Tin Ujević

[Ina]

kritičar, esejista, publicista i prevodilac. Rođen je 05. jula 1891. godine u mjestu Vrgorac, a umro je 12. novembra 1955. godine u Zagrebu.

Ujevićeve najpoznatije pjesme su  „Kolajna“, „Svakodnevna jadikovka“, „Visoki jablani“, „Misao na nju“, „Odlazak“, „Oproštaj“ i druge. Bio je obrazovan pisac na čije je kvalitetno književno izražavanje uticalo njegovo dobro znanje stranih jezika. Važio je za dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti uopšte. Kroz analizu njegove poetske proze, estetičkih ogleda, esejističkih zapisa i kritičkih radova uočena je široka kultura i razgranata zainteresovanost za različite oblike stvaranja. Pisao je i filozofske i estetske radove o mnogim fenomenima moderne književnosti.

Književni rad Pjesme je pisao od svoje trinaeste godine. Prve njegove pjesme nisu sačuvane. Tin je isticao da je prvo njegovo napisano djelo kratak tekst naslova „Voda“ koje takođe nije sačuvano. Kada se 1909. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu počeo je da objavljuje svoja djela. Prvo djelo koje je Tin objavio bio je sonet „Za novim vidicima“ u časopisu „Mlada Hrvatska“. Ujević je kao književnik naročito cijenio Matoša. Značajan uticaj na njegov književni rad imala su i djela Bodlera. Ponekad se sa Bodlerom poistovjećivao. Bodlerove padove doživljavao je kao poetsku opsesiju. Još jedan od velikih pjesnika kojima se Ujević divio bio je i Artur Rembo. Iako, za razliku od Remba koji se odrekao umjetnosti da bi se vratio standardnom građanskom životu, kod Ujevića se dogodila recipročna situacija. Njegove prve dvije zbirke pjesama napisane u neopetrarkističkom ljubavnom tonu su „Lelek sebra“ objavljena 1920. godine i „Kolajna“ objavljena 1926. godine. Nakon par godina objavio je zbirku pjesama „Auto na korzu“, tačnije 1932. godine, dok je naredne godine objavio reprezentativni izbor svog pjesništva naslova „Ojađeno zvono“. Godine 1945. zabranjeno je njegovo javno djelovanje od strane komunističkih vlasti, pa se Ujević tada posvetio karijeri anonimnog prevodioca. Od 1950. godine ponovo je nastavio književnu karijeru kada je objavio izabrane pjesme „Rukovet“. Ovim izborom pjesama proširio je svoju čitalačku publiku. Posljednju zbirku pjesama „Žedan kamen na studencu“ objavio je 1954. godine. Zbirka je doživjela veliki uspjeh i pozitivno je ocijenjena od strane kritike. Ujević je tada, još jednom potvrdio da ne jedan od vodećih hrvatskih pjesnika. U njegovoj poeziji javljaju se elementi tradicionalnog. Ujevićeva poezija povremeno oslikava ličnu tragiku, tajne netjelesne ljubavi, rad i bratstvo, filozofske misli, čežnje za visinama i prostranstvima, prihvatanje života onakvog kakav je on zapravo. Pisao je poeziju u zatvorenoj formi, ali i u otvorenom slobodnom stihu.

Maestralno je koristio jezik, neki su ga smatrali nedostižnim čarobnjakom riječi. Isto toliko, koliko je bio blizak nekim kolegama književnicima, toliko se od njih i razlikovao. Stvarao je jedinstvena književna djela, ne svrstavajući se u neku određenu književnu struju. Različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu pravdao je naslovom pjesničke proze „Jedna sam osoba složena od više drugih“. Njegova djela su mediteranskog porijekla, kako poezija tako i proza.

Prema mišljenju mnogih kritičara, njegovo stvaralaštvo predstavlja sintezu klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, te se njegov književni opus svrstava u sam vrh modernističke književnosti. Ujević je pisao prozu teorijske, književnokritičke, polemičke, esejističke, feljtonističke, političko-publicionističke i naučno popularne forme. Ovim radovima dočarao je svoje misli i tematske interese, enciklopedijsku informisanost, obavještenost o aktualnim kulturnim i umjetničkim pitanjima. Knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“ objavljene su 1938. godine, a sadrže neke od njegovih književnih studija i eseja. Ova djela su prožeta ličnim ispovijestima, te posjeduju svojevrstan autobiografski karakter. Takođe, sadrže lična viđenja umjetnosti.

Pisao je pjesničku prozu, kao što su pjesme u prozi „Uspavanka iz Krivodola“, „Predigra bure“, „Pjesma o biseru“, „Utjeha“, „Živci“, „Priznanje“. Godine 2000. objavljena je Ujevićeva knjiga naslova „Pjesme u prozi“ od strane Društva hrvatskih književnika. Godine 2007. u Nju Jorku Ujević je predstavljen pjesmom u prozi „Priznanje“.

[Ina]

Visoki Jablani
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
Od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
Nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
Što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
A nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde

[laganini]

O Tinu Ujeviću u Zagrebu su kružile brojne anegdote kao o boemu. Tako je ‘kolala’ anegdota kako se nakon što ga je konobar otpilio da ga, nažalost, ovako odjevenog u prnje ne smiju poslužiti, pojavio u svom najboljem izdanju, te zatim šalicu kave izlio u džep uz primjedbu: “Kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!”

