu iznosa Nobelove nagrade (18.102.859 dinara). Drugi dio (19.000.000 dinara) poklonio je 8. aprila 1965. godine. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine" (fragment iz knjige Žanete Đukić Perišić, Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 493), prenosi Blic.
Još jedan zanimljiv detalj iz Muzeja Ive Andrića, koji se nalazi u stanu na Andrićevom vencu 8, gdje je proveo posljednjih 17 godina svog života (1958-1975), vezan je za njegovu radnu sobu. U nju nije puštao nikoga od gostiju. Danas izgleda baš onako kako ju je ostavio kada je posljednji put izašao iz nje.
"Sto sa desne strane sobe, na zidu nasuprot prozoru služio je za pisanje, a drugi sto – najbliži balkonskim vratima koja gledaju na Pionirski park i na Narodnu skupštinu – za dnevnu korespodenciju. Tri zida radne sobe, takođe su prekrivena knjigama iz Andrićeve biblioteke. Tu je i stari televizor, još iz doba kada je 'Elektronska industrija' iz Niša počela da proizvodi TV prijemnike. Andrić je, naime, bio jedna od petnaestak značajnijih ličnosti koje su televizore dobile na poklon. Ipak, on televizijom kao medijem apsolutno nije bio impresioniran, a fotelju koja se u toj sobi nalazila, za gledanje TV programa koristila je, uglavnom, njegova supruga. Druga fotelja, ona u kojoj je sjedio Andrić, bila je postavljena tako da je onaj koji sjedi u njoj TV prijemniku okrenut – leđima".
Naime, Ivo Andrić je dobio Novelovu nagradu za književnost 1961, kada je imao 69 godina. Nagrada se, kao i danas, sastojala od tri dijela: medalje (na aversu su ime i lik Alfreda Nobela, a na reversu dobitnikovo ime i godina), diplome, unikatne za svakog dobitnika, koju ručno oslikava slikar sa motivima dobitnikovog rada (Andrićeva ima most, zastavu i likove iz njegove književnosti) i novčanog dijela od oko milion eura.
"Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga. Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio",
Iznos Nobelove nagrade bio je 250.232,88 švedskih kruna. Andrić je cjelokupni iznos Nobelove nagrade iz dva dijela poklonio Republičkom fondu za unaprijeđenje bibliotekarstva Bosne i Hercegovine.
Sedamnaestog maja 1962. godine poklanja prvu polovinu iznosa Nobelove nagrade (18.102.859 dinara). Drugi dio (19.000.000 dinara) poklonio je 8. aprila 1965. godine. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine"
Sedamnaestog maja 1962. godine poklanja prvu polovinu iznosa Nobelove nagrade (18.102.859 dinara). Drugi dio (19.000.000 dinara) poklonio je 8. aprila 1965. godine. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine" (fragment iz knjige Žanete Đukić Perišić, Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 493), prenosi Blic.
Još jedan zanimljiv detalj iz Muzeja Ive Andrića, koji se nalazi u stanu na Andrićevom vencu 8, gdje je proveo posljednjih 17 godina svog života (1958-1975), vezan je za njegovu radnu sobu. U nju nije puštao nikoga od gostiju. Danas izgleda baš onako kako ju je ostavio kada je posljednji put izašao iz nje.
"Sto sa desne strane sobe, na zidu nasuprot prozoru služio je za pisanje, a drugi sto – najbliži balkonskim vratima koja gledaju na Pionirski park i na Narodnu skupštinu – za dnevnu korespodenciju. Tri zida radne sobe, takođe su prekrivena knjigama iz Andrićeve biblioteke. Tu je i stari televizor, još iz doba kada je 'Elektronska industrija' iz Niša počela da proizvodi TV prijemnike. Andrić je, naime, bio jedna od petnaestak značajnijih ličnosti koje su televizore dobile na poklon. Ipak, on televizijom kao medijem apsolutno nije bio impresioniran, a fotelju koja se u toj sobi nalazila, za gledanje TV programa koristila je, uglavnom, njegova supruga. Druga fotelja, ona u kojoj je sjedio Andrić, bila je postavljena tako da je onaj koji sjedi u njoj TV prijemniku okrenut – leđima".
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”.
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”.
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
"...Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita,
nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina..."
Travnička hronika
nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina..."
Travnička hronika
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Prokleta avlija, kao fizičko mjesto i geografska lokacija, puna je zatvorenika iz različitih krajeva tada velikoga Turskog carstva. Bilo je različitih „vrsta“ zatvorenika: od onih koji su ukrali neku voćku na tržnici do carigradskih propalica i okrutnih ubojica. No, često je bilo i onih nevinih, iako, ako se pita Karađoza, odnosno Latifagu, takvih nije bilo:
Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde
nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije
on nevin. Skrivio je nešto, pa makar to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka
mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da
nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je
neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Koovde dođe, taj je kriv, ili
se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju
odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. (Andrić, 1967: 32)
Nekima je Prokleta avlija bila umjesto kuće. U njoj su često boravili zbog teških zločina. Komunikacija ubojica i propalica unutar avlije odnosila se na psovke ili bestidne pjesme. Nevidljivi ljudi svađaju se noću zbog mjesta i loga u zatvorskim prostorijama, a preko dana skupljaju se u skupine. Po sadržaju razgovora moglo se definirati pojedine skupine i članove koji su se u njima zaustavljali. U nekim je skupinama uvijek bilo svađa i prepirki, a u drugima psovke. Oni koji su dovedeni u zatvor zbog tučnjave režali bi jedni na druge kao životinje. Ti su „ljudi bili mračni, a govor stvaran, suv i tvrd“ (Andrić, 1967: 71).
Andrić imenuje nekoliko zatvorenika. Izvlači ih iz mase i tako im daje na važnosti, daje im lik i obris. Jedan od zatvorenika zvao se Zaim. Već bi sa svitanjem dana započeo govor ispred barake. Govorio bi tiho, sigurno i oduševljeno. Međutim, govorio je samo o sebi i svojim navodnim ženidbama i poslovima. Svakoga bi puta proširivao sadržaj razgovora
novim krajevima i novim ženidbama. Slušatelji nisu vjerovali njegovu sadržaju i više su ga slušali kako bi se našalili. Kada bi osjetio da jednoj skupini više nije zanimljiv, polako bi prišao drugoj. Slušao bi što govore, ali ne da čuje razgovor, nego da uhvati priliku i započne svoju priču. Slušanje je jedan od najvažnijih elemenata komunikacijskoga procesa.
U našem društvu, usmjerenu prema pošiljatelju, slušanje je često zanemaren dio komunikacijskoga procesa. Istraživanja pokazuju da odrasli provode oko 45 % svoga vremena slušajući, što je više od bilo koje druge komunikativne aktivnosti (9 % pisanje, 16 % čitanje, 30 % slušanje) (usp. Hargie, 2011: 177). Autori se slažu da postoji samo jedno istinsko slušanje,
a puno oblika pseudoslušanja (usp. Adler – Rosenfeld – Proctor II, 2012). Neki su od oblika pseudoslušanja slušanje u zasjedi i selektivno slušanje, kada je često jedini razlog slušanja želja za preuzimanjem konverzacijskoga tijeka, kao u Zaimovu slučaju.
I vremenske prilike bile su čimbenik koji je utjecao na ponašanje i komunikaciju. Kada bi jugo nanijelo morsku trulež i smrad u zatvor, ljudi bi se promijenili:
A kad se desi da se nebo naoblači i stane da duva mlak i nezdrav južni
vetar, koji donosi zadah morske truleži, gradske nečistoće i smrada iz
nevidljivih pristaništa, onda život u ćelijama i na dvorištu postaje zaista
nepodnošljiv. Mučan zadah ne dolazi samo iz pristaništa nego udara
iz svih zgrada i predmeta; izgleda da sva zemlja koju je pritislaProkleta
avlija lagano truli i pušta neku vonju koja čoveka truje, da mu zalogaj
grkne i život omrzne. Huji vetar i kao nevidljiva bolest pada po svima.
I mirni ljudi se usplahire i počinju u nerazumljivoj razdraženosti da se
ljutito kreću, tražeći kavge. Teški sami sebi, hapsenici izazivaju svoje sapatnike
ili stražare koji su u tim danima i sami razdražljivi i kivni na
sve. Živci se zatežu od bola ili naglo popuštaju u opasnim praskanjima
i bezumnim postupcima. Iskrsavaju oštri, bezrazložni sukobi, nastaju, i
za samu Prokletu avliju, neobični ispadi. I dok jedni tako besne i sukobljavaju
se sa svakim, dotle drugi, stariji i povučeni ljudi, čuče satima,
odvojeni, i objašnjavaju se sa svojim nevidljivim protivnicima nečujnim
šapatom ili samo grimasama i slabim pokretima ruke i glave. Izgledaju
avetinjski. (Andrić, 1967: 23)
Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde
nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije
on nevin. Skrivio je nešto, pa makar to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka
mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da
nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je
neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Koovde dođe, taj je kriv, ili
se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju
odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. (Andrić, 1967: 32)
Nekima je Prokleta avlija bila umjesto kuće. U njoj su često boravili zbog teških zločina. Komunikacija ubojica i propalica unutar avlije odnosila se na psovke ili bestidne pjesme. Nevidljivi ljudi svađaju se noću zbog mjesta i loga u zatvorskim prostorijama, a preko dana skupljaju se u skupine. Po sadržaju razgovora moglo se definirati pojedine skupine i članove koji su se u njima zaustavljali. U nekim je skupinama uvijek bilo svađa i prepirki, a u drugima psovke. Oni koji su dovedeni u zatvor zbog tučnjave režali bi jedni na druge kao životinje. Ti su „ljudi bili mračni, a govor stvaran, suv i tvrd“ (Andrić, 1967: 71).
Andrić imenuje nekoliko zatvorenika. Izvlači ih iz mase i tako im daje na važnosti, daje im lik i obris. Jedan od zatvorenika zvao se Zaim. Već bi sa svitanjem dana započeo govor ispred barake. Govorio bi tiho, sigurno i oduševljeno. Međutim, govorio je samo o sebi i svojim navodnim ženidbama i poslovima. Svakoga bi puta proširivao sadržaj razgovora
novim krajevima i novim ženidbama. Slušatelji nisu vjerovali njegovu sadržaju i više su ga slušali kako bi se našalili. Kada bi osjetio da jednoj skupini više nije zanimljiv, polako bi prišao drugoj. Slušao bi što govore, ali ne da čuje razgovor, nego da uhvati priliku i započne svoju priču. Slušanje je jedan od najvažnijih elemenata komunikacijskoga procesa.
U našem društvu, usmjerenu prema pošiljatelju, slušanje je često zanemaren dio komunikacijskoga procesa. Istraživanja pokazuju da odrasli provode oko 45 % svoga vremena slušajući, što je više od bilo koje druge komunikativne aktivnosti (9 % pisanje, 16 % čitanje, 30 % slušanje) (usp. Hargie, 2011: 177). Autori se slažu da postoji samo jedno istinsko slušanje,
a puno oblika pseudoslušanja (usp. Adler – Rosenfeld – Proctor II, 2012). Neki su od oblika pseudoslušanja slušanje u zasjedi i selektivno slušanje, kada je često jedini razlog slušanja želja za preuzimanjem konverzacijskoga tijeka, kao u Zaimovu slučaju.
I vremenske prilike bile su čimbenik koji je utjecao na ponašanje i komunikaciju. Kada bi jugo nanijelo morsku trulež i smrad u zatvor, ljudi bi se promijenili:
A kad se desi da se nebo naoblači i stane da duva mlak i nezdrav južni
vetar, koji donosi zadah morske truleži, gradske nečistoće i smrada iz
nevidljivih pristaništa, onda život u ćelijama i na dvorištu postaje zaista
nepodnošljiv. Mučan zadah ne dolazi samo iz pristaništa nego udara
iz svih zgrada i predmeta; izgleda da sva zemlja koju je pritislaProkleta
avlija lagano truli i pušta neku vonju koja čoveka truje, da mu zalogaj
grkne i život omrzne. Huji vetar i kao nevidljiva bolest pada po svima.
I mirni ljudi se usplahire i počinju u nerazumljivoj razdraženosti da se
ljutito kreću, tražeći kavge. Teški sami sebi, hapsenici izazivaju svoje sapatnike
ili stražare koji su u tim danima i sami razdražljivi i kivni na
sve. Živci se zatežu od bola ili naglo popuštaju u opasnim praskanjima
i bezumnim postupcima. Iskrsavaju oštri, bezrazložni sukobi, nastaju, i
za samu Prokletu avliju, neobični ispadi. I dok jedni tako besne i sukobljavaju
se sa svakim, dotle drugi, stariji i povučeni ljudi, čuče satima,
odvojeni, i objašnjavaju se sa svojim nevidljivim protivnicima nečujnim
šapatom ili samo grimasama i slabim pokretima ruke i glave. Izgledaju
avetinjski. (Andrić, 1967: 23)
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav dojam ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
“Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
a Drini ćuprija je roman koji je napisao Ivo Andrić i za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Roman pripoveda o građenju mosta preko reke Drine u bosanskom gradu Višegradu. Građenje mosta naručio je Mehmed paša Sokolović, čuveni zvaničnik Osmanskog carstva koji je bio rođeni Srbin iz Rudog. Još kao mali dečak, Bajica, odveden je sa ostalom decom kao danak u krvi u Carigrad.
Radnja romana traje otprilike četiri stoljeća i skup je više priča povezanih sa mostom na Drini, koji je tačka okosnica i glavni simbol naracije. Sam most predstavlja na neki način suprotnost ljudskoj sudbini koja je prolazna u odnosu na kamenu građevinu, koja je večna. Oko njega se razvijaju priče o istorijskim ličnostima i bezimenim likovima koji su plod piščeve mašte. Roman Na drini ćuprija, ponekad nazivan i Višegradska hronika u užim krugovima ljubitelja Andrićevog djela, karakterišu vremenski i hronološki opisi života tadašnje višegradske kasabe, po mnogim kritičarima pandan Travničkoj hronici i Omerpaši Latasu, često nazvanom sarajevska hronika. Sva tri romana pripovjedaju o turskim vremenima u Bosni i na neki način bi se mogla povezati u trilogiju.
U romanu „Na Drini ćuprija“ Ivo Andrić je hronološki opisao svakodnevni život višegradske kasabe, koja se nalazi na obali reke Drine, gde su živeli zajedno i Turci i hrišćani. Glavni lik ovog romana jeste most koji kod Višegrada spaja dve obale Drine, odnosno Bosnu sa Srbijom, Zapad sa Istokom.
U ovom romanu Andrić je obuhvatio tri epohe:
Vreme turskog feudalnog doba;
Vreme ratnih događaja na Balkanu (aneksija Bosne i Hercegovine);
Godina 1914, bura novih vremena.
Prva epoha
Prva epoha je doba kada je izrađen most. U doba Turaka, na mestu gde je most kasnije postavljen, na najužem delu Drine, putnike je prevozila skela koju je vozio uvek mrzovoljan, spor skeledžija Jamak. Kada su jednog novembarskog dana Turci od raje uzimali danak u krvi javila se prva pomisao o nastanku mosta. U grupi dečaka koje su odvodili, u dečaku iz sela Sokolovića, javila se crna pruga. Pomislio je da bi se umesto teške, crne skele koja je prevozila putnike, na tom mestu mogao sagraditi most. Iako je promenio ime, veru, život, zavičaj, na crnu skelu nije zaboravio. Taj dečak je postao vezir Mehmed paša Sokolović. Kao moćnik on je 1566. godine naredio gradnju mosta na Drini na čelu sa Abidagom, svojim glavnim poverenikom koji je bio nemilosrdan i veoma strog kada je u pitanju bio rad. Najstrože je kažnjen Radisav sa Uništa, jer je pokušao da spreči gradnju mosta. Narod je verovao da od te građevine neće ništa ispasti. Neki od radnika su noću rušili ono što su preko dana sagradili. Kada je Abidaga saznao da radove ometaju sami radnici, a ne vila brodarica, naredio je Pljevljaku da ih uhvate, da ne bi on stradao. Uhvatili su Radisava kog su nakon surovog mučenja nabili na kolac na najvišoj tački još nedovršenog mosta. To je bila prva ljudska žrtva, čija je krv prolivena dok se gradio most. Umesto svirepog i pohlepnog Abidage dolazi Arifbeg pod čijom upravom gradnja počinje da napreduje. Međutim, nesreće su se i dalje dešavale, kao kad je pomoćnik majstora Antonija, crnac, nazvan Arapin, poginuo tako što je, pri postavljanju srednjeg stuba, isti stub pao na njega.
Most je izgrađen 1571. godine. Na kapiji mosta, sa leve strane, na mermernoj ploči, napisan je tarih. U njemu je napisano ko je i kada podigao most na Drini kod Višegrada. Pored ove lepe građevine od istog kamena sagrađen je han, karavan-seraj. O hanu se brinuo Dauthodža Mutevelić i činio je sve da spase han i očuva ga u životu. Posle vezirove smrti novac je prestao da stiže i han je propadao, polako su ga svi napuštali, ali je jedino Dauthodža ostao, sve dok jednog dana nije pao s krova dok ga je popravljao i poginuo.
U ovoj epohi opisane su i elementarne nepogode koje su pogodile stanovnike kasabe. To je bila velika poplava, kada se Drina 1799. godine izlila. Za kasabu je ona bila presudna, jer je uništeno sve što su kasablije nakupile za zimu koja je prethodila. Oko Sarajeva se pojavila kuga i kolera, i tada niko nije smeo da se kreće ni ka Sarajevu ni iz Sarajeva.
Početkom XIX veka izbija Karađorđeva buna, koja je stigla i u višegradske krajeve te most postaje veoma važan jer je predstavljao sponu između bosanskog pašaluka i Srbije. Na kapiji je napravljen drveni čardak, gde padaju žrtve. Prve glave koje su nabijene na kolac bile su čičice Jelisija iz Čajniča i mladića Mileta sa Lijeske, a jednog jutra ispred čardaka je osvanula i glava popa Mihajla. Jedne večeri, pošto je buna utihnula, čardak se zapalio i izgoreo do temelja.
Pored raznih nepogoda koje su se dogodile i koje kasablije pamte tu je i jedna priča o Fati Avdaginoj, mladoj i lepoj devojci iz Veljeg Luga, koja nije prihvatala ni jednog udvarača. Njen otac je prihvatio Nailbega iz Nezuka, sina Mustajbega. Fata je Nailbegu rekla, i sebi obećala, da Velji Lug u Nezuke nikad neće zaći. Fata nije mogla da porekne očevu, ali ni svoju datu reč. Na dan svog venčanja kad su prelazili most, ona je na kapiji sišla sa konja, popela se na ogradu mosta i skočila u Drinu. Tako je ispunila data obećanja.
Druga epoha
U drugoj epohi odigravaju se novi događaji koji su nametali drugi način života višegradskoj kasabi. Turska vojska se povlači, da bi početkom 1878. godine došla austrijska. Bosna pruža otpor okupatorima. U Višegrad dolazi Karamanlija koji će pokušati da kasablije nagovori da krenu protiv Austrije. U kasabi najveći otpor mu pruža Alihodža Mutevelić.
Andrić živopisnim detaljima opisuje proces menjanja načina života u kasabi. Godine 1900. popravljaju most, a stranci donose razne novine. U celoj kasabi, pa i na mostu, uvedeno je osvetljenje kao i redovno čišćenje. Međutim, stanovnici kasabe nisu blagonaklono gledali na te promene. Jedna od najvećih promena koja je najviše smetala starijim građanima kasabe, bila je ta što su sada i žene mogle izaći na kapiju. Stari običaj je bio da na kapiji sede samo muškarci koji tamo razgovaraju o veoma bitnim stvarima. Uskoro počinju radovi na vodovodu i gradi se železnička pruga koja ide niz Drinu, što dovodi do opadanja važnosti mosta. Most ne predstavlja više sponu između Istoka i Zapada.
I ovu epohu obeležile su tragedije, kako kasablija tako i nekih stranaca. Jedna od njih je tragedija Milana Glasinčanina koji je imao veliki porok – kockanje. U kasabi su svi znali za njegove noći provedene u kockanju. Ali, jedna je privukla pažnju svima, i o njoj se dugo pričalo. Te večeri Milan se kockao sa nekim strancem, na kapiji mosta. Niko ne zna ko je bio njegov protivnik. Mnogi su mislili da se te večeri kockao i sa samim đavolom. Milan je izgubio sve što je imao; u toku igre je više puta odlazio do kuće po još novca, a kad je njega nestalo uložio je sve ostalo što je imao. Milanu je bilo potrebno dosta vremena da se oporavi od gubitka, a posle toga više se nikad nije kockao. Njegov porok je prešao na Bukus Gaona, mladog Jevrejina koji je u kamenu kapije pronašao zlatnik. U kasabi se govorilo da je pronašao „đavolji dukat“.
Kasabu je pogodilo i samoubistvo mladog Gregora Feduna, Rusa koji je bio u odredu frajkora i stražario je na mostu. Na njega je veliki uticaj imalo proleće koje je polako stizalo u kasabu i oko nje. Zbog proleća rasejan i pogođen nevinom lepotom turske devojčice, Fedun je preko mosta propustio i Jakova Čekrliju, hajduka na koga su svi stražari upozoreni. Fedun je bio svestan svoje greške i zbog sramote se ubio.
I pored ovih nesreća kasaba se razvijala. Podignut je Konak, prvi hotel - Calerov hotel, koji je ubrzo zamenjen nazivom Lotikin hotel. Lotika je vodila hotel koji je bio simbol novog stila života. Ko nije bio prihvaćen u ovom hotelu kao gost, zbog lošeg ponašanja, mogao je da ode u Zarijevu mehanu, gde su mogli da se šale na račun Ćorkanovih nesrećnih ljubavi. Jedne večeri svi iz mehane su se našalili i na mostu. Ćorkan, da bi dokazao da nije kukavica, pijan, popeo se na ogradu mosta, i, iako je bio led, prešao ceo most.
Posle dvadesetak godina od okupacije na kapiji je zakačen služben proglas o atentatu carice Jelisavete. Ova vest najviše je pogodila Pjetra Sola, jedinog Italijana u kasabi, jer je caričin atentator bio Italijan.
Treća epoha
Treća epoha obuhvata period od doba aneksije Bosne i Hercegovine (1906-1908) do Balkanskih ratova (1912-1913). Andrić ovde opisuje događaje čiji je bio savremenik.
U ovom periodu osnivaju se razne verske i nacionalne stranke i organizacije, u kojima su najbrojniji bili mladi studenti, koji su preko leta dolazili u kasabu. U mladićima koji su se okupljali na mostu Andrić oživljava svoju generaciju i teme koje su interesovale njegove školske drugove. Pojavljuje se čitav niz likova studenata i omladinaca, koji za vreme letnjih noći na mostu razgovaraju o politici i napretku. Među mnoštvom likova izdvajaju se Stiković, Galus, Herak i Nikola Glasinčanin. Oni predstavljaju Andrićevu generaciju — vatreni i borbeni, ali zaneseni apstraktnim, jer veruju da ništa nije nemoguće.
U kasabu stiže vojska koja u središnjem stubu mosta postavlja minu. Kafedžija na kapiji je nabavio gramofon i tako zabavlja sve prolaznike i one koji se zadržavaju na kapiji. Za kasabu je značajno otvaranje dve banke — srpske i muslimanske. Pomerena je turska granica, železnički saobraćaj je opao, a u kasabu dolaze Mađar Terdik i njegova žena Julka. Lotikin hotel počinje da gubi na važnosti, ali Lotika, iako je umorna, nije obeshrabrena. Ona se posle svakog gubitka pribere i nastavi dalje. Tokom niza godina jedini se na sve promene nije navikao Alihodža, koji razmišlja o starim vremenima i ne može ili ne želi da veruje u stvarnost i realnost nastalog trenutka. Zbog toga predviđa mračnu sudbinu kasabi i njenim stanovnicima.
Četvrta epoha
Četvrta epoha opisuje poslednju godinu hronike, 1914. godinu, koja je za kasabu i most bila presudna. Izvršen je atentat na Franca Ferdinanda i kako se mislilo da su Srbi zaslužni za atentat, mnogi od Srba će morati da idu preko granice u Srbiju.
Za kasablije to leto je bilo izuzetno, jer je sve išlo na njihovu ruku. Šljiva je rodila, polja žita su bogat plod dala, čak se uvelo i električno osvetljenje. Ali, na samom početku tog leta pojavila se epidemija trbušnog tifusa na Uvcu, od koje je nastradao i kasablijski doktor Balaš. Lotika je morala da napusti kasabu i hotel. Ona je, kao i uvek, zbrinula prvo porodicu, i tek kada je ostala sama nju je prvi put sva snaga odjednom izdala, i prolomio se njen jauk, plač koji niko nikada do tada nije čuo. Kasabu su svi morali da napuste zbog straha da će biti porušena. Jedino je Alihodža bio u svom dućanu kada ga je nešto podiglo u vazduh. Razmišljao je i hodao sve teže i teže, dok ga je srce polako, ali sigurno, izdavalo. Umro je hroničar i svedok svih važnijih događaja u maloj varoši. Most je presečen na pola. Kapija je bila na svom mestu, ali nije bilo sedmog stuba.
Alihodža nije verovao da se u novim vremenima može izgraditi nešto trajno, verovao je u rušilačku snagu novog sveta, u mitsku snagu vremena i mitsku snagu zemlje koja ne podnosi nešto što je tuđe.
Osnovna obeležja Andrićevog pripovedanja
Andrić je pisac snažne imaginacije. U svojim delima priča nam o prošlosti ljudi i o njihovim sudbinama. Pošto je bio izvanredan poznavalac prilika stare Bosne, radnja njegovih romana se uglavnom dešava na bosanskoj teritoriji kao mestu večitog sudara Istoka i Zapada. On sam kaže:
Vikicitati „To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo, usled podeljenosti zemlje na dva sveta. To je junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade.“
Andrić je izraziti epski pripovedač. U svome delu je distanciran od likova i događaja. Ton njegovog pripovedanja podseća u mnogim njegovim pripovetkama na Šeherezadine priče iz 1001 noći. Pripoveda hronološki, kroz nekoliko epoha. Na početku romana daje tačne i precizne geografske podatke da bi zatim prešao u svet legende i narodnih predanja. Andrić posmatra sumu životnih zbivanja i u njima traži nekakav smisao i moguć putokaz u našem egzistiranju.
Njegovi junaci reaguju onako kako traži njihova priroda i opšta istorijska situacija. Pripoveda u trećem licu. Između sebe i tih događaja stavlja još jedno lice, pripovedača, a ponekad ne samo propovedača, već nekoliko lica odjednom, te na taj način dobijamo više viđenja jednog te istog događaja.
Andrićeva rečenica je harmonična, jasna i smirena. Dijalog u Andrićevoj prozi je razmena misli, otvaranje mogućnosti jednoj ličnosti da saopšti svoje misli drugoj, a pre svega čitaocu. Osnovne karakteristike Andrićeve pripovedačke veštine su prefinjena psihološka analiza, duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i moć da sugestivnom magijom poetske reči dočara ljudsku i društvenu panoramu proteklih vekova. Kao i svi epski pripovedači, Andrić u svetu vidi nekakvu iskonsku borbu između svetla i tame, dobra i zla, života i ništavila. Za čoveka u životu vidi tri oslonca: težnju ka dobru, stvaralačku aktivnost u skladu sa tom težnjom i umetnost. Prema Andriću umetnost je način čovekovog postojanja i njegove pobede nad zlom.
U nekoliko svojih dela on opisuje mostove i čvrste građevine od kamena, gde u obrađenom kamenu vidi „uhvaćenu i ovekovečenu čovekovu misao“, jer samo trajanjem svoje misli čovek produžuje svoj život. Most je glavni simbol romaneskne naracije. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Koristeći narodna predanja, a pre svega bogatstvo svoje mašte i osećanja sveta, Andrić je podigao monumentalnu umetničku građevinu u književnosti naše epohe.
Istorija i legenda u funkciji umetničkog dela
U Andrićevim delima prepliće se istorijsko i mitsko, java i san. Prema Andriću istorija je arena čovekove životne bitke i predstavlja okvir njegove sudbine. Legenda služi kako bi se čovekova stradanja i patnje upamtile. Treba osluškivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleća, i iz njih odgonetati, koliko se može, smisao naše sudbine.
U romanu Na Drini ćuprija postoje elementi mita u potpuno realnim, društveno-istorijskim okvirima. Nakon geografskog prikaza kasabe, pisac odmah prelazi u legendu. Dok most nije ni postojao, Andrić oslikava kako je izgledalo prelaženje preko mosta prilikom sakupljanja danka u krvi. Istorijski je to bilo odvođenje hrišćanske dece u janjičare - tursku vojsku, za kojima su, okamenjene u bolu, na obali ostajale majke. Ovde se kao legenda javlja „crna pruga“, simbol bola i presecanja u grudima. Kroz svest dece koja odrastaju uz most paralelno se prepliću java i san kroz dva lika: Mehmed-pašu Sokolovića i Neimara Rada, koji su zaslužni za podizanje mosta. Prvi je istorijska ličnost, dok je drugi lik iz narodnog predanja, zaslužan za sve velike građevine. Legende nažalost traže žrtve da bi opstale. Zidanje mosta na Drini je kao druga varijanta pesme Zidanje Skadra, gde je u temelje uzidana mlada Gojkovica, dok su ovde to blizanci Stoja i Ostoja. Otvori koji su ostavljeni da bi deca bila hranjena mlečnim tragom simbolišu trajnost i večnost života.
Dok je trajala gradnja mosta barem jedan lik je morao da se iskristališe u legendu, koji bi oslikao protest protiv građevina koje traže takve žrtve. To je Radisav sa Uništa. Da bi se opravdao, on pribegava legendi o vili-brodarici koja preko noći ruši što se sagradi. Njegova kazna liči na mit o Hristovom stradanju. Most je nastao kao beo, gladak i vitak u oštrom, mrkom i rastrganom predelu, surovom i divljem, ali nalikuje beloj ptici koja se za trenutak spustila na taj krš, da predahne. Ovo veoma podseća na legendu koju u romanu „Na Drini ćuprija“ priča Alihodža, prema kojoj je Zemlja bila glatka površina dok je „šejtan“ nije noktima izgrebao, stvarajući nepremostive jazove. Onda je Alah poslao svoje „meleće“ – anđele koji su raširili krila da bi ljudi mogli da prelaze preko provalija. Prema ovoj legendi, ljudi su od anđela naučili da grade mostove.
U petom poglavlju se govori o povlačenju Turaka iz Mađarske krajem XVII veka gde Andrić progovara kao istinski hroničar kojem je stalo do autentičnosti istorijskog podatka. Upliće i pojedince kako bi celoj istorijskoj situaciji dao živopisan kolorit, jer je istorija samo osnova da se progovori o hanu, Mutevelićima i ostalim događajima opisanim u tom delu romana.
Tri veka je smestio u sedam poglavlja i istorijski se zaustavlja u osmom da bi nam ispričao legendu o lepoj Fati Avdaginoj. U legendu prerasta i priča o kockanju Milana Glasinčanina sa đavolom, koja podseća na mit o prodanoj duši, isti motiv koji se javlja i kod Getea u delu Faust. Iz đavolje igre Bukus Gaon pronalazi „đavolji dukat“ i postaje kockar. Iako je roman pisan na istorijskoj osnovi, pojedini likovi prikazani potpuno nerealno, kao da je Andrić želeo prikazati različite ljudske mogućnosti i, preko tih likova, sabrati što šira iskustva o čoveku. Andrić je zabeležio:
„Materijal koji je meni služio za pisanje te knjige bile su legende koje su sačuvane u narodnim pričanjima iz tog vremena, a zatim istorija i pisani dokumenti, ukoliko su sačuvani u turskim, austrijskim ili venecijanskim arhivima.“
Mitovi u funkciji slikanja vremenskih epoha
Andrić je bio svestan nerealnih konstrukcija, naivnosti i izneveravanja istine u legendama, ali je istovremeno polazio od uverenja da se u legendama i mitovima nalaze prareči i prasvest predaka koji su nas posadili na zemlju. Poreklo legende je u narodnom mitu i epskoj viziji sveta.
U ovoj hronici legende su kao prema nekom pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju. Tako u obliku mita Andrić slika i raznolikost naroda u višegradskoj kasabi. Srpska deca za džinovske tragove na mostu veruju da su tragovi Šarca Kraljevića Marka, a turska deca da je to trag Đerzeleza Alije. Za most se vezuje i legenda o crnom Arapinu koji je tragično stradao, i sada živi u središnjem stubu mosta, koja je ista za svu decu. Deca su najpodložnija verovanju u legende, ali u njih veruju i ljudi. Tako Srbi veruju da je humka blizu mosta Radisavljev grob, a Turci da je grob nekog derviša. Kroz epohe, kako se vremena u ovom romanu budu približavala savremenosti, smanjivaće se legendarno i mitsko pred istorijskim događajima i okolnostima koje su uslovljavale karaktere likova.
Filozofski aspekti dela: O slobodi, sudbini i moći
Osnovni elementi Andrićeve vizije života svode se na pitanja o čovekovoj sudbini, na problem i iskušenje moći i na viziju slobode. Čovek u svom trajanju stalno nastoji da osvoji veći životni prostor od onog koji ima, želi da uveća svoju moć ili da svojim umom pomeri granice svoje slobode. Život je svetlost nad kojom stalno vreba mrak. Mrak nekad poklopi svetlost i tada kasablije polako uče da ne žale za onim što je prošlo, što je i glavni lajt-motiv romana: život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao most na Drini.
Sudbina mosta vezuje se za višegradsku kasabu, kao što se i sudbina kasablija vezuje za most. Andrić preko nekoliko likova opisuje susret sa smrću. Kod nekih je smrt oblik oslobođenja od nekih neprihvatljivih ograničenja koja čoveku nameće život. Alihodžin život završava se kada je neuništiv i nepromenljiv most porušen. Njegov kraj je prirodan i tu se smrt opisuje kao krajnja granica i patnja od koje ne možemo pobeći. Za razliku od njega, drugi likovi su imali nasilne krajeve: mučenje Radisava, ubijanje nevinih, Jelisija i Mila, vešanje Vaje Ličanina. Čovek se u ovom romanu susreće i sa prirodom koja ima sudbinsku moć nad njim. „Veliki povodanj“, iako su kasablije očekivale poplavu, sve je iznenadio i da nije bilo konja Suljage Osmanagića, koji je bio u dosluhu sa prirodom, ne bi bilo spašeno ništa, jer je on pre nego što se Drina potpuno izlila probudio sve kasablije. Žrtva prirodne volje bio je Kosta Baranac koji je najmanje vodio računa o prirodnom zakonu, jer je želeo da proširi svoj životni prostor.
U čovekov život se sudbinski meša i istorija, u obliku političke vlasti, koja u kritičnim trenucima pokazuje svoju sudbinsku moć „mrkog zida“. Svoju moć vlast pokazuje za vreme Karađorđevog ustanka, tokom austrijske vlasti i u Prvom svetskom ratu. Vlast je umešana u nasilne smrti likova. Ali, vlast se uvek poziva na neke više ciljeve. Abidaga se poziva na Boga i naredbe velikog vezira, na oglasima koji su kačeni na kapiji vladar dodaje da je tako zaključeno na Veću naroda. Tragična sudbina mladog vojnika Feduna se ogleda u činjenici da je naišao na gnev ugrožene vlasti.
Postoje i granice koje čovek sam sebi postavlja. To su moralne i kulturne norme, različiti oblici i navike. U životu čovek ovakve granice stalno sam sebi postavlja. Žrtve tih normi u romanu su Fata i Šemsibeg. Šemsibeg jer nije mogao da se prilagodi novim vremenima, a Fata je bila žrtva unutrašnjeg sukoba između sopstvenih želja i osećaja dužnosti i poslušnosti prema ocu čije je rešenje ona videla samo u sopstvenoj smrti.
Moć je kod Andrića pokušaj čovekovog nasilja nad sudbinom, koje završava nasiljem nad samim sobom. Moć odvaja čoveka od sveta i sebe tako što mu obećava veću slobodu. Da bi došao do moći čovek dolazi do iskušenja, uvek se kocka sa onim što ima i što mu je dato. Ovaj oblik Andrić opisuje u poroku Milana Glasinčanina, koji je, kao i većina moćnika, stranac u kasabi. Kockarska strast je kao neka opsena koja mami svojom nepoznatom, nadzemaljskom lepotom. Milan gubi, ali igra sve dok ne izgubi i dušu. Isti slučaj je i sa Abidaginim pomoćnikom Pljevljakom. Pljevljak je na moćništvo prisiljen, jer mu ona ne pripada, ni ne oseća nikakvo iskušenje prema njoj. Kada je pronašao krivca i video šta ga je čekalo, on je kao opijen moći, bio presrećan što je živ, toliko da u ludilu gubi dušu. Mehmed-paša takođe ima sudbinu moćnika. Ali, u trenutku kada mu se nož zarije u grudi nestaje sva moć koja je oko njega kružila.
Veliko civilizacijsko iskušenje moći predstavlja austrijsko doba. Austrijanci menjaju celokupan oblik kasabe, misleći da imaju punu moć nad celom Bosnom. Ovo iskušenje se završava ratom. Lotika je takođe pala u iskušenje moći – novac joj je postao opsesija. Ona ga čuva, i svima pomaže kada je potrebno, kako rođacima tako i kasablijama.
Sledeći oblik moći je čovekovo uzdizanje nad životom, koji preko smrti vodi u slobodu. To je moć žrtve, koju Andrić predstavlja kao jedini oblik ljudske moći, koji vodi ka duhovnom uzvisivanju po cenu ličnog stradanja i propasti. Radisav se kocka sa svojim životom da bi sprečio ono što se dešavalo. U njegovom stradanju se javlja jedinstven oblik duhovne moći. Njegova patnja i stradanje se uzdižu iznad njega stvarajući mu herojski oreol mučenika koji dobija tek kasnije, preko naroda.
Mrki zid je granica koju čovek ne može da pređe. U prethodno navedenim vidovima Andrić nam otkriva čovekovo iskušenje moći, kojim čovek pokušava da nasilnim putem dođe do što veće slobode. Kao što je rečeno, svaki oblik slobode se plaća većom ili manjom žrtvom.
Svojom vizijom života Andrić je obuhvatio i vidove čovekovog postojanja koji dolaze iz njegovog „utopijskog sna“. Oblici slobode se pojavljuju u čovekovoj mašti, bez volje za moći ili kršenja prirodnih zakona, a za Andrića mašta je jedini prirodno dat prostor u kojoj čovek ima bezgraničnu slobodu gde može da oblikuje svet po svojoj volji. Slobodu mašte kod Ćorkana dok korača ogradom mosta Andrić prikazuje kao slobodu igre, koja čoveku daje snagu. Isto tako, sa slobodom mašte se srećemo u diskusijama mladih generacija na mostu. Drugačiji oblik su priče iz mašte – legende. Ali, ovaj oblik slobode nije večan, jer se pre ili kasnije mora suočiti sa stvarnošću. Neke priče nisu legende, ali se uobličavaju maštom tako što tokom pričanja kasablije sebi daju slobodu da u njih dodaju neke elemente koje će ih malo odvojiti od stvarnosti i teške istine koja ih je zatekla. Legende i priče se grade kao što se grade mostovi. Sloboda mašte prerasta u graditeljsku slobodu.
Kompozicija i struktura dela
Ovaj roman – hronika se sastoji od dvadeset četiri poglavlja. Prvih osam obuhvata doba turske vladavine. Druga epoha je opisana od devetog do šesnaestog poglavlja, aneksiona kriza i balkanski ratovi su opisani u naredna četiri - od sedamnaestog do dvadesetog poglavlja - dok je za poslednje stranice ostavio poslednja četiri poglavlja.
U prvom poglavlju opisan je skladno oblikovan most od kamena ispod kojeg protiče zelena i penušava reka Drina. Kasaba koju je ovaj most delio, Višegrad, živela je od mosta i rasla iz njega kao iz svog neuništivog korena. U drugom poglavlju je prikazana vizija mosta, da bi u trećem poglavlju otpočela njegova izgradnja. Izgradnja mosta koja traje pet godina, smeštena je u dva poglavlja. U petoj glavi se opisuje most, građevina od kamena koja simbolizuje nepromenljivost, postojanost i čvrstina, koji ima simboličnu funkciju - da spaja ono što je razdvojeno i premošćava ono što je nepremostivo. Most koji polako uranja u život kasabe i njenih žitelja na veoma specifičan način vezuje se ne samo za pojedinca, već za porodice i njihove generacije. Šesto poglavlje obeležava Karađorđeva buna, 1804. godina, kada na mostu postavljaju čardak. Osma glava sadrži priču o Fati Avdaginoj. Sa devetim poglavljem dolaze nova vremena., Sedamdesetak godina posle Karađorđeve bune, 1876. godine, izbija novi rat. Godine 1878. Turci polako napuštaju kasabu, da bi na njihovo mesto došla nova vlast. Svečan i zvaničan ulazak austrijskih trupa je opisan u desetoj glavi, u kojoj nije bilo velikih žrtava osim stradanja Alihodže. Dolaskom nove vlasti kasabu naseljava prvo vojska, posle stranci koji donose novine. Život na kapiji je bio življi, šareniji i veseliji (jedanaesto i dvanaesto poglavlje). Četiri godine od okupacije u Bosni počela je regrutacija, kojoj se stanovnici uporno protive i skrivaju se. Na mostu se ponovo pojavila vojska. U poslednjoj četvrtini XIX veka, u četrnaestom i petnaestom poglavlju, sledi retko i kratko zatišje, kada se otvara hotel i pisac opisuje Ćorkana i njegove nesrećne ljubavi. Dvadesetak godina od okupacije, kada naraštaji ulaze u punoletstvo, na kapiji mosta zakačen je oglas koji je nosio crnu prugu, o atentatu carice Jelisavete. U šesnaestoj glavi je opisan početak XX veka, kada sa građenjem železničke pruge opada važnost mosta. Most nije ono što je nekada bio – veza između Istoka i Zapada. Sledeće poglavlje nosi promenu na prestolu i režima u Turskoj 1903. godine. Došla je i 1908. godina, a sa njom i veliko uznemirenje i zategnutost, jer je navedene godine bila „aneksiona kriza“. U osamnaestom poglavlju pisac stiže do 1912, odnosno 1913. godine – Balkanskih ratova. Most se „na mesečini julskih noći belasao, čist, mlad i nepromenljiv, a savršeno lep i jak, jači od svega što vreme može da donese i ljudi da smisle i učine“. Na njemu se okupljaju mlade generacije, Andrićeva generacija. Godina 1914. smeštena je u četiri poglavlja, kada most ostaje bez sedmog stuba. To je i poslednja godina hronike.
Opšti osvrt na mišljenja o književno-umetničkoj vrednosti dela
Kao glavni lik za svoj roman Andrić je uzeo most. Njega je verovatno ova građevina veoma zainteresovala. U svojoj mladosti on je često viđao ovaj most, prelazio preko njega, sedeo na njegovoj kapiji. Ipak nije samo u ovom romanu spominjan most, već se on spominje i u više Andrićevih pripovedaka. Dakle, nije Andrića privukla lepota višegradskog mosta, nego sam most - čvrst, veliki, kameni most, skupocena građevina jedinstvene lepote.
Kroz četiri veka Andrić nam ukazuje kako se vremena brzo menjaju, kako se uvek nešto staro zamenjuje novim, dolaze nove generacije. Samo jedna stvar se nije izmenila: to je bio most koji je stajao na istom mestu, bez ikakve promene dok su se oko njega smenjivale generacije kasablija i stranaca, prolazile godine. Na kraju svake glave se javlja most koji govori da mu ne smeta prolaznost, da je on još uvek tu i da će još dugo tamo stajati, onakav kakav je oduvek bio.
„A most je i dalje stajao, onakav kakav je oduvek bio, sa svojom večitom mladošću savršene zamisli i dobrih i velikih ljudskih dela koja ne znaju šta je starenje ni promena i koja, bar tako izgleda, na dele sudbinu prolaznih stvari ovoga sveta.“
wikipedija
Radnja romana traje otprilike četiri stoljeća i skup je više priča povezanih sa mostom na Drini, koji je tačka okosnica i glavni simbol naracije. Sam most predstavlja na neki način suprotnost ljudskoj sudbini koja je prolazna u odnosu na kamenu građevinu, koja je večna. Oko njega se razvijaju priče o istorijskim ličnostima i bezimenim likovima koji su plod piščeve mašte. Roman Na drini ćuprija, ponekad nazivan i Višegradska hronika u užim krugovima ljubitelja Andrićevog djela, karakterišu vremenski i hronološki opisi života tadašnje višegradske kasabe, po mnogim kritičarima pandan Travničkoj hronici i Omerpaši Latasu, često nazvanom sarajevska hronika. Sva tri romana pripovjedaju o turskim vremenima u Bosni i na neki način bi se mogla povezati u trilogiju.
U romanu „Na Drini ćuprija“ Ivo Andrić je hronološki opisao svakodnevni život višegradske kasabe, koja se nalazi na obali reke Drine, gde su živeli zajedno i Turci i hrišćani. Glavni lik ovog romana jeste most koji kod Višegrada spaja dve obale Drine, odnosno Bosnu sa Srbijom, Zapad sa Istokom.
U ovom romanu Andrić je obuhvatio tri epohe:
Vreme turskog feudalnog doba;
Vreme ratnih događaja na Balkanu (aneksija Bosne i Hercegovine);
Godina 1914, bura novih vremena.
Prva epoha
Prva epoha je doba kada je izrađen most. U doba Turaka, na mestu gde je most kasnije postavljen, na najužem delu Drine, putnike je prevozila skela koju je vozio uvek mrzovoljan, spor skeledžija Jamak. Kada su jednog novembarskog dana Turci od raje uzimali danak u krvi javila se prva pomisao o nastanku mosta. U grupi dečaka koje su odvodili, u dečaku iz sela Sokolovića, javila se crna pruga. Pomislio je da bi se umesto teške, crne skele koja je prevozila putnike, na tom mestu mogao sagraditi most. Iako je promenio ime, veru, život, zavičaj, na crnu skelu nije zaboravio. Taj dečak je postao vezir Mehmed paša Sokolović. Kao moćnik on je 1566. godine naredio gradnju mosta na Drini na čelu sa Abidagom, svojim glavnim poverenikom koji je bio nemilosrdan i veoma strog kada je u pitanju bio rad. Najstrože je kažnjen Radisav sa Uništa, jer je pokušao da spreči gradnju mosta. Narod je verovao da od te građevine neće ništa ispasti. Neki od radnika su noću rušili ono što su preko dana sagradili. Kada je Abidaga saznao da radove ometaju sami radnici, a ne vila brodarica, naredio je Pljevljaku da ih uhvate, da ne bi on stradao. Uhvatili su Radisava kog su nakon surovog mučenja nabili na kolac na najvišoj tački još nedovršenog mosta. To je bila prva ljudska žrtva, čija je krv prolivena dok se gradio most. Umesto svirepog i pohlepnog Abidage dolazi Arifbeg pod čijom upravom gradnja počinje da napreduje. Međutim, nesreće su se i dalje dešavale, kao kad je pomoćnik majstora Antonija, crnac, nazvan Arapin, poginuo tako što je, pri postavljanju srednjeg stuba, isti stub pao na njega.
Most je izgrađen 1571. godine. Na kapiji mosta, sa leve strane, na mermernoj ploči, napisan je tarih. U njemu je napisano ko je i kada podigao most na Drini kod Višegrada. Pored ove lepe građevine od istog kamena sagrađen je han, karavan-seraj. O hanu se brinuo Dauthodža Mutevelić i činio je sve da spase han i očuva ga u životu. Posle vezirove smrti novac je prestao da stiže i han je propadao, polako su ga svi napuštali, ali je jedino Dauthodža ostao, sve dok jednog dana nije pao s krova dok ga je popravljao i poginuo.
U ovoj epohi opisane su i elementarne nepogode koje su pogodile stanovnike kasabe. To je bila velika poplava, kada se Drina 1799. godine izlila. Za kasabu je ona bila presudna, jer je uništeno sve što su kasablije nakupile za zimu koja je prethodila. Oko Sarajeva se pojavila kuga i kolera, i tada niko nije smeo da se kreće ni ka Sarajevu ni iz Sarajeva.
Početkom XIX veka izbija Karađorđeva buna, koja je stigla i u višegradske krajeve te most postaje veoma važan jer je predstavljao sponu između bosanskog pašaluka i Srbije. Na kapiji je napravljen drveni čardak, gde padaju žrtve. Prve glave koje su nabijene na kolac bile su čičice Jelisija iz Čajniča i mladića Mileta sa Lijeske, a jednog jutra ispred čardaka je osvanula i glava popa Mihajla. Jedne večeri, pošto je buna utihnula, čardak se zapalio i izgoreo do temelja.
Pored raznih nepogoda koje su se dogodile i koje kasablije pamte tu je i jedna priča o Fati Avdaginoj, mladoj i lepoj devojci iz Veljeg Luga, koja nije prihvatala ni jednog udvarača. Njen otac je prihvatio Nailbega iz Nezuka, sina Mustajbega. Fata je Nailbegu rekla, i sebi obećala, da Velji Lug u Nezuke nikad neće zaći. Fata nije mogla da porekne očevu, ali ni svoju datu reč. Na dan svog venčanja kad su prelazili most, ona je na kapiji sišla sa konja, popela se na ogradu mosta i skočila u Drinu. Tako je ispunila data obećanja.
Druga epoha
U drugoj epohi odigravaju se novi događaji koji su nametali drugi način života višegradskoj kasabi. Turska vojska se povlači, da bi početkom 1878. godine došla austrijska. Bosna pruža otpor okupatorima. U Višegrad dolazi Karamanlija koji će pokušati da kasablije nagovori da krenu protiv Austrije. U kasabi najveći otpor mu pruža Alihodža Mutevelić.
Andrić živopisnim detaljima opisuje proces menjanja načina života u kasabi. Godine 1900. popravljaju most, a stranci donose razne novine. U celoj kasabi, pa i na mostu, uvedeno je osvetljenje kao i redovno čišćenje. Međutim, stanovnici kasabe nisu blagonaklono gledali na te promene. Jedna od najvećih promena koja je najviše smetala starijim građanima kasabe, bila je ta što su sada i žene mogle izaći na kapiju. Stari običaj je bio da na kapiji sede samo muškarci koji tamo razgovaraju o veoma bitnim stvarima. Uskoro počinju radovi na vodovodu i gradi se železnička pruga koja ide niz Drinu, što dovodi do opadanja važnosti mosta. Most ne predstavlja više sponu između Istoka i Zapada.
I ovu epohu obeležile su tragedije, kako kasablija tako i nekih stranaca. Jedna od njih je tragedija Milana Glasinčanina koji je imao veliki porok – kockanje. U kasabi su svi znali za njegove noći provedene u kockanju. Ali, jedna je privukla pažnju svima, i o njoj se dugo pričalo. Te večeri Milan se kockao sa nekim strancem, na kapiji mosta. Niko ne zna ko je bio njegov protivnik. Mnogi su mislili da se te večeri kockao i sa samim đavolom. Milan je izgubio sve što je imao; u toku igre je više puta odlazio do kuće po još novca, a kad je njega nestalo uložio je sve ostalo što je imao. Milanu je bilo potrebno dosta vremena da se oporavi od gubitka, a posle toga više se nikad nije kockao. Njegov porok je prešao na Bukus Gaona, mladog Jevrejina koji je u kamenu kapije pronašao zlatnik. U kasabi se govorilo da je pronašao „đavolji dukat“.
Kasabu je pogodilo i samoubistvo mladog Gregora Feduna, Rusa koji je bio u odredu frajkora i stražario je na mostu. Na njega je veliki uticaj imalo proleće koje je polako stizalo u kasabu i oko nje. Zbog proleća rasejan i pogođen nevinom lepotom turske devojčice, Fedun je preko mosta propustio i Jakova Čekrliju, hajduka na koga su svi stražari upozoreni. Fedun je bio svestan svoje greške i zbog sramote se ubio.
I pored ovih nesreća kasaba se razvijala. Podignut je Konak, prvi hotel - Calerov hotel, koji je ubrzo zamenjen nazivom Lotikin hotel. Lotika je vodila hotel koji je bio simbol novog stila života. Ko nije bio prihvaćen u ovom hotelu kao gost, zbog lošeg ponašanja, mogao je da ode u Zarijevu mehanu, gde su mogli da se šale na račun Ćorkanovih nesrećnih ljubavi. Jedne večeri svi iz mehane su se našalili i na mostu. Ćorkan, da bi dokazao da nije kukavica, pijan, popeo se na ogradu mosta, i, iako je bio led, prešao ceo most.
Posle dvadesetak godina od okupacije na kapiji je zakačen služben proglas o atentatu carice Jelisavete. Ova vest najviše je pogodila Pjetra Sola, jedinog Italijana u kasabi, jer je caričin atentator bio Italijan.
Treća epoha
Treća epoha obuhvata period od doba aneksije Bosne i Hercegovine (1906-1908) do Balkanskih ratova (1912-1913). Andrić ovde opisuje događaje čiji je bio savremenik.
U ovom periodu osnivaju se razne verske i nacionalne stranke i organizacije, u kojima su najbrojniji bili mladi studenti, koji su preko leta dolazili u kasabu. U mladićima koji su se okupljali na mostu Andrić oživljava svoju generaciju i teme koje su interesovale njegove školske drugove. Pojavljuje se čitav niz likova studenata i omladinaca, koji za vreme letnjih noći na mostu razgovaraju o politici i napretku. Među mnoštvom likova izdvajaju se Stiković, Galus, Herak i Nikola Glasinčanin. Oni predstavljaju Andrićevu generaciju — vatreni i borbeni, ali zaneseni apstraktnim, jer veruju da ništa nije nemoguće.
U kasabu stiže vojska koja u središnjem stubu mosta postavlja minu. Kafedžija na kapiji je nabavio gramofon i tako zabavlja sve prolaznike i one koji se zadržavaju na kapiji. Za kasabu je značajno otvaranje dve banke — srpske i muslimanske. Pomerena je turska granica, železnički saobraćaj je opao, a u kasabu dolaze Mađar Terdik i njegova žena Julka. Lotikin hotel počinje da gubi na važnosti, ali Lotika, iako je umorna, nije obeshrabrena. Ona se posle svakog gubitka pribere i nastavi dalje. Tokom niza godina jedini se na sve promene nije navikao Alihodža, koji razmišlja o starim vremenima i ne može ili ne želi da veruje u stvarnost i realnost nastalog trenutka. Zbog toga predviđa mračnu sudbinu kasabi i njenim stanovnicima.
