Mesa Selimovic

[Peace]

[Peace]

[Ina]

I kad nisam u pravu i kad sam nepravedna..

Kontam nešto o tome..

Lično ne mogu većinom biti uz nekoga ako i kad je nepravedan ili nije u pravu po mojoj viziji..
Isti tretman "očekujem" I od druge strane..

A razabiranje situacija pa i načina.. svakako..



Nije da će to nešto zabrigati Mešu ali eto naišlo mi da kažem..

[Kamilica]

Prosto je šteta što Meša nikada nije dobio Nobelovu za književnost, makar dok je važila za prestižnu.
Sada je pojeftinjena.


" Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju".

[Peace]

"Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me Bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi..."

[Peace]

"Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka."

[Peace]

"Ono što je važno, ne budite ogorčeni razočarenjima u životu. Naučite zaboravljati prošlost i znajte da svaki dan neće biti sjajan. I kad se nađete izgubljeni u mraku i očaju, treba se sjetiti da je jedino u mračnoj noći, moguće vidjeti zvijezde, i te zvijezde će vas odvesti natrag sebi. Zato, ne bojte se činiti greške, posrnuti, pasti, jer najveći dio vremena, najveće nagrade dolaze čineći stvari kojih se najviše bojimo. Možda ćete imati sve što ste oduvijek željeli. Možda ćete imati više nego ste ikad zamišljali. Tko zna gdje će vas život odvesti!?! Put je dug, i na kraju putovanje je odredište."

[Peace]

"Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim."

[dezire]

Ima ljudi,mada su rijetki,kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost.
Čak ih učine boljima.


Znaš li šta je najljepše u životu?
Želja,prijatelju.

[kreja]

-Oprosti: Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičje ponašanje. Tako me sretno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. A za mene je to bio prvi korak u budućnost, nepoznatu i dotad nezamišljenu.....Srećan ti ostanak, dobri čovječe, koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Teško tvojim ćosavim pomoćnicima, bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlačili iz nabujale rijeke. A možda ćete živjeti i dobro, ništa vas ne spaja, ne tičete se jedni drugih, neće te mučiti sjećanje na tuđe požrtvovanje, i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti.Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je Bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene.

[Peace]

"Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda ću stradati u strahu a pošteno.
Nisam znao da se i to može!"

[Peace]

"Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlješ, bole te krsta, boli te duša. A ne volim ni ljetnu žegu, nisi nizašta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljeće

[Peace]

U životu svakog čovjeka, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu, kao što u životu svake žene, postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih! Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva, traganja i neprekidne čežnje!

[Peace]

Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.
Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko.
Ali ne mogu da cekam, ne mogu da stojim, i sve cu vidjeti tek kada se desi.

[Peace]

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo.

A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.

Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu.

Dosta nam je nevolja bez kojih se ne moze.

[Peace]

Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom.

Kažem većinom jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikada nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno.

Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), terali su me da mislim o drugim ljudima, a rađe sam pristajao na svoju štetu nego na tuđu.

To me je često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvek voleo da budem prevaren, nego pokvaren, više sam voleo da ispadnem naivan nego surov.

[kreja]

Kakvi smo mi ljudi Bosanci

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

[kreja]

Derviš i smrt (odlomci)

****
Pozivam za svjedoka
mastionicu i pero i ono
što se perom piše.
Pozivam za svjedoka
nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi.
Pozivam za svjedoka
mjesec kad najedri i
zoru kad zabijeli.
Pozivam za svjedoka
sudnji dan i dušu
što sama sebe kori.
Pozivam za svjedoka
vrijeme, početak i svršetak svega
DA JE SVAKI ČOVJEK
UVIJEK NA GUBITKU!!!

***

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tudje ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedji svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

***

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odredjeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

***

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti?

***

" Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti."

" Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi,treba govoriti drugome."
" ... Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda ! To je nesreća, a ne ponos.To je razlog da čovjek plače, a ne da se raznježava. Za čim je čeznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za pakošću što u nama živi duže i jače i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo, za našom divljom turobnošću?..." " Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela: Zloselo,Blatište, Crni Vir, Paljevina,Gladuša, Vukojebine, Vukovije, Kukavica, Jadovica... sve čemer, sirotinja, glad, nesreća... A ljudi... Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nedaće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo,mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti, biju nas, a mi smo i na tome zahvalni."

[kreja]

Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi. – Meša Selimović (Derviš i smrt)

Ovako je Meša Selimović, koji je rođen 1910. godine, opisao svoja unutarnja previranja i ono što ga čini čovjekom. Meša zasigurno spada u onaj red pisaca za koje radi vrijeme – prilikom svakog novog čitanja, uvijek otkrivamo nova bogatstva njegovih psiholoških struktura i utvrđujemo koliko nam je, svakim danom, sve bliži i srodniji. Svako novo čitanje za čitatelje znači novo prevrednovanje. Selimović je svojim djelima obilježio jugoslavensku književnost u drugoj polovini 20. stoljeća, bio je bosanskoheregovački i srpski pisac iako su bila česta previranja kome zapravo pripada. Selimović je u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kazao:

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.

Meša Selimović u Tuzli je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost na Sveučilištu u Beogradu. Bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta, redovni član ANUBiH i SANU, a biran je i za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. Dobitnik je brojnih nagrada za svoja književna djela – za Derviš i smrt osvojio je NIN-ovu nagradu za roman te Goranovu i Njegoševu nagradu. Umro je 11. srpnja 1982. godine u Beogradu

Njegova najpoznatija djela su Derviš i smrt i Tvrđava s kojima je zaradio status velikog pisca, u rangu europskih klasika. Ostala njegova djela, esejistički i memoarski radovi, iako zanimljivi, ne dostižu ostvarenja europskog i svjetskog ranga. Zanimljivo je njegovo djelo Za i protiv Vuka u kojem raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. U svoja dva romana Meša piše bosanskim jezikom koji je protkan srbzimima, dok u kasnijim djelima prelazi na srpski ekavski jezik.

O značaju Mešina lika i djela govore i nagrade koje nose njegovo ime. Od 1988. godine u Jugoslaviji se dodjeljivala nagrada za roman godine Nagrada Meša Selimović, koja se od 2007. dodjeljuje za najbolji roman u Srbiji. U Bosni i Hercegovini se od 2002. godine dodjeljuje bosanskohercegovačka nagrada Meša Selimović za najbolji roman.

[kreja]

"A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo. Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može učiniti neubjedljivom čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru. Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina."

(Tišine)

[kreja]

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvek sve odgađamo, kao u strahu od rešenja. Ovako je mogućnost, cvetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo verovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

(Tišine)

[kreja]

[kreja]

"Pocinjem ovu svoju pricu, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rješenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što ceka kao izazov. Ne znam šta ce biti zabilježeno, ali ce u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog sudenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve cu biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se medu sobom. "

Dervis i Smrt

[Skitnica]

Jesen i listopad, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegla. A nisi, i ne možeš…

[kreja]

Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me Bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi."