Mesa Selimovic

[Peace]

Grehota je da nemamo temu za odlomke iz njegovih knjiga.

[Peace]

Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.

[gripen]

Grehota je da nemamo temu za odlomke iz njegovih knjiga.

.. u svakoj rjeci,nekako,covjek ko da nadje sebe
...ko da slusam hudbu

[Skitnica]

“Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.”

[Peace]

Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta.

[Peace]

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

[Kamilica]

"Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva."



Genijalni Meša i njegove bezvremenske riječi

[Peace]

Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati

[Peace]

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

[Kuduz]

Mesa feminista

[Peace]

Mesa feminista

Cim sam vidila da si ti ostavio post, znala sam odmah u vezi cega je

Kako ono kamilica rece - bezvremenske mudrosti
Iliti ovako - vazi za sva vremena

[Peace]

Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…

[Peace]

Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao.
Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao
da neću nikad umrijeti? Neka me Bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt,
život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru,
samo čvršće zaspe i ne bude se.
Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš
se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san,
i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi..."

[Peace]

Šta to šapućeš? - upitao je čovjek iza kapije.
- Govorim molitvu za mrtve.
- Govori ti molitvu za žive, njima je teže.

[Kuduz]

Mesa feminista

Cim sam vidila da si ti ostavio post, znala sam odmah u vezi cega je

Kako ono kamilica rece - bezvremenske mudrosti
Iliti ovako - vazi za sva vremena

Odmah si znala da je neka glupost?

[Peace]

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala

[Peace]

Što se to dogodilo s rasističkom uzurpacijom prava koja su ljudi sebi prisvojili – da na zemlji proglase svoju apsolutnu prevlast nad životinjama? Oni su od njih učinili svoje robove. Konju čovječanstvo ima da zahvali za sav napredak. Kravi za prehranu. A ipak ih to nije spasilo pokolja.

Čovjek je samovoljno odredio da ima prava hraniti se životinjskim mesom i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zato što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu uložiti protest, što se nisu sposobne udružiti i krenuti protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka. Kakav bi to rat i pokolj bio kad bi se sve životinje okrenule protiv ljudi!

Sve životinje! Mačke, psi, konji, krave, volovi, ovce, divlje zvijeri, ptice, vodozemci, bube, gušteri, zmije! Nikakav svjetski rat, nikakva svjetska kataklizma ne bi bili ravni tom pokolju ljudskog roda. I nitko ne bi imao pravo dignuti glas pobune, jer bi to bila osveta za tisuće godina vlasti čovjekove nad potpuno obespravljenim životinjama.



Čak su ta prirodna prava toliko obezvrijeđena da bi bio prezrivo ismijan svako tko bi samo upitao ljude: s kojim pravom osuđujete na smrt i poniženje čitavu jednu vrstu? Zar zato što ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato što živi s drugačijim oblicima svijesti? Zar zato što ne govori kao mi? U stvari ogriješivši se tako o pravdu u cjelini, ljudi nikad neće biti u mogućnosti ostvariti svoj dugo žuđeni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga ruši u potpunosti.

A eto ovdje, na nekoj zaturenoj i nepoznatoj planini lijepog imena, ostvaruje se to čudo postojanja pravde za sva živa bića. Onda će je biti i za sve ljude.

Trebalo bi sačuvati tu ma čiju slobodu, stvoriti od nje instituciju, u interesu samih ljudi, njihovog morala i njihove ljudske cjelovitosti.

Jer, ono što nigdje više ne postoji, sačuvalo se ovdje kao čudo, kao mogućnost, kao opća nada, primjer za ugled, utjeha ljudskom beznađu i samozaturenosti, radosna zora velikog očekivanja. SLOBODA.

Sad je oaza; postat će kontinent.

Sad je bizaran izuzetak; postat će pravilo.

Sad je čudo; postat će čudo sve što nije to.

Ovo krdo slobodnih konja, koji žive o travi i rosi, koji udišu slani zrak s pučine, koji ne žive u omeđenim rezervatima, već u potpunoj slobodi pod otvorenim nebom, sami sebi udes i sudbina, jednaki pod suncem i kišom, jednako predani na milost obilja trave i nemilost suše, bez zavisti i mržnje, upućeni jedni na druge, moglo bi biti zametak velike slobode svemira.

Odlomak iz romana “Ostrvo” Meše Selimovića

[Ina]

“Bila je, rekao bih, s mjerom neposredna, nenapregnuta, posjedovala je onu rijetku sposobnost da stvori oko sebe klimu povjerenja da se covjek osjeca lako. Prilagodjavala se. Ta osobina koju sam volio kod drugih, a koju nikad nisam tezio da sam steknem, kod nje se ispoljavala tako bogato da sam bio iznenadjen: nepogresivo osjecajuci tudji ritam, ona je prema njemu podesavala svoj. Njena misao kao da namerno nije prelazila visinu ni obim tudje, a njena raspolozenja nisu bila hirovita ni uporna, podesavala su se prema drugima. Cinilo mi se da u sebi uvijek moze pronaci i dublji smisao i puniju veselost i duhovitiju rijec, samo ako to hoce i ako joj je to potrebno. Ali time sto se prilagodjavala njena licnost nije nista gubila.”

[Ina]

"Ne. Ne opraštam zato što sam naivan, glup i nemam ponosa. Sve vidim. Sve znam. Ali i dalje vjerujem u dobro u ljudima. Tako sam izabrao. I znam da će mi zbog toga život biti ljepši i bolji. Opraštam, ali ne zaboravljam. Dajem još po koju šansu i sebi i njima."

[Peace]

"Rekao sam Hasanu da su ljudi , kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da ČOVJEK DOBIJA KAD DAJE."

[Peace]

"Gledao je za mladićem, kad je otišao, zbunjen zbog pohvala.
- Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije čudno?
- Uvijek će ih biti.
- Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo čuvati, za sjeme."

[Peace]

Brini se više za svoju savest, nego za svoj ugled. Jer savest je ono što ti zaista jesi, a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi… to je njihov problem.

[Peace]

Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovek živi kako mora, a pravi čovek živi kako hoće; život na koji bedno i bez otpora pristaje je bedno tavorenje, a izabrani život je sloboda.

Čovjk postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.

[Peace]

“Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodic..
Svaka je neispitana, neponovljiva..
Zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak,
jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti..
Sve se staze potiru..
Uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.
Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko.
Ali ne mogu da čekam..
Ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi..."

[Ina]

tišinom ćeš joj reći sve ono što se nikad usudio nisi.. i tek tada ćeš znati da nisi izgubio nju. Izgubio si sebe i sve ono što je ona u tebi probudila..