Četvrta epoha
Četvrta epoha opisuje poslednju godinu hronike, 1914. godinu, koja je za kasabu i most bila presudna. Izvršen je atentat na Franca Ferdinanda i kako se mislilo da su Srbi zaslužni za atentat, mnogi od Srba će morati da idu preko granice u Srbiju.
Za kasablije to leto je bilo izuzetno, jer je sve išlo na njihovu ruku. Šljiva je rodila, polja žita su bogat plod dala, čak se uvelo i električno osvetljenje. Ali, na samom početku tog leta pojavila se epidemija trbušnog tifusa na Uvcu, od koje je nastradao i kasablijski doktor Balaš. Lotika je morala da napusti kasabu i hotel. Ona je, kao i uvek, zbrinula prvo porodicu, i tek kada je ostala sama nju je prvi put sva snaga odjednom izdala, i prolomio se njen jauk, plač koji niko nikada do tada nije čuo. Kasabu su svi morali da napuste zbog straha da će biti porušena. Jedino je Alihodža bio u svom dućanu kada ga je nešto podiglo u vazduh. Razmišljao je i hodao sve teže i teže, dok ga je srce polako, ali sigurno, izdavalo. Umro je hroničar i svedok svih važnijih događaja u maloj varoši. Most je presečen na pola. Kapija je bila na svom mestu, ali nije bilo sedmog stuba.
Alihodža nije verovao da se u novim vremenima može izgraditi nešto trajno, verovao je u rušilačku snagu novog sveta, u mitsku snagu vremena i mitsku snagu zemlje koja ne podnosi nešto što je tuđe.
Osnovna obeležja Andrićevog pripovedanja
Andrić je pisac snažne imaginacije. U svojim delima priča nam o prošlosti ljudi i o njihovim sudbinama. Pošto je bio izvanredan poznavalac prilika stare Bosne, radnja njegovih romana se uglavnom dešava na bosanskoj teritoriji kao mestu večitog sudara Istoka i Zapada. On sam kaže:
Vikicitati „To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo, usled podeljenosti zemlje na dva sveta. To je junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade.“
Andrić je izraziti epski pripovedač. U svome delu je distanciran od likova i događaja. Ton njegovog pripovedanja podseća u mnogim njegovim pripovetkama na Šeherezadine priče iz 1001 noći. Pripoveda hronološki, kroz nekoliko epoha. Na početku romana daje tačne i precizne geografske podatke da bi zatim prešao u svet legende i narodnih predanja. Andrić posmatra sumu životnih zbivanja i u njima traži nekakav smisao i moguć putokaz u našem egzistiranju.
Njegovi junaci reaguju onako kako traži njihova priroda i opšta istorijska situacija. Pripoveda u trećem licu. Između sebe i tih događaja stavlja još jedno lice, pripovedača, a ponekad ne samo propovedača, već nekoliko lica odjednom, te na taj način dobijamo više viđenja jednog te istog događaja.
Andrićeva rečenica je harmonična, jasna i smirena. Dijalog u Andrićevoj prozi je razmena misli, otvaranje mogućnosti jednoj ličnosti da saopšti svoje misli drugoj, a pre svega čitaocu. Osnovne karakteristike Andrićeve pripovedačke veštine su prefinjena psihološka analiza, duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i moć da sugestivnom magijom poetske reči dočara ljudsku i društvenu panoramu proteklih vekova. Kao i svi epski pripovedači, Andrić u svetu vidi nekakvu iskonsku borbu između svetla i tame, dobra i zla, života i ništavila. Za čoveka u životu vidi tri oslonca: težnju ka dobru, stvaralačku aktivnost u skladu sa tom težnjom i umetnost. Prema Andriću umetnost je način čovekovog postojanja i njegove pobede nad zlom.
U nekoliko svojih dela on opisuje mostove i čvrste građevine od kamena, gde u obrađenom kamenu vidi „uhvaćenu i ovekovečenu čovekovu misao“, jer samo trajanjem svoje misli čovek produžuje svoj život. Most je glavni simbol romaneskne naracije. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Koristeći narodna predanja, a pre svega bogatstvo svoje mašte i osećanja sveta, Andrić je podigao monumentalnu umetničku građevinu u književnosti naše epohe.
Istorija i legenda u funkciji umetničkog dela
U Andrićevim delima prepliće se istorijsko i mitsko, java i san. Prema Andriću istorija je arena čovekove životne bitke i predstavlja okvir njegove sudbine. Legenda služi kako bi se čovekova stradanja i patnje upamtile. Treba osluškivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleća, i iz njih odgonetati, koliko se može, smisao naše sudbine.
U romanu Na Drini ćuprija postoje elementi mita u potpuno realnim, društveno-istorijskim okvirima. Nakon geografskog prikaza kasabe, pisac odmah prelazi u legendu. Dok most nije ni postojao, Andrić oslikava kako je izgledalo prelaženje preko mosta prilikom sakupljanja danka u krvi. Istorijski je to bilo odvođenje hrišćanske dece u janjičare - tursku vojsku, za kojima su, okamenjene u bolu, na obali ostajale majke. Ovde se kao legenda javlja „crna pruga“, simbol bola i presecanja u grudima. Kroz svest dece koja odrastaju uz most paralelno se prepliću java i san kroz dva lika: Mehmed-pašu Sokolovića i Neimara Rada, koji su zaslužni za podizanje mosta. Prvi je istorijska ličnost, dok je drugi lik iz narodnog predanja, zaslužan za sve velike građevine. Legende nažalost traže žrtve da bi opstale. Zidanje mosta na Drini je kao druga varijanta pesme Zidanje Skadra, gde je u temelje uzidana mlada Gojkovica, dok su ovde to blizanci Stoja i Ostoja. Otvori koji su ostavljeni da bi deca bila hranjena mlečnim tragom simbolišu trajnost i večnost života.
Dok je trajala gradnja mosta barem jedan lik je morao da se iskristališe u legendu, koji bi oslikao protest protiv građevina koje traže takve žrtve. To je Radisav sa Uništa. Da bi se opravdao, on pribegava legendi o vili-brodarici koja preko noći ruši što se sagradi. Njegova kazna liči na mit o Hristovom stradanju. Most je nastao kao beo, gladak i vitak u oštrom, mrkom i rastrganom predelu, surovom i divljem, ali nalikuje beloj ptici koja se za trenutak spustila na taj krš, da predahne. Ovo veoma podseća na legendu koju u romanu „Na Drini ćuprija“ priča Alihodža, prema kojoj je Zemlja bila glatka površina dok je „šejtan“ nije noktima izgrebao, stvarajući nepremostive jazove. Onda je Alah poslao svoje „meleće“ – anđele koji su raširili krila da bi ljudi mogli da prelaze preko provalija. Prema ovoj legendi, ljudi su od anđela naučili da grade mostove.
U petom poglavlju se govori o povlačenju Turaka iz Mađarske krajem XVII veka gde Andrić progovara kao istinski hroničar kojem je stalo do autentičnosti istorijskog podatka. Upliće i pojedince kako bi celoj istorijskoj situaciji dao živopisan kolorit, jer je istorija samo osnova da se progovori o hanu, Mutevelićima i ostalim događajima opisanim u tom delu romana.
Tri veka je smestio u sedam poglavlja i istorijski se zaustavlja u osmom da bi nam ispričao legendu o lepoj Fati Avdaginoj. U legendu prerasta i priča o kockanju Milana Glasinčanina sa đavolom, koja podseća na mit o prodanoj duši, isti motiv koji se javlja i kod Getea u delu Faust. Iz đavolje igre Bukus Gaon pronalazi „đavolji dukat“ i postaje kockar. Iako je roman pisan na istorijskoj osnovi, pojedini likovi prikazani potpuno nerealno, kao da je Andrić želeo prikazati različite ljudske mogućnosti i, preko tih likova, sabrati što šira iskustva o čoveku. Andrić je zabeležio:
„Materijal koji je meni služio za pisanje te knjige bile su legende koje su sačuvane u narodnim pričanjima iz tog vremena, a zatim istorija i pisani dokumenti, ukoliko su sačuvani u turskim, austrijskim ili venecijanskim arhivima.“
Mitovi u funkciji slikanja vremenskih epoha
Andrić je bio svestan nerealnih konstrukcija, naivnosti i izneveravanja istine u legendama, ali je istovremeno polazio od uverenja da se u legendama i mitovima nalaze prareči i prasvest predaka koji su nas posadili na zemlju. Poreklo legende je u narodnom mitu i epskoj viziji sveta.
U ovoj hronici legende su kao prema nekom pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju. Tako u obliku mita Andrić slika i raznolikost naroda u višegradskoj kasabi. Srpska deca za džinovske tragove na mostu veruju da su tragovi Šarca Kraljevića Marka, a turska deca da je to trag Đerzeleza Alije. Za most se vezuje i legenda o crnom Arapinu koji je tragično stradao, i sada živi u središnjem stubu mosta, koja je ista za svu decu. Deca su najpodložnija verovanju u legende, ali u njih veruju i ljudi. Tako Srbi veruju da je humka blizu mosta Radisavljev grob, a Turci da je grob nekog derviša. Kroz epohe, kako se vremena u ovom romanu budu približavala savremenosti, smanjivaće se legendarno i mitsko pred istorijskim događajima i okolnostima koje su uslovljavale karaktere likova.
Filozofski aspekti dela: O slobodi, sudbini i moći
Osnovni elementi Andrićeve vizije života svode se na pitanja o čovekovoj sudbini, na problem i iskušenje moći i na viziju slobode. Čovek u svom trajanju stalno nastoji da osvoji veći životni prostor od onog koji ima, želi da uveća svoju moć ili da svojim umom pomeri granice svoje slobode. Život je svetlost nad kojom stalno vreba mrak. Mrak nekad poklopi svetlost i tada kasablije polako uče da ne žale za onim što je prošlo, što je i glavni lajt-motiv romana: život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao most na Drini.
Sudbina mosta vezuje se za višegradsku kasabu, kao što se i sudbina kasablija vezuje za most. Andrić preko nekoliko likova opisuje susret sa smrću. Kod nekih je smrt oblik oslobođenja od nekih neprihvatljivih ograničenja koja čoveku nameće život. Alihodžin život završava se kada je neuništiv i nepromenljiv most porušen. Njegov kraj je prirodan i tu se smrt opisuje kao krajnja granica i patnja od koje ne možemo pobeći. Za razliku od njega, drugi likovi su imali nasilne krajeve: mučenje Radisava, ubijanje nevinih, Jelisija i Mila, vešanje Vaje Ličanina. Čovek se u ovom romanu susreće i sa prirodom koja ima sudbinsku moć nad njim. „Veliki povodanj“, iako su kasablije očekivale poplavu, sve je iznenadio i da nije bilo konja Suljage Osmanagića, koji je bio u dosluhu sa prirodom, ne bi bilo spašeno ništa, jer je on pre nego što se Drina potpuno izlila probudio sve kasablije. Žrtva prirodne volje bio je Kosta Baranac koji je najmanje vodio računa o prirodnom zakonu, jer je želeo da proširi svoj životni prostor.