No, da bi vas što bolje upoznali s Tinom kao čovjekom, a ne samo pjesnikom, nabrojat ćemo sljedeće anegdote:

——————————

Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici.

Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima.

Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”.

“Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.

—————

Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac.

No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati.

“Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin,

“iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

—————

Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao:

“Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.”

Tin ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”.

Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

—————

Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše zašto se ne ženi.

“Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju”, odgovori im Ujević.

—————
Jednoga dana Krleža ulazi u kavanu u kojoj je sjedio Ujević.

Krleža pozdravi

“Dobar dan ljudi, a i tebi pijani pjesniče”,

a Tin mu na to odgovori

“Dobar dan i tebi zastavo svih boja”.

—————

[laganini]

..ina dođi na dane tina u vrgorcu biću ti domaćin..

[Ina]

Hvala nema nas puno.. Nemoj se poslije praviti(ako se nekad posvađamo) da si zaboravio rečeno..

[kreja]

Nesto za mene

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

[kreja]

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

[laganini]

Hvala nema nas puno.. Nemoj se poslije praviti(ako se nekad posvađamo) da si zaboravio rečeno..

...proli su početkom sedmog..

[kreja]

Pobratimstvo lica u svemiru'
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi sada dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz nas svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u tamo nekom neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

[kreja]

Tin s povezom preko očiju probava vina i pogađa koje je koje.
– Crno, preklanjska berba. Donijeli ste ga od Ginića.
– Sićevačko! Lanjsko. Troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka…
– Smederevsko, ovogodišnje, kaže kod treće probe, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu.
Donesu mu četvrtu čašu. Vodu. Proba. Mršti se. Još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora:
– Ovo nikada nisam pio!

[kreja]

Uhapšen u svojoj magli



I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca.

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

[kreja]

Meni Bez Mene

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

I sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno

[kreja]

[kreja]

[kreja]

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
u srcu, u dahu planine, planine

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga

I bjesak slavna šestopera,
I miris, miris kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasne

Da više ne znam sebe sama
Ni dima bola u maglama

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

[kreja]

Kava u džepu, crvenilo na obrazu konobara

Prohladnoga zagrebačkog poslijepodneva, Ujević se zaputio u prvi ugostiteljski objekt kako bi žedno grlo nakvasio rakijom. Na njegovu žalost, koraci su ga najbrže doveli do elegantno uređene kavane. Tamošnji konobar, kicoš koji se držao uspravno kao da je progutao metlu, odmjerio je pjesnika od glave do pete, s neodobravanjem zadržavajući pogled na njegovu neobrijanom licu, poderanom sakou i šeširu s nekoliko slojeva prašine.

“Pardon, gospon, ali ne smijem vas poslužiti tako odjevenog”, ljubazno ali hladno je “otpilio” gosta.

Ujević se bez riječi zaputio ka izlazu. Sat-dva kasnije, ponovno se pojavio pred očima nesmiljena modnog arbitra, ovaj put u najboljem odijelu, umiven, počešljan i glatkog lica. Nemajući druge, konobar ga je posjeo za stol. Umjesto alkohola, kojeg mu je valjda bilo žao zbog onoga što je naumio učiniti, Ujević je naručio šalicu bijele kave. Njen sadržaj je izlio u džep
vlastita šminkerskog sakoa, a svoj postupak je zapanjenom konobaru objasnio riječima:
“Tako vam je to kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!”

Drži britvu i šuti!

Ujević nimalo nije uživao u besmislenim i usiljenim razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici (kao što je vidljivo iz gornje anegdote, nije uživao ni u brijanju samom). Jednom prigodom, imao je nesreću naletjeti na brijača koji doslovce nije zatvarao usta, “daveći” ga dugačkim tiradama o vremenu i sličnim glupostima. Kad ga je ovaj, sjetivši se da bi nešto trebao i raditi, upitao kako želi da ga obrije, pjesnik je kao iz topa odvratio:

“Bez riječi!”

Podstanar na klupi

Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Ujevića je probudio lokalni policajac. No, čim je shvatio da je muškarac koji je pospano trljao oči proslavljeni pjesnik, organ reda žurno se počeo ispričavati.

“Ma, nema vam zašto biti žao, sve je u redu”, umirio ga je Ujević. “Mada, ako ćemo biti iskreni, bio bi red da ste prvo probudili moga podstanara” dodao je, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

Vino bez okusa, mirisa i boje

Za okladu, Tin je vezanih očiju kušao razna vina te s nevjerojatnom preciznošću pogađao koje je koje: “Crno, preklanjska berba, doneli ste ga od Ginića”; “Sićevačko, lanjsko, troše ga kod ‘Trandafilovića’ i ‘Tri seljaka’, može proći”, “Smederevsko, ovogodišnje, nije najbolje… Vinograd okrenut jugozapadu”, nepogrešivo je odgovarao nakon svake čašice. A onda mu donesoše četvrtu čašu – vodu. Tin proba. Mršti se. Otpije još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora: “Ovo nikada nisam pio!”

Dva špricera, molim!

Vidjevši kako pjesnik s praznom čašom stoji u kutu gostionice, neki veseljak mu je prišao i rekao:

“Slaži nešto nabrzinu i platit ću ti špricer!”. Tin ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci:

“Ne, prijatelju, rekao si dva!”.

Kako je to bila laž, šaljivac nije imao druge nego otići po piće za velikog Tina.