U čovekov život se sudbinski meša i istorija, u obliku političke vlasti, koja u kritičnim trenucima pokazuje svoju sudbinsku moć „mrkog zida“. Svoju moć vlast pokazuje za vreme Karađorđevog ustanka, tokom austrijske vlasti i u Prvom svetskom ratu. Vlast je umešana u nasilne smrti likova. Ali, vlast se uvek poziva na neke više ciljeve. Abidaga se poziva na Boga i naredbe velikog vezira, na oglasima koji su kačeni na kapiji vladar dodaje da je tako zaključeno na Veću naroda. Tragična sudbina mladog vojnika Feduna se ogleda u činjenici da je naišao na gnev ugrožene vlasti.
Postoje i granice koje čovek sam sebi postavlja. To su moralne i kulturne norme, različiti oblici i navike. U životu čovek ovakve granice stalno sam sebi postavlja. Žrtve tih normi u romanu su Fata i Šemsibeg. Šemsibeg jer nije mogao da se prilagodi novim vremenima, a Fata je bila žrtva unutrašnjeg sukoba između sopstvenih želja i osećaja dužnosti i poslušnosti prema ocu čije je rešenje ona videla samo u sopstvenoj smrti.
Moć je kod Andrića pokušaj čovekovog nasilja nad sudbinom, koje završava nasiljem nad samim sobom. Moć odvaja čoveka od sveta i sebe tako što mu obećava veću slobodu. Da bi došao do moći čovek dolazi do iskušenja, uvek se kocka sa onim što ima i što mu je dato. Ovaj oblik Andrić opisuje u poroku Milana Glasinčanina, koji je, kao i većina moćnika, stranac u kasabi. Kockarska strast je kao neka opsena koja mami svojom nepoznatom, nadzemaljskom lepotom. Milan gubi, ali igra sve dok ne izgubi i dušu. Isti slučaj je i sa Abidaginim pomoćnikom Pljevljakom. Pljevljak je na moćništvo prisiljen, jer mu ona ne pripada, ni ne oseća nikakvo iskušenje prema njoj. Kada je pronašao krivca i video šta ga je čekalo, on je kao opijen moći, bio presrećan što je živ, toliko da u ludilu gubi dušu. Mehmed-paša takođe ima sudbinu moćnika. Ali, u trenutku kada mu se nož zarije u grudi nestaje sva moć koja je oko njega kružila.
Veliko civilizacijsko iskušenje moći predstavlja austrijsko doba. Austrijanci menjaju celokupan oblik kasabe, misleći da imaju punu moć nad celom Bosnom. Ovo iskušenje se završava ratom. Lotika je takođe pala u iskušenje moći – novac joj je postao opsesija. Ona ga čuva, i svima pomaže kada je potrebno, kako rođacima tako i kasablijama.
Sledeći oblik moći je čovekovo uzdizanje nad životom, koji preko smrti vodi u slobodu. To je moć žrtve, koju Andrić predstavlja kao jedini oblik ljudske moći, koji vodi ka duhovnom uzvisivanju po cenu ličnog stradanja i propasti. Radisav se kocka sa svojim životom da bi sprečio ono što se dešavalo. U njegovom stradanju se javlja jedinstven oblik duhovne moći. Njegova patnja i stradanje se uzdižu iznad njega stvarajući mu herojski oreol mučenika koji dobija tek kasnije, preko naroda.
Mrki zid je granica koju čovek ne može da pređe. U prethodno navedenim vidovima Andrić nam otkriva čovekovo iskušenje moći, kojim čovek pokušava da nasilnim putem dođe do što veće slobode. Kao što je rečeno, svaki oblik slobode se plaća većom ili manjom žrtvom.
Svojom vizijom života Andrić je obuhvatio i vidove čovekovog postojanja koji dolaze iz njegovog „utopijskog sna“. Oblici slobode se pojavljuju u čovekovoj mašti, bez volje za moći ili kršenja prirodnih zakona, a za Andrića mašta je jedini prirodno dat prostor u kojoj čovek ima bezgraničnu slobodu gde može da oblikuje svet po svojoj volji. Slobodu mašte kod Ćorkana dok korača ogradom mosta Andrić prikazuje kao slobodu igre, koja čoveku daje snagu. Isto tako, sa slobodom mašte se srećemo u diskusijama mladih generacija na mostu. Drugačiji oblik su priče iz mašte – legende. Ali, ovaj oblik slobode nije večan, jer se pre ili kasnije mora suočiti sa stvarnošću. Neke priče nisu legende, ali se uobličavaju maštom tako što tokom pričanja kasablije sebi daju slobodu da u njih dodaju neke elemente koje će ih malo odvojiti od stvarnosti i teške istine koja ih je zatekla. Legende i priče se grade kao što se grade mostovi. Sloboda mašte prerasta u graditeljsku slobodu.
Kompozicija i struktura dela
Ovaj roman – hronika se sastoji od dvadeset četiri poglavlja. Prvih osam obuhvata doba turske vladavine. Druga epoha je opisana od devetog do šesnaestog poglavlja, aneksiona kriza i balkanski ratovi su opisani u naredna četiri - od sedamnaestog do dvadesetog poglavlja - dok je za poslednje stranice ostavio poslednja četiri poglavlja.
U prvom poglavlju opisan je skladno oblikovan most od kamena ispod kojeg protiče zelena i penušava reka Drina. Kasaba koju je ovaj most delio, Višegrad, živela je od mosta i rasla iz njega kao iz svog neuništivog korena. U drugom poglavlju je prikazana vizija mosta, da bi u trećem poglavlju otpočela njegova izgradnja. Izgradnja mosta koja traje pet godina, smeštena je u dva poglavlja. U petoj glavi se opisuje most, građevina od kamena koja simbolizuje nepromenljivost, postojanost i čvrstina, koji ima simboličnu funkciju - da spaja ono što je razdvojeno i premošćava ono što je nepremostivo. Most koji polako uranja u život kasabe i njenih žitelja na veoma specifičan način vezuje se ne samo za pojedinca, već za porodice i njihove generacije. Šesto poglavlje obeležava Karađorđeva buna, 1804. godina, kada na mostu postavljaju čardak. Osma glava sadrži priču o Fati Avdaginoj. Sa devetim poglavljem dolaze nova vremena., Sedamdesetak godina posle Karađorđeve bune, 1876. godine, izbija novi rat. Godine 1878. Turci polako napuštaju kasabu, da bi na njihovo mesto došla nova vlast. Svečan i zvaničan ulazak austrijskih trupa je opisan u desetoj glavi, u kojoj nije bilo velikih žrtava osim stradanja Alihodže. Dolaskom nove vlasti kasabu naseljava prvo vojska, posle stranci koji donose novine. Život na kapiji je bio življi, šareniji i veseliji (jedanaesto i dvanaesto poglavlje). Četiri godine od okupacije u Bosni počela je regrutacija, kojoj se stanovnici uporno protive i skrivaju se. Na mostu se ponovo pojavila vojska. U poslednjoj četvrtini XIX veka, u četrnaestom i petnaestom poglavlju, sledi retko i kratko zatišje, kada se otvara hotel i pisac opisuje Ćorkana i njegove nesrećne ljubavi. Dvadesetak godina od okupacije, kada naraštaji ulaze u punoletstvo, na kapiji mosta zakačen je oglas koji je nosio crnu prugu, o atentatu carice Jelisavete. U šesnaestoj glavi je opisan početak XX veka, kada sa građenjem železničke pruge opada važnost mosta. Most nije ono što je nekada bio – veza između Istoka i Zapada. Sledeće poglavlje nosi promenu na prestolu i režima u Turskoj 1903. godine. Došla je i 1908. godina, a sa njom i veliko uznemirenje i zategnutost, jer je navedene godine bila „aneksiona kriza“. U osamnaestom poglavlju pisac stiže do 1912, odnosno 1913. godine – Balkanskih ratova. Most se „na mesečini julskih noći belasao, čist, mlad i nepromenljiv, a savršeno lep i jak, jači od svega što vreme može da donese i ljudi da smisle i učine“. Na njemu se okupljaju mlade generacije, Andrićeva generacija. Godina 1914. smeštena je u četiri poglavlja, kada most ostaje bez sedmog stuba. To je i poslednja godina hronike.
Opšti osvrt na mišljenja o književno-umetničkoj vrednosti dela
Kao glavni lik za svoj roman Andrić je uzeo most. Njega je verovatno ova građevina veoma zainteresovala. U svojoj mladosti on je često viđao ovaj most, prelazio preko njega, sedeo na njegovoj kapiji. Ipak nije samo u ovom romanu spominjan most, već se on spominje i u više Andrićevih pripovedaka. Dakle, nije Andrića privukla lepota višegradskog mosta, nego sam most - čvrst, veliki, kameni most, skupocena građevina jedinstvene lepote.
Kroz četiri veka Andrić nam ukazuje kako se vremena brzo menjaju, kako se uvek nešto staro zamenjuje novim, dolaze nove generacije. Samo jedna stvar se nije izmenila: to je bio most koji je stajao na istom mestu, bez ikakve promene dok su se oko njega smenjivale generacije kasablija i stranaca, prolazile godine. Na kraju svake glave se javlja most koji govori da mu ne smeta prolaznost, da je on još uvek tu i da će još dugo tamo stajati, onakav kakav je oduvek bio.
„A most je i dalje stajao, onakav kakav je oduvek bio, sa svojom večitom mladošću savršene zamisli i dobrih i velikih ljudskih dela koja ne znaju šta je starenje ni promena i koja, bar tako izgleda, na dele sudbinu prolaznih stvari ovoga sveta.“
wikipedija
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi, mišlju i rukama, za sebe i za druge, uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama.
Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.
U ljubavi ima mnogo bola, nereda i nepravde. Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to možda samo tako izgleda pred našim površnim i nesavršenim sudom. Snaga i veličina ljubavi, koju nikad dovoljno ne poznajemo, možda je tolika da se i to što nama izgleda kao bol, nered i nepravda ispravlja i poravnava negdje, na nekom višem planu koji mi ne vidimo.
Otadžbina – krug sunčeve svjetlosti.
Netko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cijenu vječite budnosti. A vi sad zamislite kakav je to život.
Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.
Kad slušam tako nekog kako daje opće i uopćene sudove (crno ili bijelo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o točnosti ili netočnosti tih sudova, jer to zaista ne vrijedi, nego se pitam kako je stalo s razumom i moralom toga koji te sudove daje.
Pametni ljudi govore stvari zbog kojih se nekad išlo u ludnicu, drugi ih slušaju, čude se i zgranjavaju, i pri tome kazuju besmislice koje nisu ništa manje od onih koje su čuli.
Kod našeg čovjeka, kad zaima ili kad misli da je čvrsto zasjeo na vlast, ukratko: kad se osili, poraste podvoljak, proširi se podbradak, same od sebe isturaju se grudi; sve to uslijed stalnog zapovjedničkog stezanja vilica i neprestanog ispršavanja, kao i uslijed ugojenosti koja redovno ide uporedo s vlašću. U takvom se čovjeku brzo razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku.
Strah, nepovjerenje i neiskrenost uhvatili su u nekim zemljama tako dubok korijen da ljudi ne mogu više da nađu vedar izraz lica ni slobodan, prirodan način postupanja drugom čovjeku. Njihovi stari vjekovima su robovali ili su sami vladali nad ljudima i držali ih u potčinjenosti. To ih je naučilo da se drugima obraćaju ili ponizno i udvorički, kad govore s višim i moćnijim, ili grubo i nadmeno, kad imaju posla s nižim i slabijim od sebe. A njihovi potomci, eto, vuku još i sada za sobom te maske predaka, iako za njih već odavno nema razloga ni opravdanja.
Svuda u svijetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama, možete na dva načina da se obranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i – poštede. Prvi je: da steknete toliko novca i sigurnih dobara da vam nitko ne smije i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspjehu, da vam i opet – ne može nitko ništa.
Ne prodire strah spolja u naše misli, nego leži oduvijek u nama i nastoji da obuhvati i prožme sve što nam stane pred oči i dođe u svijest. On je kao vulkanski pepeo: mrtav, ali poletan, brz i smrtonosan, i stvara grobnu humku od svega na što padne. Mi ga ne priznajemo, ali njemu ne treba naše priznanje.
Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju.
Postoji jedno shvaćanje kršćanstva koje samo po sebi stvara ne ljude nego mučenike koji pate bez jasnog cilja i pravog smisla. Za tu vrstu ljudi i ne postoje život i svijet. Svaka misao i svako ljudsko osjećanje ima jedan jedini izraz koji je dopušten i koji se smatra pravim. Svaka i najmanja pojava u životu ima samo jedno značenje koje treba pogoditi i jedno mjesto koje, po cijenu duševnog mira i vječitog spasenja, treba pronaći. U tom traženju i pogađanju prolazi im vrijeme koje bi trebalo da znači život.
Ljudi koji traže i istražuju često se troše i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspjeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neradu, preturajući nekoliko tuceta praznih riječi kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živjeli. A tko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njegovih napora i njegove nesuđene slave živi uvijek u otkrićima onih koji su, poslije njega, radili i tražili s više sreće i uspjeha.
Mudar je onaj koji pojave svijeta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane što je više i šire mogućno sa svim ostalim što se u svijetu javlja i dešava. To, naravno, nije cijela mudrost života, ali je svakako jedan od uslova za njeno postizanje.
Ne, ravnodušnost ja nisam nikad ni želio ni osjećao, čak ni u časovima bolesti ili potištenosti. Ta najgora vrsta smrti, koja se zove ravnodušnost, bila je uvijek daleko od mene.
Vječni život je u saznanju da su sve naše granice, sva stanja i promjene samo uobražene i naslijeđene zablude, a uskrsnuće je u otkriću da nismo nikad živjeli, nego da, s životom, postojimo oduvijek.
- Vi ćete sagorjeti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati sami pepeo.
- Ako! Znat će se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.
A što sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.
„Znakovi pored puta
Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.
U ljubavi ima mnogo bola, nereda i nepravde. Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to možda samo tako izgleda pred našim površnim i nesavršenim sudom. Snaga i veličina ljubavi, koju nikad dovoljno ne poznajemo, možda je tolika da se i to što nama izgleda kao bol, nered i nepravda ispravlja i poravnava negdje, na nekom višem planu koji mi ne vidimo.
Otadžbina – krug sunčeve svjetlosti.
Netko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cijenu vječite budnosti. A vi sad zamislite kakav je to život.
Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.
Kad slušam tako nekog kako daje opće i uopćene sudove (crno ili bijelo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o točnosti ili netočnosti tih sudova, jer to zaista ne vrijedi, nego se pitam kako je stalo s razumom i moralom toga koji te sudove daje.
Pametni ljudi govore stvari zbog kojih se nekad išlo u ludnicu, drugi ih slušaju, čude se i zgranjavaju, i pri tome kazuju besmislice koje nisu ništa manje od onih koje su čuli.
Kod našeg čovjeka, kad zaima ili kad misli da je čvrsto zasjeo na vlast, ukratko: kad se osili, poraste podvoljak, proširi se podbradak, same od sebe isturaju se grudi; sve to uslijed stalnog zapovjedničkog stezanja vilica i neprestanog ispršavanja, kao i uslijed ugojenosti koja redovno ide uporedo s vlašću. U takvom se čovjeku brzo razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku.
Strah, nepovjerenje i neiskrenost uhvatili su u nekim zemljama tako dubok korijen da ljudi ne mogu više da nađu vedar izraz lica ni slobodan, prirodan način postupanja drugom čovjeku. Njihovi stari vjekovima su robovali ili su sami vladali nad ljudima i držali ih u potčinjenosti. To ih je naučilo da se drugima obraćaju ili ponizno i udvorički, kad govore s višim i moćnijim, ili grubo i nadmeno, kad imaju posla s nižim i slabijim od sebe. A njihovi potomci, eto, vuku još i sada za sobom te maske predaka, iako za njih već odavno nema razloga ni opravdanja.
Svuda u svijetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama, možete na dva načina da se obranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i – poštede. Prvi je: da steknete toliko novca i sigurnih dobara da vam nitko ne smije i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspjehu, da vam i opet – ne može nitko ništa.
Ne prodire strah spolja u naše misli, nego leži oduvijek u nama i nastoji da obuhvati i prožme sve što nam stane pred oči i dođe u svijest. On je kao vulkanski pepeo: mrtav, ali poletan, brz i smrtonosan, i stvara grobnu humku od svega na što padne. Mi ga ne priznajemo, ali njemu ne treba naše priznanje.
Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju.
Postoji jedno shvaćanje kršćanstva koje samo po sebi stvara ne ljude nego mučenike koji pate bez jasnog cilja i pravog smisla. Za tu vrstu ljudi i ne postoje život i svijet. Svaka misao i svako ljudsko osjećanje ima jedan jedini izraz koji je dopušten i koji se smatra pravim. Svaka i najmanja pojava u životu ima samo jedno značenje koje treba pogoditi i jedno mjesto koje, po cijenu duševnog mira i vječitog spasenja, treba pronaći. U tom traženju i pogađanju prolazi im vrijeme koje bi trebalo da znači život.
Ljudi koji traže i istražuju često se troše i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspjeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neradu, preturajući nekoliko tuceta praznih riječi kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živjeli. A tko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njegovih napora i njegove nesuđene slave živi uvijek u otkrićima onih koji su, poslije njega, radili i tražili s više sreće i uspjeha.
Mudar je onaj koji pojave svijeta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane što je više i šire mogućno sa svim ostalim što se u svijetu javlja i dešava. To, naravno, nije cijela mudrost života, ali je svakako jedan od uslova za njeno postizanje.
Ne, ravnodušnost ja nisam nikad ni želio ni osjećao, čak ni u časovima bolesti ili potištenosti. Ta najgora vrsta smrti, koja se zove ravnodušnost, bila je uvijek daleko od mene.
Vječni život je u saznanju da su sve naše granice, sva stanja i promjene samo uobražene i naslijeđene zablude, a uskrsnuće je u otkriću da nismo nikad živjeli, nego da, s životom, postojimo oduvijek.
- Vi ćete sagorjeti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati sami pepeo.
- Ako! Znat će se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.
A što sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.
„Znakovi pored puta
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Bosanskohercegovačka kultura, ako je danas uopće moguće govoriti o njoj u suvisloj jednini s obzirom na nepostojanje koherentne kulturne samosvijesti, nema u ovoj, 2011. godini, većih datuma od pola vijeka Andrićeve Nobelove nagrade za književnost, i četiri stoljeća od prve štampane knjige na narodnome jeziku – poduhvat fra Matije Divkovića iz 1611. godine, za kojega je davno profesor Midhat Begić autoritativno ustvrdio “da je Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”. U sretnijim zemljama i kulturama, ovakva dva postignuća i datuma blistala bi u cjelokupnome javnom i medijskom prostoru kroz cijelu godinu.
K tomu, Andrića još nešto, iz građansko-privatnoga a ne striktno shvaćenoga književnog života, kvalificira da uspomenom na njega bude obilježen sav javni život ove godine. I svih ostalih. To je poznata a tako malo cijenjena činjenica da je sav novac od Nobelove nagrade darovao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Tako je Andrić, po jednostavnoj devizi – da je “čovek dužan svome zavičaju” – koju je sam skovao a pripisao drevnim legatorima iz svojih proza, postao jedan od njih; u stvari, najveći kulturni vákif sekularnoga doba i sekularnoga tipa u modernoj Bosni i Hercegovini.
Ali, eto, ovdje je riječ “samo” o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.
Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.
To se moja stara i vječno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
O prvome aspektu, “odricanju” od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: “Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima… Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.”
Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.
Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:
“Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mnogome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene književnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. […] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom njegovom životnom delu. […] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”
Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.
S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da “se vrati”, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”
Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.
Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento tragico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije – ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.
Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:
“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? […] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. […] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je godinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je nazivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje izazvati i stvarati. […] Tako je on nastavljao, s godinama sve upornije, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dangube.”
Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje – sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije – najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s “vasionskim talasom”, koji “ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu”. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.
[Hommage Ivi Andriću, Sarajevski dani poezije, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, 17. 6. 2011]
ivan lovrenović 07. 06. 2011.
K tomu, Andrića još nešto, iz građansko-privatnoga a ne striktno shvaćenoga književnog života, kvalificira da uspomenom na njega bude obilježen sav javni život ove godine. I svih ostalih. To je poznata a tako malo cijenjena činjenica da je sav novac od Nobelove nagrade darovao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Tako je Andrić, po jednostavnoj devizi – da je “čovek dužan svome zavičaju” – koju je sam skovao a pripisao drevnim legatorima iz svojih proza, postao jedan od njih; u stvari, najveći kulturni vákif sekularnoga doba i sekularnoga tipa u modernoj Bosni i Hercegovini.
Ali, eto, ovdje je riječ “samo” o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.
Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.
To se moja stara i vječno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
O prvome aspektu, “odricanju” od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: “Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima… Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.”
Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.
Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:
“Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mnogome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene književnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. […] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom njegovom životnom delu. […] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”
Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.
S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da “se vrati”, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”
Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.
Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento tragico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije – ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.
Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:
“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? […] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. […] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je godinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je nazivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje izazvati i stvarati. […] Tako je on nastavljao, s godinama sve upornije, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dangube.”
Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje – sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije – najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s “vasionskim talasom”, koji “ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu”. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.
[Hommage Ivi Andriću, Sarajevski dani poezije, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, 17. 6. 2011]
ivan lovrenović 07. 06. 2011.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ono što može biti i ne biti uvek se na kraju krajeva. pokori onome što mora biti.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
"Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog"
Ivo Andrić
Ivo Andrić
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ljubav kad je iskrena i duboka lako prašta i zaboravlja.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
